Probijam se s Raven i njenim sinom prema Krematoriju i mislim na Irenu. Pažnju mi odvlači gomila ljudi s cvijećem i svjećama. Svake godine ista slika. Ipak, ove ne pada kiša i zahvalna sam na tome. Slično je i s mojim mislima. Već su sjele na svoja predviđena mjesta i ukalupila se, pojavljujući se u nepravilnim razmacima, i već sam ih stoput pretresla i odlučila prestati tražiti neki odgovor. A i suze, ta kiša misli, znaju iznenaditi svojim nedolaskom. Ipak me povremeno zaskoči ona glavna misao, ona koja stoji iznad svih ostalih. Bi li me toliko bolilo da Irena nije bila iznimno duhovita?
Ljudi mi počinju izgledati smiješno, kao neki mravi koji po navici s cvijećem odlaze na svoje punktove. Ta veza groblja i smijeha, a pogotovo sprovoda i smijeha je kažu psiholozi, normalna. U tuzi popuste kočnice i čovjek se počne luđački smijati. Sjećam se da su se najbolje obiteljske fore izprovaljivale kada je deda umro i kada smo se svi pod bakinim vodstvom valjali od smjeha.
Humor je nešto sto mi treba svakodnevno, ne samo da preživim, već da uživam u životu. Moj najdraži profesor je jednom prilikom rekao kako je spekulativnost danas vrlo rjedak dar među ljudima i kako ju treba njegovati kod onih koji ga posjeduju. Smisao za istančan humor koji ne puca kod svih i ide na drugu loptu je nešto slično. Puno ljudi voli prepričavati viceve, pričati smješne priče ili dobaciti povremenno koju vlastitu umotvorinu, pa ju ostaviti na milost i(li) nemilost slušača. Ima jedna vrsta humora, koju ja zovem socijaliziranom varijantom. Svodi se otprilike na već postojeće kalupe raznih šaljivih doskočica. Čula sam ih bezbroj puta i svaki puta bi me iznenadilo njihovo siromaštvo. Jedna od njih se odnosi na novopečenog vozača koji proslavlja svoj uspješno položeni vozački ispit, a netko od prisutnih mu obavezno dobaci kako će od sada pažljivije hodati gradom...Ili primjer s odjećom. Svatko tko je makar i jednom odjenuo par brojeva veću vestu dobio je vjerojatno komentar tipa: "Malo ti je premala ta vesta, ha-ha." Ovaj primjer vrijedi i u obrnutom pravcu.
Naravno, tko sam ja da sudim o kvaliteti nečijeg humora? Uvijek se u takve rasprave može dovući pitanje ukusa, a o tome me već davno tata izvjestio da nema smisla raspravljati. Zapravo to i ne želim.
Samo se uvijek, kad pomislim na Irenu, sjetim nekoga čiji mi je humor bio strašno duhovit i blizak, kao neka vrsta savezništva. Klikeri su joj radili brže od bilo koga meni poznatog .
Ajme meni, gužva postaje sve veća i čini mi se da vidim neke rođake kako se približavaju Ireninom grobu. Molim Raven da se još prošećemo dok oni ne odu, jer nemam volje komentirati ljepotu cvijeća, odgovarati na pitanja o Ireninoj djeci ili neku drugu varijantu uobičajene komunikacije na grobu prerano umrle žene. Sva sreća da Ravenin nasljednik – taj mali pratitelj naših zamisli - obožava bagere i da su stričeki iz Čistoće odlučili počistiti kontejnere.
Sjetila sam se Ireninih doskočica u vezi rođakinje koja joj je trenutno na grobu. Nikada to nije radila zločesto, već više kao suosjećanje za nečiju nemoć da stvari izbaci kroz smijeh, pa to čini nekim neprestanim kukanjem koje na kraju postane stvarno jadno. Osim, ako mu se ne da smisao povežući ga s nekim likom iz crtića...ili iskonstruirajući potpuno novu priču sa svim elementima dobre komedije. Baš me zanima što bi se dogodilo da sada dođem do te žene i ispričam joj kako nas je Irena znala nasmijavati s njom kao glavnim likom. Kako bi se to uklopilo u njezinu sliku nekoga tko je bio mlad, razbolio se i umro, pa se sada na tom mjestu skupljaju i oni koji su je poznavali, kao i oni koji trebaju dozu tragičnosti u životu i komentiranja kako je strašno to što se dogodilo, a oni se uvijek sjete te drage mlade žene i posjećuju njezin grob. Možda ne razgovaraju ni sa svojom živom sestrom, komeniraju tuđe veze i brakove, ali to je drugo...O mrtvima sve najbolje, makar ih i ne poznavali.
I Irena je imala potrebu komentirati. Komentirala je stalno. Ženu na cesti s prenatapiranom frizurom, policajca s pogledom gledam Zadar, vidim Skadar, nekoga tko se opremio na sebi svim mogućim bojama (micica), sebe-na ručku u studentskoj menzi okićenu svim zlatom koje je imala, podstanarski stan s jednom sobom i njih petero u njemu koji je zvala Arena u gostima. Činila je to uvijek na sav glas, bez obzira na to čuje li ju netko ili ne, pa je njezinom mužu znalo često biti i neugodno zbog tih neukrotivh komentara. Novce je svojoj djeci ili mužu djelila riječima: “Evo, da te pes ne popiša”. Utorak je zvala ukorak (to je preuzela od Ane), četvrtak je bio čeprkaš. Umrla je jedan ukorak.
Konačno smo dočekali da grob ostane bez posjetitelja i stigli do Irene. Zapalile smo svjeće, Ravenin sin je pio bočicu s mlijekom zagledan prema bagerima u daljini. Prošlo je više godina i svi smo bili najviše usmjereni na djecu (neki su konkretno pomagali oko njih, neki nisu). Matija je naslijedio Irenin smisao za humor i brze klikere, Ana njezinu istinoljubivost i osjećaj za druge, a Marija – ta mala mudrica je pokupila onu dozu prefriganosti i snalažljivosti koju je Irena koristila samo verbalno, i naravno u svrhu humora.
Nisam uspjela dokučiti je li se Irena kroz smijeh branila od nečega što je duboko u sebi nosila kao teret, a nosila je puno toga. Pričale smo nekada i bez doze humora i tada mi se otkrivala potpuno drukčija osoba, ozbiljna i mudra. Spojene s tim dijelom, shvaćala sam da su njezine svakodnevne fore prave male životne priče ispričane kao koncentrat, bez jeftine patetike (kojoj se isto tako znala rugati).
Neki dan mi je Savršeni rekao: "Evo ti nešto novaca, (i sa smješkom dodao), da te pes ne popiša." A ja njemu uredno govorim da se stalno nečemu čudi ko ptica (ili pica) glisti. Nisam svjesno preuzela te Irenine izričaje i prenijela ih na druge. To je dio mene koji mi je Irena ostavila i koji tako i dalje držim na ovom životu...Nisu to samo riječi, to su vesele doskočice...I život je takav. Malo je onih koji ga znaju tako živjeti...Irena je znala. Do smrti, a i nakon nje.
Ubi me ova patetika. Idem se popišati. Rekla bi Irena: “Ajde, ajde i mi ćemo te”.
Post je objavljen 31.10.2004. u 19:55 sati.