Što to znači, umiranje duha?
To znači koračati prema tjelesnoj smrti,
i ne piti Vodu života.
Rumi
Ne zaboravite redovito nahraniti svoju dušu.
Živjeti je često, mnogima, tek mehaničko odrađivanje, kao po kazni. Opće sivilo sa, vrlo rijetko, tek pokojom nijansom boje.
Neku večer sam gledao početak emisije "Na rubu znanosti". Gost je bio Eric Pearl, a tema rekonekcija. Radi se o svojevrsnoj metodi iscjeljivanja kojom se dotični gospodin bavi, međutim emisiju nisam gledao do kraja, ovdje me zanima sam taj pojam - rekonekcija. Vrlo zanimljivo zvuči. I vrlo je povezano s temom hrane za dušu. Rekonekcija..., ponovo se povezati. S kim, s čim? Sa životom. S Cjelinom. A kako i na koji način?
Mehaničko življenje možemo usporediti sa življenjem u nekoj vrsti polusna, ili čak i potpunog sna. Obavljaju se životni zadaci, stvari mogu izgledati sasvim solidno gledano sa strane, ali mehanički življenik sam najbolje zna kako stvari zaista stoje. Ne stoje nikako. Okus je nikakav, boje su blijede, smisao ni na vidiku.
Potrebno je zastati, što je češće moguće. Potrebno je napraviti neke rezove, neke promjene, izbaciti neke navike, uvesti neke nove. Redoviti odlazak u prirodu može značiti puno, makar i do obližnjeg parka, osjetiti vibraciju prirode i osjetiti da je ta ista vibracija prisutna i u nama samima, samo smo je možda previše mehanizirali, a život kržlja ako ga se sterilizira.
Ponovo se povezati, to je zadatak svakoga tko se osjeća odvojenim ili na bilo koji način izgubljenim. Svatko pri tome može imati neki svoj osobni, specifični način za rekonekciju. Pronalaženju toga načina vrijedi se posvetiti. Jer, koračati prema tjelesnoj smrti, a ne piti Vodu života, zaista nema smisla.
Kad se nađem usred nekog prizora koji oduzima dah, a to i ne mora biti objektivno nešto specijalno (iako može biti i to), već nešto sasvim naizgled obično i svakodnevno, to je nešto slično kao kad priključite mobitel na punjenje. Dobro je pronaći i odabrati jedno ili nekoliko mjesta na koja se možemo otići napuniti tom energijom života. Prilike za to su mnoge, ne treba čekati dobitak na lotu da bi se moglo otputovati na drugi kraj svijeta, jer paradoksalna stvar je da netko sa druge strane svijeta isto tako može čekati da dobije na lotu i da otputuje upravo ovdje gdje se vi sada nalazite. Nije stvar u egzotičnim mjestima, stvar je u namjeri. I stvar je u jakoj želji da se ponovo uspostavi taj živi i stvarni kontakt sa stvarnim i živim svijetom kojeg smo dio.
Jaka pjesma, pogotovo u kombinaciji sa zadnjim kadrovima ovog kultnog filma:
We starve-look
At one another
Short of breath
Walking proudly in our winter coats
Wearing smells from laboratories
Facing a dying nation
Of moving paper fantasy
Listening for the new told lies
With supreme visions of lonely tunes
