Svi znamo, još iz svojih najranijih dana, tamo još iz prvog osnovne ili puno prije, za podjelu na divlje i pitome životinje. Divlje žive tamo negdje vani u šumama, džunglama ("Knjiga o džungli" i slične priče padaju na pamet). Pitome životinje žive u čovjekovoj blizini. Čovjek ih je pripitomio kako bi služile njegovim potrebama. Kako bi mu doslovno - služile. Mnoge od njih završavaju tragično - na tanjuru. Neke žive kao kućni ljubimci i njihova sudbina možda i nije tako loša. Neke od tih žive kao kraljevi (ljubimci ludih poznatih osoba). Podjela na divlje i pitome životinje nam je nešto normalno, prirodno, što kao da se samo po sebi razumije.
Ali, šta je s idejom o pripitomljavanju čovjeka. Rijetko ko čovjeka doživljava kao puku pripitomljenu životinju. Dapače, mnogi bi se pobunili protiv takve procjene. Ali, u krivu su. Čovjek je također pripitomljeno stvorenje, s tom prednošću pred životinjama što se čovjeka može beskrajno bolje dresirati. Životinju (psa na primjer) se može naučiti štošta, ali što je to u usporedbi s onim što se može izvući iz bilo kojeg ljudskog stvorenja.
Kada čovjeka pogledamo kao na pripitomljeno stvorenje, onda pogled na njega djeluje potpuno drukčije. Takva ideja jednim dijelom može izazvati žmarce, može izazvati čuđenje, ali može izazvati i sažaljenje, a iznad svega - pitanje... kako se tako nešto moglo dogoditi? I kada se dogodilo?
Dođalo se to kroz dugi vremenski period. Tako dug da si je to teško i predočiti. Tako dug da nam stanje u kojem se čovjek sada nalazi izgleda kao da oduvijek bilo takvo. Naravno da nije. Ako postoji pitomi čovjek, onda mora postojati (ili je morao postojati) i divlji čovjek, onaj kojeg se pripitomilo. Ako želimo zamisliti takvog čovjeka, moramo otići u mašti u davna vremena, kada nije bilo gradova, nije bilo cesta na koje se ponosimo, zamislite - nije bilo ni trgovačkih centara, u davno davno vrijeme prije početka civilizacije, kada su ljudi bili divlji i nije bilo ljudi koji ne bi bili divlji. Tada je bilo normalno biti divlji isto kao što je danas normalno biti pitom. Vi i ja smo se rodili u dobu u kojem divljih ljudi ima još samo u tragovima. Ponekad čujemo kako je otkrivena neka skupina ljudi negdje daleko izvan civilizacije, duboko u džungli, koja nikada nije imala kontakt s civilizacijom, koja živi paralelno s civilizacijom. Oni su divlji i njihov način života ne možemo ni zamisliti. Postoje, naravno, studije o takvim skupinama i plemenima i sve one se uglavnom podudaraju u nekim osnovnim principima po kojima ti ljudi žive. Njihov život je dijametralno suprotan od života civiliziranog čovjeka. Oni su izvorni ljudi. I iako se nama čini kako njima nedostaje bezbroj stvari u kojima mi imamo mogućnost uživati, isto tako je istina da oni imaju beskrajnu slobodu uživanja u životu na načine na koje mi ne možemo ni zamisliti. Naravno, njih se rado etiketira kao "primitivne", ali to je daleko od istine. Oni nemaju automobile ili dvd-e, ali imaju znanje kako preživjeti i živjeti usred džungle, gdje bi svaka civilizirana osoba bila skroz izgubljena, kao što bi majmun kojeg bi nakon cijelog života koji je proživio u zoološkom vrtu, pustili u šumu. Taj majmun šumu u životu nije vidio, i činjenica da su mnogi njegovi rođaci stanovnici šume i dobro se snalaze u njoj, njemu ne znači ništa, jer on je život proveo u kavezu i preživjeti van njega ne zna. S modernim čovjekom je ista stvar. I on je cijeli život živio u kavezu, kojem se, istina, ne vide rešetke, jer velik je to kavez, ali izvan kaveza on preživjeti ne zna. Jer je pripitomljen. A pripitomljeno stvorenje ne može preživjeti bez svoga gazde. Pa tako ni čovjek.
Ali nije najveća tragedija u tome što je čovjek pripitomljen. Tragedija je u tome što on toga čak nije ni svjestan. Pripitomljen je, a nema pojma da je pripitomljen. Dapače, on se voli smatrati slobodnim bićem i busati se u prsa s raznim nebulozama i uspjesima njegove vrste. Može se on busati koliko želi, ali činjenica ostaje da je on jedno pitomo stvorenje, komad gline kojeg njegova kultura mjesi kako poželi.
Kako to samo mučno zvuči - biti pripitomljen. Ne "tamo netko", netko nepoznat, dalek. Nego - vi, ja, svi mi. Svi smo u istom loncu (iako nije svima isto u tom loncu, da ne bude zabune:). Kako jadno zvuči - biti pitom, blag, plah, bez svoje volje, težiti samo najbizarnijim ciljevima ("uspjehu" ili koječemu). Jadno.
Ali, nismo baš svi takvi. Poneki osjećaju i onu davno izgubljenu divljinu u sebi, makar tek kao slutnju, kao nagovještaj, kao mogućnost. I ne žele cijeli život provesti onako kako drugi misle da bi trebalo. Žele slušati sebe i ponovo otkrivati ono nešto što je davno izgubljeno, ali ne do kraja uništeno. Ne možemo se vratiti u prašume i biti divlji na taj način, ali možemo oživljavati ono "divlje" u sebi i nastojati živjeti slobodnije usred ovog pripitomljenog svijeta koji nas okružuje. Ili ostati "pitomi" dok nas ima.
"Malo njih danas zna što je čovjek. Mnogi to osjećaju i stoga lakše umiru.
Ne smijem sebe nazvati čovjekom koji je došao do saznanja. Bio sam tragalac, i još sam to, ali ne tragam više po zvijezdama i po knjigama, već počinjem osluškivati ona učenja kojima žubori krv u meni." Hesse
|
