Budući da me slijedećih par dana vjerojatno neće biti na blogu...
Baš sam u nedjelju počela gledati film Pasiju i to ne do kraja, budući da si kad imam djevojčicu ne uspijem priuštiti taj luksuz, pa mi fali još nekih sat vremena filma. Znam da je to već vjerojatno prokomentiran film na blogu i zapravo se ne bih upuštala u neke rasprave o njemu, tim više što ga ne odgledah u cijelosti. No, budući da mi je priča dobro poznata i da znam kako završava, evo što mi je ovaj puta gledajući,ne znam koji po redu film o Isusu, nekako izašlo na površinu.
Pokušala sam se staviti u poziciju nekoga tko nije katoličke vjere i nekoga tko možda uopće nije vjernik ili bolje rečeno u neku ulogu neobojenu bilo vjerom ili rasom. Što bi neki svemirac (njih se voli prikazivati kao nekoga tko je skroz drukčiji od nas) pomislio da vidi taj povijesni događaj. I skužim da mi nekak u prvi plan ne pada poruka o spasenju, otkupljenju grijeha, praštanju i svemu drugom čemu nas (pokušavaju) učiti stoljećima nakon tog događaja, već jedna prilično očita činjenica, ali nisam sigurna je li ona ikada stavljena u prvi plan i znači li ona sama za sebe izvan konteksta poruke nešto bitno ?
Naime, onako pojednostavljeno gledajući, Isus je propatio stravične muke zato jer nije mogao ne reći ono što misli, ili bolje rečeno što vjeruje. A sad afirmativna rečenica, možda zvuči drukčije? Morao je reći ono što misli, pa čak i pod cijenu (ovog zemaljskog) života. I dobro, znamo da taj život nije katolicima najglavnija stvar na svijetu (hm,hm-je li baš uvijek tako?),ali kad počnu stvarne muke teško je ostati dosljedan. Ipak je on do kraja inzistirao na Istini i na tome da ju izgovori. Da je samo malo drukčije rekao neke stvari (svaki današnji provincijalni političar znao bi to) mogao se poštediti. Da se malo raspravljao, prilagodio i sve drugo što se zapravo danas jako fura kao pozitivne karakteristike mogao je...tko zna. Naravno da nije to učinio i da je znao da tako sve mora biti i da je sve unaprijed bilo tako pripremljeno. Ali mene fascinira ta potreba da čovjek (bilo koji, ne samo Isus Čovjek) verbalno potvrdi ono što zapravo pokazuje već svojim djelima i životom. Mogao je samo šutiti, ništa ne odgovarati i opet bi bio vjerojatno osuđen, ali pitanje bi li ljudima bilo jasno što je On htio i tko je On...
Što hoću reći? Mislim da je jako bitno da čovjek uvijek izgovori ono što misli onome koji ga nešto pita. A što ako ga se ništa ne pita? Treba li šutjeti o svijetu oko sebe? Mislim da ne treba, dapače. Čini mi se da tako čovjek daje do znanja što misli, a da istovremeno ne osuđuje onoga koji misli ili živi drukčije. Danas u doba kada razni fanatici ubijaju zbog svojih vjera ili osobnih istina, možda bi trebalo poticati izgovaranje svojih uvjerenja, pa bi se neki našli i u čudu kako zapravo ne znaju reći što žele ili što misle da vjeruju i kako prazno zvuče (baš sam se sjetila nedavnog razgovora sa jednim skinheads-om u Milićevoj emisiji). Možda bi bilo i manje ubijanja...ili barem manje frustracija.
Post je objavljen 05.10.2004. u 14:16 sati.