"Put života je prekrasan. On se ostvaruje ostavljanjem." R.W.Emerson
Ovdje je važno, za početak, naglasiti da se pod "ostavljanjem" ne misli na ostavljanje nasljedstva ili tako nečeg. U smislu da bi ostvarenje puta života bilo postignuto na način da čovjek cijeli život "stvara", vuče, zarađuje, gomila pa da onda njegov život poprima značenje kroz nasljedstvo koje je ostavio onima iza njega. Ne. O sasvim drugoj vrsti "ostavljanja" se radi. Ovdje je donekle problem i u prijevodu (koliko toga je tek izgubljeno u silnim prijevodima biblijskih i drugih tekstova. Koliko značenja je promjenjeno krivim prijevodima, što slučajno - zbog neznanja, što namjerno - zbog manipulacije). U originalu je smisao jasniji (tu rečenicu trenutno nikako da nađem u Emersonovim djelima, a solidno sam ih pročešljao u potrazi za tom jednom jedinom rečenicom; očito ne dovoljno.).
Smisao je ovaj:
Put života je prekrasan, on se ostvaruje napuštanjem. On se ostvaruje potpunim bivanjem u svakom trenutku i napuštanjem svakog trenutka kako bismo ušli u novi trenutak. On se ostvaruje tako da ne teglimo nepotrebno događaje iz našeg života, da se ne vezujemo nepotrebno za sve što nam se događa, nego da ostavljamo, napuštamo svaki trenutak čim on završi. Put života je prekrasan kada ga prolazimo neopterećeni, lagani, kada ne gomilamo život, već ga živimo potpuno, bez ostatka, bez taloga. Put života je prekrasan kada kroz život idemo sa što je manje moguće prtljage - i one fizičke, a još više - one mentalne, psihološke. Put života je čaroban (čak i onda kada je težak) kada ga živimo s razine vječnog sada.
I paradoksalno, taj naputak o življenju života u jednom jedinom trenutku koji postoji - sadašnjem i na najbolji način koji postoji - nevezivanjem, nije ni malo lagan za mnoge ljude. To čak može djelovati kao nemoguća i neizvediva misija. A opet, nema ništa što bi bilo prirodnije od toga - živjeti sada, iz trena u tren, neopterećeno, lagano i brutalno prisutno. Ako to želimo i ako svoju pažnju poklanjamo životu samom, u svakom trenu, onda ćemo se malo po malo prebacivati u življenje u trenutku i odbacivati življenje u prošlosti/sadašnjosti (tim opakim iluzijama).
Dodatak, 2.4.2010.:
Emersonova rečenica u originalu glasi:
"The way of life is wonderful; it is by abandonment."
Ovaj post je protuteža prošlom postu koji govori o moru žutila u kojem nas se silom želi svakodnevno kupati i u koje nas se svakodnevno mami i uranja, sistematski, na svakom koraku, htjeli mi to ili ne, bez našeg pristanka, brutalno, bezobzirno, hladno, proračunato i podmuklo.
More žutila je kvazistvarnost koja se nastoji nametnuti. Ali ono je samo jedna strana novčića. I to bjedna strana. Lažna strana. Falsifikat.
Samim svojim rođenjem (a vrlo moguće - i prije njega) mi smo, sasvim prirodno i spontano, nježno i s ljubavlju, stavljeni usred čuda života. To čudo je prvenstveno ugrađeno unutar nas samih, u samo srce naših najdubljih dubina. Ono je naša osnova i naša najdublja stvarnost. A kad ga otkrijemo u sebi, kada vidimo da je ono zaista tu, kada ga živimo i doživljavamo, onda ga primjećujemo i u svemu oko sebe. Vidimo da je čudo sveprisutno i gotovo neizbježno.
Te dvije strane novčića u vječnom su sukobu, a danas možda očitije nego ikad. Na svakome je da odabere. Iako, "odabir" možda nije prava riječ. Sigurno nije. "More žutila" ili "čudo života"(?) Tko bi normalan "odabrao" ovo prvo? Nitko. Ali čini se kao da ga mnogi biraju. Ne. Za iole osvještenu osobu dilema ne postoji. Ona spontano ide prema životu, prema svjetlu, prema životnosti, kreativnosti, svjesnosti. Ide prema stvarnosti. Nesvjesna osoba ne bira, ona tupo prihvaća, njome se lako manipulira i lako ju se mjesi u željene oblike i trpa u gotove kalupe. Ona nema svoje mišljenje, ona je po svemu bitnom slična svojoj okolini i radi ono što rade i oni oko nje. Ona se ne buni previše protiv nebuloza koje je okružuju, iako često (a možda i neprestano) osjeća neku mučninu duboko u sebi. Ta mučnina je dobrodošla i poželjno je da postane i jača, jer tako može potaknuti na promjenu smjera kretanja i propitivanje nametnutog života.
Nema, dakle, dileme između fantazije i stvarnosti. Osvještenost je ono što čini razliku. Kao što neosvještena osoba bez puno problema prihvaća besmislice, tako osvještena osoba sasvim prirodno doživljava život kao savršeno usklađenu simfoniju. Na svakom koraku. I ne pristaje na laži, podmetanja, manipulacije, jer vidi kroz njih. Odbacuje ih. I ostaje svoja, usred čuda života.
Upload 24.7.
Evo i jednog od mnogih čudesa ovog genijalnog storytellera, pjesnika, filozofa, pronicljivog interprete dubljih slojeva stvarnosti.
Bob Dylan:
Nekoć davno, ako se dobro sjećam, barem su informativne emisije bile informativne i barem se činilo da služe informiranju. Manipuliralo se i tada na veliko, ali to je bilo nekako na finjaka, u rukavicama. Spiker je djelovao kao ozbiljna osoba koja nam čita ozbiljne stvari. Nije u večernjem dnevniku bilo puno mjesta temama iz "estrade" i drugim glupostima. S tim su se bavile druge emisije. Sada je u "ozbiljne" pomalo počeo ulaziti u žuti sadržaj. Komercijalne televizije u tome prednjače, a ni javna ne zaostaje puno. Danas već postaje problem razlikovati spikera u Dnevniku od voditeljice "Exluziva" ili "In magazina". Sadržaji im se počinju opasno preklapati. Možda uskoro ukinu Dnevnike i u tom top terminu stave najnovije novosti sa "show biz" scene. Jer, to nas sve zanima i volimo biti u toku sa zgodama i nezgodama omiljenih klauna nacije. "Ozbiljni" tjednici su također shvatili da je bolje biti žut. Bolja je naklada i bolja je zarada, a čitatelje ionako ko j..... Ne postoje mediji zbog svoje publike, oni su zbog oglašivača, a oni svoj novac daju tamo gdje ima više potencijalnih kupaca. Tako da je sasvim točna ocjena Noama Chomskog kako mediji oglašivačima ne prodaju oglasne prostore, nego svoje čitatelje, a te čitatelje su spremni izmanipulirati do beskraja kako bi im ostali vjerni.
Nivo žutila je zabrinjavajuć i nimalo bezazlen. Može netko lako tvrditi kako u svemu tome "nema ništa loše" i tko voli neka gleda i sluša i čita. To bi i bilo tako u slučaju da je žutilo jedan zanemarivi dio naših životnih prostora. Međutim, ono je dominantni dio i to je problem. Živeći usred mora žutila, gutajući smeća, ljudi postaju onoliko banalni koliko su banalni sadržaji koje konzumiraju. Kritičko mišljenje gotovo nestaje. Ljudi tupo bulje, slušaju, naslađuju se, likuju, žale, identificiraju se... jednom riječju - umjesto da žive svoje živote što potpunije, oni ih zamjenjuju buljenjem u kvaziživote karikatura kao što su gotovčevi i niz drugih spodoba.
Je li pametno propuštati svoj život dok se poklanja pažnja sadržajima koji je ne zaslužuju?
Je li pametno dopuštati medijima da suze naše područje interesa na puke banalnosti i da im dopustimo da nas navuku na sva razna smeća koja proizvode, pakiraju u celofan i serviraju nam na neki primamljiv način?
Izazov je danas živjeti usred svog tog žutila, a ne postati kontaminiran njime. Da bi se to uspjelo potrebno je doslovno živjeti u ovom svijetu, ali ne biti od njega. Razviti imunost na glupost. Biti svoj i živjeti u skladu s nekim vrijednijim vrijednostima. Jer, žutilo je samo jeftin premaz koji može zamagliti pravi, izvorni život, ali ne može ga uništiti. Izvorni život je uvijek tu, koliko god ga zanemarivali. I strpljivo čeka na trenutak naše pažnje. Kada mu je poklonimo, on će nam se otkriti i on će nas voditi. I život više neće biti prevladavajuće žut, već šaren, svih boja, potpuno živ i potpuno naš. To je nešto kao povratak kući. Ponovo otkrivanje života.
Nadam se da ste gledali Nedjeljom u dva, gost - Hrvoje Appelt, mladi novinar istraživač koji je zadnjih godina otkrio i objavio niz korupcijskih afera i zbog toga prije nekoliko mjeseci "nagrađen" otkazom, za trud i zalaganje.
Osim otkaza, dobio je i više prijetnji, zbog čega mu je policija osigurala zaštitu.
Jedna jedina osoba kao što je Hrvoje Appelt za razvoj demokracije (istinske, a ne ove karikature koju se zove demokracijom) vrijedi više nego svi članovi Vlade i svi saborski zastupnici zajedno.
Eto čovjeka kojem su poštenje i istinoljubivost pokretač i motiv djelovanja. Zamislite koliko bi Hrvatska (i svijet) bila drukčija kada bi te osobine motivirale i ljude koji se odlučuju baviti politikom, a ne puki osobni interes, želja za moći, ugledom, bogaćenjem, koji "krase" političku nazovi-elitu.
Malo je, na žalost, ljudi kao što je Appelt. Ali, ipak ih ima. A kada drugi vide njihovu težnju za otkrivanjem istine, to i na druge može djelovati poticajno. Zato nam trebaju takvi ljudi. Njih je uvijek bilo, kroz povijest. I uvijek će ih biti. Oni su uzor, svijetlo na mračnom putu. Ima li što ljepše od čovjeka koji je svoj, beskrompromisan, dosljedan, karakteran i dobronamjeran? Meni nema.
Ljudi koji se ne žele prodati zbog sitnih osobnih ciljeva pioniri su prema boljem, pravednijem, transparentnijem društvu. Ljudi koji se prodaju kočnica su na tom putu.
Svaka poznata osoba koju vidite u reklamnom spotu bilo koje mega korporacije - prodana je osoba. Kreveljiti se u reklami Konzuma, HT-a, Vip-a, bilo koje korporacije - bijedno je. To je zloupotreba povjerenja koje je dotična osoba dobila od svoje publike, od koje živi, jer je puka manipulacija pojaviti se u spotu bilo koje firme, poticati "raju" da masovno kupuje kod njih a ne negdje drugdje i za to dobiti izdašan honorar. Visina tog honorara označava cijenu za koju se dotična "celebrity" prodala. Za takve poteze nema opravdanja, jer ti ljudi su ionako materijalno dobro sređeni i takav prljav novac im nije neophodan, ali puno govori o njima. Što će Oliveru Dragojeviću šetnja po Lidlu ili Nini Badrić kreveljenje u Londonu u spotu firme koja ljudima dere kožu - HT-a. Nema opravdanja za to.
Zato je osvježenje vidjeti ljude koji se ne prodaju i koji rade u skladu s nekim drugim načelima, kao što je npr. - savjest, osjećaj za pravednost. Postoje ljudi koji se nikada neće prodati, ni pod koju cijenu. Postoje, i to je činjenica. I nešto što veseli. Pravo osvježenje. A i dokaz da u ljudima postoje i neke druge dimenzije, koje nisu zaprljane bjednim načelima koja nas okružuju.
Hrvoje - skidam kapu!
***
Govor Hrvoja Appelta o korupciji pročitajte ovdje.
Zabranjeni spot grupe Elemental (GENIJALNO!!! ZA NAJEŽIT SE):
Svi znamo, još iz svojih najranijih dana, tamo još iz prvog osnovne ili puno prije, za podjelu na divlje i pitome životinje. Divlje žive tamo negdje vani u šumama, džunglama ("Knjiga o džungli" i slične priče padaju na pamet). Pitome životinje žive u čovjekovoj blizini. Čovjek ih je pripitomio kako bi služile njegovim potrebama. Kako bi mu doslovno - služile. Mnoge od njih završavaju tragično - na tanjuru. Neke žive kao kućni ljubimci i njihova sudbina možda i nije tako loša. Neke od tih žive kao kraljevi (ljubimci ludih poznatih osoba). Podjela na divlje i pitome životinje nam je nešto normalno, prirodno, što kao da se samo po sebi razumije.
Ali, šta je s idejom o pripitomljavanju čovjeka. Rijetko ko čovjeka doživljava kao puku pripitomljenu životinju. Dapače, mnogi bi se pobunili protiv takve procjene. Ali, u krivu su. Čovjek je također pripitomljeno stvorenje, s tom prednošću pred životinjama što se čovjeka može beskrajno bolje dresirati. Životinju (psa na primjer) se može naučiti štošta, ali što je to u usporedbi s onim što se može izvući iz bilo kojeg ljudskog stvorenja.
Kada čovjeka pogledamo kao na pripitomljeno stvorenje, onda pogled na njega djeluje potpuno drukčije. Takva ideja jednim dijelom može izazvati žmarce, može izazvati čuđenje, ali može izazvati i sažaljenje, a iznad svega - pitanje... kako se tako nešto moglo dogoditi? I kada se dogodilo?
Dođalo se to kroz dugi vremenski period. Tako dug da si je to teško i predočiti. Tako dug da nam stanje u kojem se čovjek sada nalazi izgleda kao da oduvijek bilo takvo. Naravno da nije. Ako postoji pitomi čovjek, onda mora postojati (ili je morao postojati) i divlji čovjek, onaj kojeg se pripitomilo. Ako želimo zamisliti takvog čovjeka, moramo otići u mašti u davna vremena, kada nije bilo gradova, nije bilo cesta na koje se ponosimo, zamislite - nije bilo ni trgovačkih centara, u davno davno vrijeme prije početka civilizacije, kada su ljudi bili divlji i nije bilo ljudi koji ne bi bili divlji. Tada je bilo normalno biti divlji isto kao što je danas normalno biti pitom. Vi i ja smo se rodili u dobu u kojem divljih ljudi ima još samo u tragovima. Ponekad čujemo kako je otkrivena neka skupina ljudi negdje daleko izvan civilizacije, duboko u džungli, koja nikada nije imala kontakt s civilizacijom, koja živi paralelno s civilizacijom. Oni su divlji i njihov način života ne možemo ni zamisliti. Postoje, naravno, studije o takvim skupinama i plemenima i sve one se uglavnom podudaraju u nekim osnovnim principima po kojima ti ljudi žive. Njihov život je dijametralno suprotan od života civiliziranog čovjeka. Oni su izvorni ljudi. I iako se nama čini kako njima nedostaje bezbroj stvari u kojima mi imamo mogućnost uživati, isto tako je istina da oni imaju beskrajnu slobodu uživanja u životu na načine na koje mi ne možemo ni zamisliti. Naravno, njih se rado etiketira kao "primitivne", ali to je daleko od istine. Oni nemaju automobile ili dvd-e, ali imaju znanje kako preživjeti i živjeti usred džungle, gdje bi svaka civilizirana osoba bila skroz izgubljena, kao što bi majmun kojeg bi nakon cijelog života koji je proživio u zoološkom vrtu, pustili u šumu. Taj majmun šumu u životu nije vidio, i činjenica da su mnogi njegovi rođaci stanovnici šume i dobro se snalaze u njoj, njemu ne znači ništa, jer on je život proveo u kavezu i preživjeti van njega ne zna. S modernim čovjekom je ista stvar. I on je cijeli život živio u kavezu, kojem se, istina, ne vide rešetke, jer velik je to kavez, ali izvan kaveza on preživjeti ne zna. Jer je pripitomljen. A pripitomljeno stvorenje ne može preživjeti bez svoga gazde. Pa tako ni čovjek.
Ali nije najveća tragedija u tome što je čovjek pripitomljen. Tragedija je u tome što on toga čak nije ni svjestan. Pripitomljen je, a nema pojma da je pripitomljen. Dapače, on se voli smatrati slobodnim bićem i busati se u prsa s raznim nebulozama i uspjesima njegove vrste. Može se on busati koliko želi, ali činjenica ostaje da je on jedno pitomo stvorenje, komad gline kojeg njegova kultura mjesi kako poželi.
Kako to samo mučno zvuči - biti pripitomljen. Ne "tamo netko", netko nepoznat, dalek. Nego - vi, ja, svi mi. Svi smo u istom loncu (iako nije svima isto u tom loncu, da ne bude zabune:). Kako jadno zvuči - biti pitom, blag, plah, bez svoje volje, težiti samo najbizarnijim ciljevima ("uspjehu" ili koječemu). Jadno.
Ali, nismo baš svi takvi. Poneki osjećaju i onu davno izgubljenu divljinu u sebi, makar tek kao slutnju, kao nagovještaj, kao mogućnost. I ne žele cijeli život provesti onako kako drugi misle da bi trebalo. Žele slušati sebe i ponovo otkrivati ono nešto što je davno izgubljeno, ali ne do kraja uništeno. Ne možemo se vratiti u prašume i biti divlji na taj način, ali možemo oživljavati ono "divlje" u sebi i nastojati živjeti slobodnije usred ovog pripitomljenog svijeta koji nas okružuje. Ili ostati "pitomi" dok nas ima.
"Malo njih danas zna što je čovjek. Mnogi to osjećaju i stoga lakše umiru.
Ne smijem sebe nazvati čovjekom koji je došao do saznanja. Bio sam tragalac, i još sam to, ali ne tragam više po zvijezdama i po knjigama, već počinjem osluškivati ona učenja kojima žubori krv u meni." Hesse
.). 