Sjećam se scene na početku filma Seks, laži i video gdje Andie MacDowell priča (koliko se sjećam psihijatru-ipak je to Amerika i svatko tko drži do sebe posjećuje ga barem jednom u životu) o smeću i o tome kako ju opterećuje pomisao o nevjerojatnim količinama smeća koje proizvodi ljudski rod.
Kod nje je to očito potencirano dekadencijom i neispunjenošću bračnim životom. Kod mene to nisu razlozi, jer vremena za letargično promišljanje baš previše nemam, a brak mi je mraaak. Ali se moj Savršeni i ja svakih par dana ne možemo načuditi koliko to smeća naša mala tročlana gomilica proizvede. Koliko bačenih staklenih, plastičnih, aluminijskih ambalaža. A o pelenama da ne govorim, s time da mi koristimo i još neke moderne-pamučne koje su i ekološki prihvatljivije. Pa onda bio-otpad, od kuhanja, pa papir i kartonske ambalaže od mlijeka i sokova. To je doslovce svaki drugi dan pola kuhinje zatrpano raznim otpadima koje uredno slažemo i razdvajamo, jer se većina toga u Austriji reciklira. I sad, to smo samo mi, a pretpostavljam da i ostatak čovječanstva, naročito u razvijenijim zemljama, stvara zapravo stravične količine smeća. Povremeno me obuzmu razmišljanja o tom našem svijetu i tome koliko ga iskorištavamo, kako smo već prilično uništili prirodnu ravnotežu zbog tehnološkog napretka. I obavezno me obuzme jaka nelagoda i neka vrsta panike. A ne znam što da učinim konkretno, osim tog razdvajanja otpada. Smeće je samo jedan segment i to onaj koji je svakodnevno vidljiv, kao neki podsjetnik. Pa ona povremene vijesti i upozorenja znanstvenika o globalnom zatopljavanju, pomoru riba, onečišćenju mora naftom i sl... budu više kao neki povremeni podsjetnici koji se izgube u ostalim "bitnijim" vijestima i jurnjavi za ispunjenjem ugode u svom mikrokozmosu. I sad sam recimo i ja pročitala ovaj gore napisani dio svog teksta i isto si mislim kak je to grozno, ali kaj se može i misli mi odmah lutaju na jednu drugu psihološku razinu, pa ako vas zanima, slijedite me...
Naime, isto kao i to naše materijalno smeće, postoji i emocionalno koje se također preporuča redovito izbacivati, inače se napunite... znate već čime. I to je živa istina, barem što se mene tiče.
E, sad postoje i tu razne reciklažne kutije, kante i sl. Naime treba znati izbaciti to smeće u pravu kutiju i u pravom trenutku. Inače dobijete zagađeni okoliš i puno toga zatrpate, naročito ako odjednom istovarite svu tu silu neraspoređenog otpada. I to ne daj Bože na možda najbližu osobu koja vam se u tom trenutku našla kraj vas. Znači, to bi bilo kao neka umjetnost izbacivanja smeća iz sebe, da ono bude maksimalno produktivno i što bezbolnije za okoliš, daklem da zadovoljava i te "ekološke" standarde.
Ono što meni zna predstavljati problem u komunikaciji s drugima, su različiti standardi tolerancije, iskrenosti, osjetljivosti i dr.
Tako da ono što je meni normalno prokomentirati, može nekog drugog osobno povrijediti. Pa se postavlja pitanje može li se svima baš sve reći? I naravno, odgovor mog Savršenog je i ovdje u skladu s nadimkom, pa glasi da nije uputno svima reći baš sve kaj misliš. Dobro, s time se slažem. Ali što je sa ljudima koji su vam dragi i kojima bi trebali moći sve reći, a ne možete jer su možda preosjetljivog želuca, ili su stariji i iz drugog svijeta, ili su uvredljivi... Onda su vam usta zatvorena, a smeće vam se kupi i gomilica raste. Pa se ja pitam postoji li način da se takvim ljudima kažu neke stvari, a da ih se ne povrijedi? Može li netko takav shvatiti da ga možete istodobno podupirati u njegovim željama i njihovim ostvarenjima, iako se osobno ne slažete s njegovim stavom i razmišljanjima? I tu zapravo mislim na iznošenje svojih stavova, a nikako ne na osuđivanje tuđih radnji ili komentiranja u stilu: "to ti nije dobro, trebao bi ti to drukčije..." i sl. Ne vidim ništa loše u tome da se kaže:"ja to ne vidim ili ne bih napravio tako." Međutim, vidim da ljudi često imaju potrebu razapeti (što u ogovaranjima, što u zamjeranjima i povrijeđenosti) druge koji ne misle kao oni. Pa vam se komunikacija svede na to da nešto općenito prokomentirate, drugi se nađe osobno uvrijeđen, ali vam ništa ne govori, smeće se kod njega skuplja i skuplja, u glavi ono dobiva nove dimenzije, razvija se neki nastavak priče, pa ako se epizoda ponovi, eto novog smeća i razočaranja u tog našeg inače dragog, koji se eto drznuo i dalje komentirati i to tako ide dok vreća ne pukne, smeće se rasipa i odjednom shvatite da ste glavni krivac u priči, jer ste jako puno puta rekli što mislite i time povrijedili onoga koji ne misli isto. Pa počnete paziti što ćete reći, više ne znate smijete li reći svoje mišljenje ili ne, kako će se to shvatiti i sl. I onda se nađete u situaciji da se pitate je li problem u vama i tome što slobodno iznosite svoje stavove (ne osuđujući tuđe) ili u drugome koji se vrijeđa na sve što nije istovjetno sa njegovim stavovima?
I što raditi sa smećem u tome slučaju koje se nakuplja s obje strane? Ne komentirati stvari znači (barem ja tako mislim) skupljati smeće. A komentiranjem se očito stvara smeće kod okoline, pa vam se ono kad-tad vrati u vašu kuću. Na žalost ne reciklirano i iskorišteno u dobre svrhe, već začinjeno novim otpatcima skupljenim po tom putu do vas, natrag. I to je neki čarobni začarani krug ... Kako izaći iz njega? Ne znam točno, ali znam da ću i dalje pisati ono što mislim i osjećam. Pa tko voli...a ja idem počistiti stan da se ne zatrpam u vlastitom smeću ...
|
