30.06.2009., utorak
Snaga koje (ni)smo svjesni
Jeste čuli onu priču (ne znam je li istinita, ali za poantu i primjenjivost na ljudski život to i nije važno) o tehnici dresure slonova koju su nekad davno koristili u cirkusima?
Slonu bi se, dok je još skroz mali i dok nije toliko jak kao što će kasnije postati, privezao konop za nogu i taj bi se konop pričvrstio za klin zabijen u zemlju. Slon bi uporno pokušavao izvući klin iz zemlje zamasima noge kako bi se oslobodio, ali ne bi mu uspijevalo, jer još je mali. S vremenom (nakon koliko vremena, ovisi o pojedinom slonu) slon bi se prestao pokušavati osloboditi, jer zna da nema svrhe i da je napor uzaludan. Prolaze godine, slon postaje ogroman, a uže oko njegove noge jednake debljine kao i prije. Kad bi uložio minimalan napor, slon bi bez problema izvukao klin iz zemlje i odšetao svojim putem. S obzirom na njegovu snagu, izvući klin za njega je dječja igra. Ali, on to i ne pokušava, jer zna od ranije da - "nema smisla pokušavati". I ostaje u ropstvu. Obično do kraja života. S nogom privezanom za tanki konop.
Ne bode li oči paralela s ljudskom situacijom? Slona su slomili jednostavnim trikom, a izgleda da ni mi nismo puno napredniji, jer i nas se pripitomilo nizom jeftinih podvala, nametnutih strahova. I nama se čini kako "nema smisla pokušavati".
Ne vidim što bi drugo imalo više smisla i što drugo nam preostaje ako želimo živjeti život potpuno, osim neprestanog daljnjeg pokušavanja. Konopi kojima nas se veže su razni i djeluju tako stvarno, kao što i slonu njegov djeluje stvarno. Ali oni su tek prividi, iako dobro zamaskirani. Sve je u glavi. Svi problemi koje imamo. I sva rješenja koja nam trebaju.
|
- 15:14 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
23.06.2009., utorak
Napuštanje svake dogme
Dogma je stav koji se bez kritičkog provjeravanja i bez obzira na mogućnost njegove primjene usvaja kao istinit.
Prva stvar uz koju vezujem pojam dogma je svakako religija. Svaka religija ima svoje dogme i one su takoreći temelj religije. Kada ne bi bilo "slijepog" vjerovanja, bez propitivanja, religije bi se srušile kao kule od karata. Ali, slijepo vjerovanje postoji, pa one postoje i opstaju... sve dok postoji puko prihvaćanje, bez želje za dubljim razumijevanjem, bez želje za dodatnim propitivanjem. Primijetio sam kako religiozni ljudi, kao i profesionalni crkvenjaci, nisu skloni dubljem ulaženju u problematiku. To im je gnjavaža i ljuti ih. Kao da se zna granica do koje se smije ići s pitanjima, a poslje te granice nema više propitivanja, dalje je samo "vjerovanje". Dalje je samo "dogma".
Čudna stvar je ta dogma. Prihvatiti nešto kao istinito bez da se to propita. Jako čudna pojava.
Gdje postoji dogma, tamo postoji prostor (i želja) za manipulacijom. Socijalizam je dogma. Kapitalizam je dogma. Demokracija je dogma. Izbori su dogma.
Dogma znači napraviti čvrstim nešto što se neprestano mijenja i što u osnovi nije i ne može biti nepomično. Život i dogma su nespojivi. Život je pokret, dogma je kip, dogma je prošlost, maštarija, fantazija.
Vrijeme je za propitivanje svega onoga u što slijepo vjerujemo. Dosta je tupog gutanja starih priča i prepričavanja tih priča novim generacijama. Dosta je tapkanja na mjestu i ponavljanja istih stvari iz dana u dan, čitanja istih evanđelja iz stoljeće u stoljeće. Vrijeme je za primjenu onoga što u starome prepoznajemo kao korisno, živo, istinito i vječno i odbacivanje svakog viška, svakog pokušaja manipulacije, svega što ne vibrira Životom. Ne trebaju nam dogme i ne treba nam unaprijed zadani "smisao" ni unaprijed zacrtani "put". Ko je taj koji me može pogledati u oči i reći mi: "Ovo je tvoj put. Slijedi ga. Na tebi nije ništa drugo nego da slijediš ono što ti ja/mi kažem(o) i vjeruješ ono što kažem(o) da je istinito."? Nema tog unaprijed zadanog puta. Ne postoji.
Poznati američki aktivist i borac za oživljavanje izvornog života Derrick Jensen u jednom dijelu svoje knjige "A language older than words" piše kako je u mladosti često vodio duge razgovore sa svojim mentorom iz kreativnog pisanja. On piše:
"Nije bilo neobično da razgovaramo u njegovom uredu do zore. On je bio kršćanin i jedne noći je govorio o svom uvjerenju i rekao mi: "Tvoja vjera mora biti tako jaka da možeš hodati putem zavezanih očiju." Bez razmišljanja sam mu odgovorio: "Ne. Gdje god staviš nogu, tamo je put. Ti postaješ put." Pogledali smo jedan u drugoga, zaprepašteni. U to vrijeme nisam imao pojma o značenju onoga što sam upravo bio rekao, ali znao sam da je istinito."
Nema zacrtanog puta. (Vaš/moj)Put je neistražen i na nama je da ga istražimo, a ne da nam ga netko drugi "otkrije" ili pokaže.
Roditelji svojoj djeci mogu biti putokazi u smislu da im svojim primjerom (nema boljeg podučavanja od podučavanja primjerom) pokažu što su vrijednosti, što je dobro, što nije, ali ne mogu im nikako reći koji je njihov put. To djeca moraju otkriti sama, kao što i roditelji moraju otkriti sami. Kao što i svećenici u krajnjoj liniji moraju otkriti sami. Nema unaprijed zacrtanog puta. Sve što sada postoji podložno je promjeni i ako otkrijemo da stvari ovakve kakve jesu ne služe ljudima, drugim bićima i prirodi na najbolji mogući način, onda se te stvari (i sistemi) mogu i moraju mijenjati. Ništa nije nepromjenjivo. U ugovoru u radu (kojeg je bolje zvati robovlasničkim ugovorom) stoji hrpa onih gluposti i točaka po kojima ste vi (u daljnjem tekstu: radnik) kako god okrenete: jebena stranka i sve nekako ide u tom smjeru da vaših "prava" ima jako malo, a obaveza koliko vam srce (ne)želi. Pa čekajmo malo, nije li i taj ugovor jedna nametnuta dogma koja izgleda tako kao da ju je sam Poslodavac krojio po svojoj mjeri i potrebi i smješkao se od uha do uha dok ju je krojio. Taj ugovor je dogma, komad papira koji želi čovjekov (u daljnem tekstu: radnikov) život zgurati u kutiju od šibica i napraviti od njega grotesku, karikaturu. Ne može biti da je čovjekov život zamišljen onako kako to stoji u ugovoru o radu. Šta je s čovjekovim potencijalima, talentima, željama, šta je s njegovim Životom? Gdje se izgubio taj najbitniji dio iz tog ugovora.
Kad se priča o (ne)zaposlenosti, stanju u državi, u gospodarstvu, napretku, nazatku, javnom dugu, problemima i rješenjima, nikad nigdje ni u jednoj emisiji ni dnevniku ni analizi nisam čuo ni iz daleka, ni najsramežljivije, da netko spominje smisao koji taj (u daljnjem tekstu) radnik ostvaruje dok obavlja određeni posao od kojega živi. O tome nema ni jedne jedine rječi i naši dežurni dušebrižnici (premijeri, ministri i sva ta pamet) o tome vjerojatno ne pomisle ni najkraću misao. Misle da nema potrebe. Jer za njih su ljudi brojevi a život je statistika. Nije.
Ljudi su bića koja su se rodila da bi kroz svoj život otkrila svoju sudbinu i živjela je, a život je Život. Nije dovoljno puko razbacivanje s "novim radnim mjestima". Lako neki tajkun otvori neki novi pogon i tamo pozapošljava tisuću duša. Ali, zar je time taj problem rješen? Zar je tih tisuću sad na miru?
I to je dogma svoje vrste: ne propitivati ideju "svijeta rada". Šuti, ne pitaj ništa, ne buni se, budi sretan da radiš, šuti. Ima ko će misliti za tebe. Pusti.
Na čovjeku je da ne bude ovca i da ne prihvati ništa od onoga što mu se prodaje pod "istinito, bez potrebe za provjerom". Sve treba propitati, istražiti, provjeriti, isprobati, promisliti, proživjeti, staviti na testiranje, a tek onda prihvatiti ili odbaciti. Gledajući naš sistem čovjek bi gotovo mogao raditi sve suprotno od onoga što se nameće i vjerojatno bi prošao bolje nego da radi i živi onako kako mu se kaže. Istina je da državi ni sistemu nije specijalno stalo do onoga najvjrijednijega u vama. Mi smo za njih više broj nego čovjek i neće biti jako čudno ako se neki biser dosjeti da se ljudima ugrađuju čipovi kako bi ih se lakše pratilo i kontroliralo. Ali, mi ne moramo slijepo igrati igru koja nam je nametnuta. Možemo ju igrati tako da ju okrenemo u svoju korist i polako otkrivati nova pravila i nove načina (su)života.
|
- 16:21 -
Komentari (26) -
Isprintaj -
#
14.06.2009., nedjelja
Zatupi pa vladaj
"Moj bože koliko demagogije...
Koliko poredanih misli iza kojih ne stoji ništa osim
Mržnje
Sujete
Vlasti
I koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
I kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare!
***
Umazane ruke
Brzo se peru." Štulić (Kad fazani lete)
Neurotičan duh podoban je manipulaciji. Zatupljeni duh još više. Ne postoji ništa poželjnije strukturama moći od tupog duha i ljudi koji se bave tričarijima umjesto svojim životima, od ljudi koji blesavo bulje u realityje (s naglaskom kako su i (nekad) ozbiljne emisije postale vrsta realityja), koji nekritički gutaju reklame, i koji vjeruju spikerici u Dnevniku koja jednakim tonom i jednako blesavim smješkom izvještava o stvarima koje su dijametralno suprotne.
Moj bože koliko demagogije na svakom koraku, u svakoj reklami, u svakoj emisiji, na svakom plakatu. Manipulacija nam puše za vratom gdje god krenuli, gdje god pogledali, što god čuli (osim kada smo u prirodi, daleko od svakog zvuka civilizacije).
Indoktrinacija nam kola venama. Ljudi prestaju biti ljudi i postaju krpene lutke, čovjekolike spodobe koje imaju svoj omiljeni nogometni klub, omiljenu pivu i omiljenu političku stranku.
Diogenu bi danas bilo teže nego ikad.
|
- 10:49 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
07.06.2009., nedjelja
Veličina zvana Johnny Štulić
Kada se spomene legendarni "novi val" koji je obilježio glazbene 1980-e godine ovih prostora, u meni se pojavi samo jedan lik - Johnny Štulić. I njegovo djelo. Sviralo je u tome vrijeme više dobrih bendova i svi su oni skupa činili taj val, ali Johnny je (i to je naravno, moj sasvim subjektivni i osobni osjećaj) temelj tog vala, njegov osnovni zamah, autentični, originalni glas.
Johnny i danas ima horde poklonika. Svojim odlaskom u Nizozemsku njegovo ime i djelo poprimaju mitske razmjere, što je i logično (ono što ne vidimo, djeluje mistično). Ja nisam pobornik idolopoklonstva ni u kojem obliku, a još manje sam pobornik stvaranja bilo kakvih kultova ličnosti ili obožavanja bilo koje osobe. Prije bih rekao da mi je Johnny (točnije - njegovo djelo) jednostavno - blizak, bez ikakve mistifikacije.
Johnnyja prije svega treba svrstati u onu grupu ljudi (vrlo rijetku) koju karakterizira vrlo visoka svijest o svojoj ulozi u svijetu i vrlo visoka svijest o tome kako su loše i nepravedno uređeni društveni odnosi. To su ljudi s grozno jakim talentom i još većom potrebom da taj talent izraze, na ovaj ili onaj način.
Prije nego je oformio bend i počeo javno nastupati, Johnny je već imao hrpu napisanih pjesama i povlačio se po gradu s gitarom u ruci i svirao gdje god bi se zatekao, za svoju dušu, a i svima koji su bili u blizini i željeli slušati.
I tako redom dan za danom
Na javnim mjestima s gitarom
Naravno da uvijek neko dođe
Da me čuje
Makar i kradom.
Ništa mi više nije važno
Našao sam dobar bend
Želim samo da sviram
Da se otkačim
I to je sve.
Johnny je pjesnik.
Johnny je umjetnička duša.
Johnny je gitaristički majstor.
Ljubitelj etna.
Sevdalinki.
Tradicionalih pjesama.
Ali, Johnny je velik prije svega zato jer je uz sve nabrojano - buntovnik do kosti, koji kroz svoje pjesme izražava onu energiju koja u drugim ljudima spava, a to je energija bunta, nezadovoljstva postojećim, raskrinkavanje struktura moći i laži. Ta vrsta energije je uvijek protiv svake vlasti, zato ju vlast ne može smisliti.
Čitam nedjeljni komentar
Koji jasno kaže:
Tko ne misli ovako
Taj kleveće i laže.
Ljudi bez kalibra, bez ideje
Ufuravaju nam istine crno bijele.
Johnny je simbol nepokolebljivog, beskompromisnog individualizma koji je uvijek tako rijetka pojava među ljudima. Svaki čovjek negdje u sebi teži za tim da bude individua, da bude ono što je, da bude svoj, nesputan. Zato svaki čovjek koji je tih potreba više svjestan od ostalih i koji se u nekoj mjeri odvojio ili odvaja od stada, biva privučen ljudima kao što je Johnny, koji ostaje vjeran sebi i ne želi podilaziti nikome. Energija individualizma i bunta je ono što zrači iz mnogih Johnnyjevih pjesama i to je ono što privlači mnoge. Ali, ta energija privlačenja nema svrhu da ljude ljepi za osobu od koje ona dolazi, nego da tu istu energiju probude na jedinom mjestu na kojem ona za njih postoji - u sebi, i da ju upotrijebe ne da bi od nekoga stvarali svog idola i klanjali mu se, nego da same sebe razviju do svog maksimalnog mogućeg potencijala.
Tišino možeš li me čuti
Ja sam samo tvoje roblje
Koje putuje u stanicu bez imena
I mogu vidjeti
Što ćeš učiniti
Ali ne mogu se pridružiti
Tvojoj prokletoj kopiladi.
|
- 08:53 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
03.06.2009., srijeda
O duhovitosti
Ova tema se nadovezuje na prošlu temu, koja govori o radosti. Isto tako, usko je povezana s temom spontanost (na koju lako kliknete u koloni s lijeve strane). Tako da je ovo post o nekoj vrsti svetog trojstva (ne onog religioznog, naravno) koje čine duhovitost, radost i spontanost. Ali, prije svega, on je o duhovitosti.
I to ne bilo kojoj duhovitosti, nego onoj koja, da tako kažem, dolazi iz nekih dubljih dubina postojanja.
Tu nema mjesta sirovosti ni jeftinim pošalicama.
Duhovitost na koju mislim svojstvena je ljudima koji su u bliskom kontaktu sa svojim unutrašnjim svijetom, dobro ga poznaju i u njemu se osjećaju "kod kuće". Unutrašnji prostor čovjeka je svemir u malom. Sve što postoji u svemiru, postoji i u čovjeku, samo u manjim dimenzijama. Čovjek je takoreći maketa svemira.
Poznavanje sebe neminovno stvara radost. A radost dolazi iz potpune pristutnosti u trenutku, svakom trenutku. Ona ne može opstati kroz maštanja, zabrinutost, predviđanja ili planiranja. Ona je u trenutku, a taj trenutak je sada i on je vječnost. Iz njega život izvire i njemu se vraća. Stalna prisutnost u trenutku rađa spontanost. Mi ne znamo što će se sljedeće dogoditi, niti nas to previše zanima. Jednostavno živimo i uživamo u trenutku.
Duhovitost nastaje kad se radost i spontanost udruže na neki poseban način. Duhovitost je, da tako kažem, njihovo dijete. A to dijete je dijete radosti, smijeha, nepredvidljivosti, oduševljenja životom samim. Duhovitost je svjesnost koja proživljava ekstazu i pri tome tu svoju ekstazu prenosi na druge ljude i to takvim intenzitetom da ti drugi gotovo i nemaju izbora nego također doživjeti ekstazu ili u najmanju ruku - iskreni smijeh. Duhovitost tada postaje proslava života i djeljenje svoje radosti s drugima. Zato je takva duhovitost vrlo duhovna, a duhoviti ljudi su ljudi koji imaju duha. Oni su svjetlost svijeta.
Biti duhovit je dobar znak i pokazatelj da ste na dobrom putu. Duhovita osoba ne shvaća život preozbiljno, zna da je on u krajnjoj liniji tek igra koju igramo čak i kada ne znamo zašto je igramo, ali eto, igramo, jer je uzbudljivo igrati je. Duhovitost nastaje iz opuštenosti. Kada ste opušteni tada ste osjetno manje podložni stresu i njegovim posljedicama. Dakle, zdravo je biti duhovit. A i slušamo sa svih strana od raznih stručnjaka kako smijeh djeluje poput lijeka na organizam. Kao da nam trebaju stručnjaci da nas informiraju o toj činjenici. Znamo to i sami. Znamo to jako dobro u trenucima dok nam u salvama smijeha cijelo tijelo vibrira tom vitalnom, životnom energijom koju smijeh stvara i daje nam do znanja da smo živi i to uzbudljivo živi.
Ne prepustite ni jednu dobru priliku za smijeh. I najdosadnije situacije u trenutku mogu postati zanimljive kada ih dotakne duhovita osoba i unese život u njih.
|
- 14:23 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
