Eto, o koncertu Parnog valjka ste već mogli čitati, pa samo par zapažanja iz mog nekog ugla. I to ne samo o koncertu, već i o kratkom boravku u domaji.
Svaki puta se ne mogu oteti dojmu kako ima hrpa novih dućana sa svime, kako je sve prilično skupo i kako su Zagrepčanke sređene i ukusno obučene. Baš se moja trenutna gošća u Beču i ja ne možemo načuditi koliko je tu odjeća jeftinija, a Bečlije hodaju puno neukusnije obućeni i tak to...
Opet su me malo gazili na zebri, odlazak s djevočicom u tramvaj je bio ravan avanturi probijanja kroz prašumu i osvajanja mjesta na prvom drvetu, opet bahatost pridošlica u moj rodni grad... Ali i neke pozitivne stvari sam primjetila. Gradi se puno novih zgrada, uređuje se malo grad (ploče s planom naselja, spušteni kolnici za kolica, biciklističke staze i klupice za sjedenje) i to mi je stvarno lijepo vidjeti. Nisam bila, ali kaže Mr. Perfect (skoro je ostao bez titule savršenog, ali ajde dajem mu šansu) da je i bazen u Novom Zagrebu jako dobar. Još kad bi se nekako moglo utjecati na opću nekulturu vozača i zbog toga manji protok u prometu, bilo bi to stvarno puno manje stresno iskustvo. Ali i ovako je bilo lijepo vidjeti naše drage i naš rodni grad, promijeniti ambijent i vratiti se opet doma.
A, da, koncert je bio stvarno dobar, izdivljali smo se k'o mladi majmuni i to mi je super. Nisam bila baš u poziciji nekog kritičara, jer kad dođem na koncert volim biti dio atmosfere, opustiti se i plesati. Budući da sam u posljednjih petnaestak godina pohodila većinu koncerata u Domu sportova (hvala mojoj frendici koja mi je to omogućila) mogu dati i neki mali osvrt na kronologiju Parnog valjka. Naime, njihov koncert mi je bio sa nekih dvanaestak godina, drugi u životu u toj dvorani (prvi je bio moj vječni idol Čola) na koji me sestra povela i nikad ga neću zaboraviti. Bila sam u transu. Kanije sam ih još puno puta uživo gledala i slušala i ne sjećam se niti jednog lošeg gdje nisu zapalili publiku (zagrebačka je inače vrlo zahvalna). Možda mi je bolji bio sam onaj koncert prije par godina kada su slavili dvadeset i peti rođendan. Nadam se da će iduće godine proslaviti trideseti i da ćemo opet potrefiti dolazak u domaju. I sad misao iz naslova posta. Nekako sve teže uspijevamo (zapravo nikako) nagovoriti naše prijatelje iz djetinjstva i mladosti da odu s nama na neki koncert. A mi potegnemo iz Beča (nismo jedini, svaka čast još jednom roditeljskom paru), organiziramo čuvanje djevojčice s bakom i dedom koje jedva pozna u novom ambijentu, krepani od trčkaranja po gradu i obilaženja familije i frendova i uspijemo otići...pa se ja pitam dragi moji...Gdje je mladost nestala?
Post je objavljen 27.10.2004. u 23:45 sati.