From the poverty shacks, he looks from the cracks to the tracks,
And he's taught how to walk in a pack
Shoot in the back
With his fist in a clinch
To hang and to lynch
To hide 'neath the hood
To kill with no pain
Like a dog on a chain
He ain't got no name
But it ain't him to blame
He's only a pawn in their game.
bd
Blaženi oni koji su dio mase i osjećaju da pripadaju toj masi i misle da im je mjesto u toj masi iako su nezadovoljni u toj masi iako se razboljevaju i umiru kao nevažni dio mase iako su tek popili priču mase i igraju igru mase po diktatu i odredbi mase umišljajući si svoju važnost boreći se za svoja prava želeći postići bolji status unutar mase i dobar posao unutar mase i biti dobar sluga unutar mase blaženi oni koji to mogu i vjeruju u to i misle da je to njihova svrha i misija i život.
Na vjetrometini ostajemo mi koji se čudimo pravilima mase koji znamo da ne pripadamo masi koji znamo da smo u manjini koji pokušavamo svim silama otrgnuti se luđačkom stisku mase doživljavajući pravila mase kao nebulozna i besmislena i neljudska i retardirana tražeći načine da živimo onako kako u sebi znamo da moramo i želimo i trebamo živjeti. Ne želimo biti tek poslušni, "dobri", priglupi pijuni u masi drugih pijuna.
Ispod ove izvedbe "Gates of eden" na youtubeu stoji jedan jedini komentar i u njemu piše:
what a performance for the love of˙ god
Taj komentar kao da sam pročitao iz sebe, a ne s ekrana. Navodi me to na razne zaključke. Evo jednog: svi smo na neki način povezani, a s nekim ljudima smo i puno povezaniji nego što mislimo, pa makar ih i ne poznavali. Iako nekog ne poznajemo osobno, izgleda da je vrlo moguće da i u nama i u toj "nepoznatoj" osobi živi neka sličnost i to nimalo bezazlena, već stvarna, duboka i čarobna. Na kojoj razini se to događa i na kojoj razini živi, ne znam. Ali gotovo da bih stavio ruku u vatru i da se događa i da živi. To opet navodi na neke druge zaključke, ili da budemo precizniji - na neka druga pitanja. Na cijeli niz pitanja. Dobro je pitati se. O svemu. Dobro je i biti pažljiv i obratiti pažnju, jer ti nama bliski ljudi ne moraju biti na drugom kraju svijeta, već tu negdje, vrlo blizu, u susjedstvu. A u krajnjoj analizi, možda je i skroz nebitno jesu li na dva metra udaljeni ili na nekoliko tisuća kilometara.
Isti osjet koji postoji u nama, može postojati u drugim ljudima, s kojima nemamo nikakve direktne ili očite veze. Dakle, moglo bi biti da u temelju najdubljeg i najstvarnijeg ljudskog iskustva postoji istovjetnost.
Gates of eden
At times I think there are no words
But these to tell what's true
And there are no truths outside the Gates of Eden
Prije neki dan Vatikan je probao Simpsone ubaciti u svoje redove proglasivši ih - katolicima. Svaki vjerni gledatelj, poznavatelj i obožavatelj lika i djela Homera Simpsona i njegove obitelji na ovu tvrdnju može tek dignuti lijevu obrvu (ili desnu; ili još bolje - obje) i nasmijati se.
Reakcija producenata Simpsona na ovu izjavu bila je: No way!
A sasvim slučajno Madonina "Like a prayer" (s liste "fenomena koji su digli Vatikan na noge") našla se dva posta niže. Mislim da me duh sveti nadahnuo da ju stavim.
nemojte preskočiti ovaj video. Čovjek je vrlo zanimljiv i zna što priča.
Područje interesa i rada Kena Robinsona spazio sam na portalu Kameleon.
Vrlo zanimljiv čovjek. Pogađa u bit, za razliku od većine ljudi koje srećemo u životu. Ne bi li bilo lijepo sretati više takvih ljudi?
U ovom videu kao i u drugim videima govori o tome kako društvo ubija kreativnost ljudi, i to od malih nogu. Zašto bi društvo to radilo? Više je razloga. Iz istog razloga, npr., iz kojeg se potkresavaju krila kokošima, iz razloga da ne prelete ogradu kokošinjca, iz razloga da im se ograniči prostor. A u slučaju ubijanja kreativnosti kod ljudi, razlog je, jednostavno rečeno, da im se onemogući izlazak iz unaprijed zacrtane paradigme po kojoj bi ljudi trebali živjeti i po kojoj oni koji vuku konce očekuju da ljudi žive.
Kreativnost se ubija na razne načine. Škola je ustanova u kojoj se to radi sustavno i nepokolebljivo. Zašto sve svaliti na školu kad krivaca ima i na drugim mjestima? Ne treba zanemariti ni druge odgovorne za ubijanje kreativnosti, a škola je bitna zato što ubija kreativnost kod najmanjih i najosjetljivijih članova društva, članova koji su jedina nada za promjene. Time je njena krivnja kao i odgovornost za zatupljivanje veća. Stoga ju treba staviti u prvi plan kad se traže rješenja za pozitivne promjene u društvu. A vrijedno i poželjno riješenje je svakako stavljanje naglaska na poticanje kreativnosti.
Žalosno je što je uvriježeno mišljenje kako se kreativnost može i treba poticati izvan škole, u nekakvih slobodnim akitivnostima i slično. To je žalostan i glup pristup. Zašto ju ne poticati u školama? Na kraju krajeva, to su mjesta u kojima djeca provode najveći dio svog vremena. Tko je taj koji odlučuje da to vrijeme moraju provesti kao mali zarobljenici, sjedeći i slušajući ono što ih uopće ne zanima? Tko je taj? Taj smo, očito, svi mi. Ili barem velika većina. Jer svi sudjelujemo u tome, ako ni na jedan drugi način, onda tako što šutimo o svemu i ne reagiramo. Je li to iz pukog razloga što smo i sami prošli dobru školsku i društvenu dresuru? Možda. Ali ni to nam nije neko opravdanje.
Roditelji: svakodnevno šaljete svoju djecu u zatvore otvorenog tipa (poznatije kao - škole) i u tome vam ništa nije čudno? Nikome ne pada na pamet da se pobuni i za svoju djecu zahtjeva nešto drukčije? Tiha, tupa masa.
Ne poticati kreativnost u školama isto je što i ubijati kreativnost. Razmislite, krenite od sebe. Koliko se vas poticalo u školi da budete kreativni? Upravo onoliko koliko se potiče i vašu djecu? Ni malo? Ni najmanje? Čak i ako ima izoliranih slučajeva gdje se kreativnost potiče, to slabo vrijedi jer se događa u tragovima, a to je nedovoljno. Poticanje kreativnosti se ne smije događati u tragovima, već se mora staviti u prvi plan!
Toliko smo svi zapetljani u forme da nam sadržaj i bit gotovo nisu ni u najudaljenijim dijelovima svijesti. Pobogu, ako gotovo ni jedno dijete ne opisuje školu kao mjesto u koje voli ići, nije li krajnje vrijeme da se netko (SVI MI) počne pitati neke stvari? I to nije nešto što treba prepuštati samo "stručnjacima", jer oni ne znaju što je dobro za djecu, kao što nisu znali ni što je dobro za nas kad smo bili djeca.
Otvoreno pitanje glasi: što je po pitanju kreativnosti u školama i kako je moguće da nikoga to pitanje zapravo ne zanima?
Dodatak:
Postojeći sustav je NEPOPRAVLJIV! Ne može se unjeti promjenicu ili dvije (ili tri možda) pa očekivati čuda unutar sustava koji je loš i truo. Ne može se očekivati ni da će nova generacija školskih zaposlenika unjeti promjenu. Ni uz najbolju volju s njihove strane, to se ne može i neće dogoditi. Moguće je da se dogode neki minimalni pomaci, ali oni su svakako nedovoljni.
Jučer slušam u dnevniku kako se uvode (ili su već uvedene, ne znam nit je važno) neke promjene u školama. Te promjene su, naravno, formalne prirode, kakve druge prirode bi bile? Kad onaj tip Janjić nešto progovori, to može biti samo i isključivo neka formalna nebuloza. Od birokrata ne očekujemo ništa sadržajno. Ta "promjena" se sastoji u tome koliko se testova i ispitivanja može imati tjedno, tako neka nebuloza. I također se ukidaju blic, nenajavljeni testovi. Dragi bože, same gluposti. Uvijek forma, nikad sadržaj nije u pitanju.
Da zaključimo: postojeći škoski sustav djecu tretira maćehinski i diktatorski. Prvo, tretira ih kao krajnje idijote, jer ih ništa niti pita ni konzultira o tome kako će izgledati njihovo školovanje. Drugo, sustav (tj. ljudi koji ga vode) si umišlja kako zna što je dobro za djecu(???) Haha, ovo je zaista za nasmijati se, ali i za zaplakati od tuge i očaja.
Sustav zna i radi samo ono što je dobro (ili misli da je dobro) za sam sustav, a nikako ono što je dobro za djecu i njihov razvoj! Djecu se ne smije ponižavati radeći od njih tupe poslušnike koji bezpogovorno imaju sjediti, slušati i bubati! To sigurno nije u interesu niti jednog djeteta. Naše društvo, dakle, i putem školskog sustava, radi teror nad svojim najmlađim članovima radeći iz njih poslušne idijote. Treće i najvažnije, ali najžalosnije: aktualni školski sustav dokazuje i pokazuje kako nema povjerenje u djecu. E taj dio je meni najžalosniji i najjadniji, kao i najbezobrazniji i najbezočniji. Nemati povjerenja u djecu? Kakav se kreten mora biti za tako nešto? Očito veliki. Imati povjerenje u djecu i njihove potencijale, sposobnosti, talente... to je osnova zdravog načina odgoja i razvoja djece. Namjerno ne kažem odgoja i obrazovanja, već odgoja i razvoja. Zdravi sustav mora biti kocentriran prvenstveno na razvoj djeteta, a puno manje (ekstremno manje) na biflanje pukih informacija, podataka i svih drugih mogućih i nemogućih sterilnosti koje se silom želi ugurati u te mlade mozgove koji imaju sasvim druge sklonosti i sasvim druge potrebe. Dajmo im, k vragu, priliku da barem dio tih sposobnosti i potreba prepoznaju u sebi i razviju koliko je to moguće.
Ova stara Madonnina pjesma zapravo ima vrlo zanimljiv tekst (slučajno mi je negdje zapeo za uho pa sam poslušao malo pažljivije). Također i melodiju. Također i spot. Nije loše uopće. Skoro da bih rekao - vrijedno pažnje.
Life is a mystery, everyone must stand alone
I hear you call my name
And it feels like home
Like a prayer
ova pjesma je također zanimljiva i dojmljiva
American life
I'd like to express my extreme point of view
I'm not Christian and I'm not a Jew
Vjeruj mi, nema ni cilja koji bi trebalo ostvariti ni puta kojim bi do njega trebalo ići. Ti si i put i cilj, nema ničega što trebaš dostići osim samoga sebe. Trebaš samo razumjeti, a razumijevanje je cvjetanje uma.
Lay, lady, lay, lay across my big brass bed
Stay, lady, stay, stay with your man awhile
Until the break of day, let me see you make him smile His clothes are dirty but his hands are clean
And you're the best thing that he's ever seen
Why wait any longer for the world to begin
You can have your cake and eat it too
Na koji smo to način ludi i koji je lijek za tu ludost?
Odgovor: ludost je ovaj način života koji živimo, a lijek je da ga napustimo i živimo drukčije. Kako drukčije? To samo vi možete znati za sebe, samo ja za sebe, svatko svoje rješenje nosi u sebi. Gotovih odgovora nema. Na posao.
This is my story
Both humble and true
Take it to pieces
And mend it with glue
John Lennon
Da je fizički živ, John bi 9.listopada slavio okrugli, 70. rođendan. Iako njega nema, njegovo djelo živi u mnogima, a neprestano ga otkrivaju novi i novi klinci, privučeni njegovom glazbom i životom.
John je svakako ostavio traga, duboku brazdu koja se ne može prekriti tek tako. Na samom vrhuncu popularnosti, dok je planeta bila zahvaćena beatlemanijom, Lennon je, ponukan neshvatljivom popularnošću svog benda, izjavio kako su Beatlesi trenutno popularniji i od Krista. To je, dakako, uznemirilo mnoge "pravovjerne" duhove koji su pokrenuli organizirane akcije spaljivanja ploča Beatlesa. Nije teško razumjeti da će tvrdokorni umovi uvijek i u pravilu reagirati tvrdo, ograničeno i predvidljivo kada se nagazi njihove ustaljene obrasce, međutim, realno gledano Beatlesi su u to vrijeme zaista i bili popularniji od bilo koga.
O Lennonu su napisane mnoge knjige, biografije, analize. Mnogo materijala se može naći na netu. Bezbroj pjesama se može poslušati na youtubeu. Ja ću ovdje napisati tek nekoliko impresija o mom doživljaju Johna Lennona i važnosti njegove pojave za svijet te izdvojiti pokoju pjesmu.
Ljudi koji se bave mitologijom, mitovima, arhetipovima i sličnim stvarima mogli bi Lennona lako, i s razlogom, poistovjetiti s arhetipom Junaka. On je dijete iz radničke obitelji, ali se spletom okolnosti, talenta i tko zna kojih sve podudarnosti, uspio odmaknuti od svog podrijetla i biti lansiran u vječnost.
Lennon je zasigurno mnogima uzor i inspiracija. Na njegovim pjesmama odrastale su i odrastaju generacije. Imao je on i niz karakteristika koje nisu bile tako svijetle i koje nisu poželjne da se netko na njih ugleda. Nema razloga da John nekome bude uzor i poticaj u konzumiranju marihuane, LSD-a, cigareta ili bilo kojeg drugog opijata. Nema razloga da John nekome bude uzor po pitanju raznih neuroza i nesigurnosti koje su ga pratile cijeli život. Njegove negativne karakteristike imaju svoje korjene u njegovom životu, u netipičnom djetinjstvu kojeg nije proveo unutar svoje obitelji, već je živio s tetom, ukorjenjene su u spefičnoj životnoj situaciji koja je njegova i određuje njega. U karakteristikama koje su proizašle iz toga, nema potrebe tražiti neki uzor. John je važan zbog nečeg drugog. Važan je zbog ljepote koju je unio u svoje pjesme i zbog poruke bunta koja je praktički zračila iz njega, bunta koji nam je danas potrebniji nego ikad prije. Dok je u prvoj fazi Beatlesa pisao jednostavne, većinom ljubavne pjesme (koje iako nisu bile dubiozne ni proročanske, imale su neku vrstu teško objašnjive magije i privlačnosti u sebi, kroz nevjerojatne ritmove i atmosferu koju donose), u kasnijoj fazi Beatlesa, kao i u kasnijoj samostalnoj karijeri, razvio se u rasnog tekstopisca. Dobar tekst ima moć i može napraviti enorman utjecaj. Dovoljno je da neka prava riječ, neki pravi stih pogodi nekoliko slušatelja. Tih nekoliko, na temelju te inspiracije, mogu pokrenuti brda.
Gimme some truth
I've had enough of reading things
By neurotic, psychotic, pig-headed politicians
All I want is the truth
Just gimme some truth
Evo, upravo o ovakvim porukama se radi. Živimo u svijetu u kojem je postala uobičajena stvar da se ne govori ono što se misli, da se radi ono što se ne voli, da se živi kao da se radi o životu nekog morbidnog lika iz nekog filma, a ne o našem vlastitom. Naš život je naš. Kako ćemo ga živjeti? Ovisi o nama. Od ljudi kao što je Lennon može se ponešto naučiti o tome kako živjeti život, o tome što je bitno, a što nije, i ono što je najvažnije, o tome da se bude svoj, da se bude autentičan koliko god je to moguće. U početku možda malo, kasnije sve više i više. Kad se radi o uzorima, nikad nije i ne bi smio biti cilj postati kao uzor. Ako nas netko inspirira na neki način, onda je glavna svrha da u svom životu otkrijemo i oživimo ono pozitivno na što nas je taj podsjetio. On je tek podsjetnik i ne treba brkati stvari. Naš život je naš život i možemo od njega napraviti ono što on u svom potencijalu jest. S obzirom da je naš, on je unikatan i nema nikakvog razloga da sliči na život bilo koga drugoga.
Lennon je napisao i neke od najljepših ljubavnih pjesama.
Oh, my love
Često je bio ciničan, često je djelovao agresivno, neotesano, prostački. Ali, ispod svega toga bilo je nešto drugo. Ispod svega toga bilo je toplo srce i velika čovjekoljubivost, koje se mogu lijepo osjetiti u mnogim njegovim pjesmama, možda i više nego u njegovom životu. Posebno u njegovoj viziji zdrave ljudske vrste. Imagine all the people living life in peace.
Imagine
Imagine there's no Heaven
It's easy if you try
Imagine there's no countries
It isn't hard to do
And no religion too
Imagine no possessions
I wonder if you can
Iznad svega, Lennon šalje poruku brutalne jednostavnosti i težnje življenju koje je oslobođeno nepotrebnih kompliciranja. Zašto ne pokušati ogoliti svoj život od svake suvišnosti i živjeti ono što jesmo, u najvećoj mogućoj mjeri u kojoj to uspijemo.
Look at me
Look at me
What am I supposed to be?
Look at me
Here I am
Who am I?
Nobody knows but me
Nobody knows but me
Who am I?
Nobody else can see
Just you and me
Što to znači, umiranje duha?
To znači koračati prema tjelesnoj smrti,
i ne piti Vodu života.
Rumi
Ne zaboravite redovito nahraniti svoju dušu.
Živjeti je često, mnogima, tek mehaničko odrađivanje, kao po kazni. Opće sivilo sa, vrlo rijetko, tek pokojom nijansom boje.
Neku večer sam gledao početak emisije "Na rubu znanosti". Gost je bio Eric Pearl, a tema rekonekcija. Radi se o svojevrsnoj metodi iscjeljivanja kojom se dotični gospodin bavi, međutim emisiju nisam gledao do kraja, ovdje me zanima sam taj pojam - rekonekcija. Vrlo zanimljivo zvuči. I vrlo je povezano s temom hrane za dušu. Rekonekcija..., ponovo se povezati. S kim, s čim? Sa životom. S Cjelinom. A kako i na koji način?
Mehaničko življenje možemo usporediti sa življenjem u nekoj vrsti polusna, ili čak i potpunog sna. Obavljaju se životni zadaci, stvari mogu izgledati sasvim solidno gledano sa strane, ali mehanički življenik sam najbolje zna kako stvari zaista stoje. Ne stoje nikako. Okus je nikakav, boje su blijede, smisao ni na vidiku.
Potrebno je zastati, što je češće moguće. Potrebno je napraviti neke rezove, neke promjene, izbaciti neke navike, uvesti neke nove. Redoviti odlazak u prirodu može značiti puno, makar i do obližnjeg parka, osjetiti vibraciju prirode i osjetiti da je ta ista vibracija prisutna i u nama samima, samo smo je možda previše mehanizirali, a život kržlja ako ga se sterilizira.
Ponovo se povezati, to je zadatak svakoga tko se osjeća odvojenim ili na bilo koji način izgubljenim. Svatko pri tome može imati neki svoj osobni, specifični način za rekonekciju. Pronalaženju toga načina vrijedi se posvetiti. Jer, koračati prema tjelesnoj smrti, a ne piti Vodu života, zaista nema smisla.
Kad se nađem usred nekog prizora koji oduzima dah, a to i ne mora biti objektivno nešto specijalno (iako može biti i to), već nešto sasvim naizgled obično i svakodnevno, to je nešto slično kao kad priključite mobitel na punjenje. Dobro je pronaći i odabrati jedno ili nekoliko mjesta na koja se možemo otići napuniti tom energijom života. Prilike za to su mnoge, ne treba čekati dobitak na lotu da bi se moglo otputovati na drugi kraj svijeta, jer paradoksalna stvar je da netko sa druge strane svijeta isto tako može čekati da dobije na lotu i da otputuje upravo ovdje gdje se vi sada nalazite. Nije stvar u egzotičnim mjestima, stvar je u namjeri. I stvar je u jakoj želji da se ponovo uspostavi taj živi i stvarni kontakt sa stvarnim i živim svijetom kojeg smo dio.
Jaka pjesma, pogotovo u kombinaciji sa zadnjim kadrovima ovog kultnog filma:
We starve-look
At one another
Short of breath
Walking proudly in our winter coats
Wearing smells from laboratories
Facing a dying nation
Of moving paper fantasy
Listening for the new told lies
With supreme visions of lonely tunes
Neno je zaista jedan od najtalentiranijih glazbenika s ovih prostora. Za razliku od većine drugih danas, on stvara radi stvaranja, vođen prije svega srcem. Neki dijelovi ove pjesme su mi posebno bliski.
Svud osjećam te oko sebe
I stalno ćutim one riječi koje su mi potrebne
I, znaj, vezao sam se uz tebe
Al, pružila si mi slobodu
Dugo sam je tražio
Rijeka snova, vrelo nade, vrtlog želja,
Život moj, našao sam sve na ovoj obali
Moje oči sad trepere, poput zvijezda sjaje se,
U daljinu gledam ljubav ondje je
You never understood that it ain't no good
You shouldn't let other people get your kicks for you
Ovako je to izgledalo i zvučalo 1965.-e. Kroz sljedeća desetljeća mnogi izvođači su izvodili ovu kultnu pjesmu, među njima vjerojatno najpoznatiji Rolling Stonesi, pa su svakako mnogi pomislili kako je to i originalno njihova autorska pjesma. Jasno da nije. Pjesma je došla kroz ovog megatalentiranog klinca.
Princess on the steeple and all the pretty people
They're drinkin', thinkin' that they got it made
Exchanging all kinds of precious gifts and things
But you'd better lift your diamond ring, you'd better pawn it babe
You used to be so amused
At Napoleon in rags and the language that he used
Go to him now, he calls you, you can't refuse
When you got nothing, you got nothing to lose
You're invisible now, you got no secrets to conceal.
