Zapravo nisam namjeravala pisati o ovoj temi, al me frendica s kojom dnevno pretresam naše događaje nazove i zavapi u slušalicu da kaj ne bum ništ napisala o našem problemu... pa ajde njoj za ljubav, a i u svrhu izbacivanja frustracija kad već postoji mjesto gdje možeš nešto javno napisati, a ne mreš uvijek sve skresati u facu onome koga se tiče.
Daklem, mi smo tu žene-majke-rvatice u Beču došle sa svojim muževima trbuhom za kruhom (O.K. pogačom) i dok oni rade, mi čuvamo dječicu, brinemo o kući i glumimo domaćice. Što je O.K dok imaš malo dijete i još nemaš pravo raditi i imaš priliku biti s djetetom duže od godine dana (neki dan mi je jedna baka objašnjavala kako je to strašno ostaviti dijete od dvije godine u vrtiću dok mama radi: ”Alo bako, u Americi to rade nakon par mjeseci, u domaji nakon godine dana” ...no dobro), jer nije frka za život...i tako to. Pa muž od frendice još ganja karijeru, a moj sport, tako da osim vremena kad su na poslu, mi još bauljamo s djecom par puta tjedno do kasnih večernjih sati. Naravno, solo, bez ičije pomoći, jer je familija parsto kilometara dalje...No, dobro, sami smo si to odabrali i izorganizirali smo se, nanašamo to naše malo mače svuda sa sobom, nije uvijek lako, ali ima i svojih prednosti. NE petljaju nam se u odgoj (osim povremenih telefonskih pametovanja) bake i dede, ne stignu ih razmaziti, djeca imaju svoj red i mir...I sve pet.
Ali,(uvijek neki ali) tu nije kraj. Esterajheri u pravilu baš nemaju nešto djece, ima dosta solo-brijača ili parova koji se ne vole baš vezati formalno brakom ili ako da, onda su u braku bez djece i briju na posao, firmu i sl. E, pa jednog takvog za šefa ima Mr.Perfect. Tip je (osim za svoju ženu) oženjen za firmu, nema djece (a i kad bi?) brije sto na sat i ne ferma ako netko nije k'o on.
I tak on barem jednom godišnje organizira te famozne tim-bildinge (naravno da znam kak se piše,al baš neću) koji traju tri dana i budu i preko vikenda. I zove mene Savršeni neki dan da on mora reći koji mu vikend paše. Njemu? U slobodno vrijeme? Nakon posla?
Ja ne vjerujem. Vikende jedva dočekam da ne moram od 0-24 biti s djevojčicom. Obožavam je, al' što kaže moja frendica: "da sam s Brad Pittom cijele dane, dosta mi je..."
I nisam samohrana majka niti sam se udala za moreplovca, glazbenika, trgovačkog putnika, već za Dilberta. Odeš na pos'o odradiš svoje i do na večer si doma (za spavanje barem).
No, dobro, kažem ja njemu da MENI ne paše ni jedan vikend i nek slobodno to prenese šefu. I napiše on to fakat njemu, da se vikednom brine o djetetu (sunce moje-pus-pus), a ovaj njemu odgovara da otkad je on to samohrani roditelj i da kaj ne mogu ja brinuti o djetetu???
Meni neki šef određuje kak bi se ja i Savršeni trebali organizirat u u slobodno vrijeme, izvan posla, po noći i u dane vikenda...I ja poludim totalno i kažem sirotom Savršenom da mu napiše da sam ja prek tjedna samohrani roditelj, a on prek vikenda (zapravo to sam se kasnije sjetila) i neka mu sam napiše da je ne želim ostati sama s djetetom. Ak on ode, želim nekog na ispomoć, pa nek firma plati kartu da dođe baka. NA ovo zadnje je tip midle-menađer naravno riknuo. Ono, firma ima para za razne tim-bildinge (koštaju ko suho zlato) i sl., al za jednu kartu kaj god....
I tak se mi nekak dogovorimo da on ipak ode, a ja bum si dovela nekog (se javlja netko dobrovoljno?moš mislit, majka s djetetom...) -he-he.
E, a sad o tim raznim bildinzima, ...ono sve nešto, moraš otići s hrpom ljudi s kojima se gledaš svaki dan negdje 500 km daleko ne bi li se vi bolje upoznali, zbližili, postali dobar tim, rekli si sve (šatro iskreno) u facu i sl...i to u slobodno vrijeme što je vjerojatno kul nekom bez obitelji. Pa malo na aftr vrk parti (to ne moraš obavezno neg ako hoćeš). Apropo tih novotarija, sjećam se dok sam ja radila da mi nikad nije bio problem reći što mislim i da nisam morala ići na neko posebno mjesto da bi si otvorila dušu. Dapače lijepo sam jednom našem glavnom kompjutorašu (bio je glavni jer je skrivečki na početku spajao žice, pa nitko osim njega nije znao kak su spojene) nakon neke njegove zabrane da se ne koristi tehnika dok se ne prijavi krivac koji je skršio neki uređaj, rekla sve što mislim o njemu i njegovim metodama. A aftr vrk parti mi i danas traje jer sam se nakon jedne zajedničke šihte odšetala na jedan i za par godina udala za kolegu, poznatijeg kao Mr.Perfect. Daklem, ak si hoćeš nekaj reći ili družiti s kolegama, uvijek možeš i uvijek se to radilo. Nemam ništa protiv toga, ali ne kužim zašto se od toga moraju raditi posbne institucije s nekim nazivima i sve nešto jako važno stavljati u neke okvire i sisteme pod nekim turbo imenima?
Pa onda razni tečajevi koji se vidim i u Hrvatskoj jako furaju i svi su jako važni s tim engleskim nazivima tečajeva i O.K. vjerujem da ima tu i dobrih i zanimljivih stvari (naročito nekom do 40-te kod mame i tate na stanu i hrani, ono radim si, imam auto i brijem sa škvadrom po moru i po kavicama-tipičan primjer u Hrvata).
A kaj je s oženjenim samohranim roditeljima kako se izgleda nazivaju papučari koji žive daleko od familije i sa ženom dijele dobro i zlo? Možda jedan poseban tim bilding samo za takvu specifičnu vrstu? Naravno s djetetom na leđima. Kad bih znala kome da pišem, odmah bi to prijavila nekom menađeru Ameru koji bi beštimt rekao: "Vaaau, o tome nisam nikad razmišljao, daj mi to stavi na papir (kaj da ti točno stavim? -svoju facu nakon čitavog dana sama sa djetetom , sliku djetetovih govana izbačenih u jednom danu ili svojih deset kila previše koje nemrem skinuti jer sam samohrana majka dok Dilbert crnči za tebe i u slobodne dane?), pa ću ja to predložiti svom upravnom odboru."
No, dobro, brijem malo da si olakšam dušu. I da ne bi ispalo da mrzim bilo koga, Amere ili neku drugu rasu. Samo me smetaju ta sva preuzimanja iz nekog drugog svijeta. I ja to svjesno i nesvjesno radim, pročitala sam hrpu knjiga američkih autora i sviđa mi se što jako jednostavno i sistematično znaju reći ono bitno, o čemu smo mi u stanju trkeljati satima, bez poante. Ali mi i ide na živce pretjerivanje u tome, nismo svi pod istom kapom rođeni i nisu svi recepti za sva podneblja.
Ali da se vratim našem problemu s zadrtim kapitalističkim šefom menađerom (evo, ovakve digresije teško da bi se dogodile nekom psihologu Ameru, on bi napisao još jednu knjigu samo o tome).
Daklem, znam ja da ljudi žive puno gore i teže nego mi, mnogi u domaji nemaju posla, ne dobivaju plaće i sretni su da rade, makar i za crkavicu. Ne želim biti nezahvalna. Ali mi smo imali snage i hrabrosti otići od svega toga da nam tako ne bude, sami, s dignutim kreditom (preko staraca-nama nisu dali) za dolazak, s posuđenim autom, jednim stolom i četiri stolice ...prvu noć smo čistili stan do jutra, spavali na podu, stavili plahtu na prozor da nas susjedi ne vide...itd. Da ne davim sad s time. Sve je to imalo i ima svoju cijenu,evo nabrojat ću samo neke stvari...Nismo sa svojom familijom i frendovima iz djetinjstva, onda ... život danas u Hrvatskoj?Neee ... Dječji vrtići,škola i druge ustanove za djecu?Ne ... Zdravstveni sustav i usluge? Nee.... Sigurnost života? Ne ... Standard? Ne ... Socijalna država? Neee ... Dobro, ne mogu se sad više nečeg s te naše liste sjetiti, ali onaj prvi razlog za familiju i prijatelje ostaje...e, da, humor i hrana.
No, dobro, plaćamo cijenu toga što smo sami i onda molim barem malo razumijevanja (ili to ne postoji u poslovnom svijetu?) za organizaciju našeg SLOBODNOG vremena.
Ferštandn Her Flik?
Post je objavljen 03.10.2004. u 23:59 sati.