30.05.2009., subota
Razlika između zadovoljstva i radosti
Jedna rečenica Eckharta Tolle-a će poslužiti kao misao vodilja u ovom postu.
Ona glasi:
"Zadovoljstvo uvijek izaziva nešto izvan vas, dok radost izranja iz nutrine."
Razmišljate li kada o ovome?
Što je to što nas čini sretnima?
Biti sretan je poanta svega, zar ne?
Kako onda postići to da budemo sretni?
Doživljavate li sebe kao sretnu osobu?
Što je to što vas čini sretnima?
Je li to jedan veliki događaj koji se čeka dugo vremena pa onda poslje njega ponovo dugo dugo nema ništa?
Ili je to puno malih događaja koji vam se često događaju?
Ili to ne moraju uopće biti događaji?
Možda se ne mora dogoditi ništa posebno da bismo bili sretni?
Meni se sviđa ovo razlikovanje zadovoljstva i radosti. To su samo termini koji se koriste u ovom slučaju, naravno. Mogu se koristiti bilo koji termini. Termini nisu bitni. Bitno je ono što žele opisati. Sve riječi su, općenito. nevažne. One samo nastoje u nekoj mjeri (koliko toliko) ukazati na stvarnost na koju se odnose.
Imamo tu čast živjeti u društvu koje je prije svega (i poslje svega) potrošačko. Pravi je užitak živjeti u jednom takvom naprednom društvu u kojem se šopingiranje veliča kao neko sredstvo kojim se takoreći ostvaruje neka vrsta modernog blaženstva. Kupujem, dakle, jesam.
Kad bi to stvarno bilo tako onda bi milijoneri bili najsretniji ljudi na planeti. U stvarnosti, to su često najnesretnije osobe koje postoje.
Kupnja stvari (bilo koje stvari, od Mars čokoladice do novog skupog auta ili bilo čega drugog) je nešto što nam može donjeti određeno zadovoljstvo. To zadovoljstvo ima svoj vijek trajanja, koji obično nije jako dug. Proces je odrpilike ovakav: nešto poželimo, trudimo se da dođemo do toga, prije ili kasnije dođemo do toga, uživamo u tome duže ili kraće, a zatim nam naša nova igračka dosadi (kako to već i bude s igračkama) pa poželiimo nešto novo i počinjemo novi ciklus, radimo da bi zaradili novac i kupili to što mislimo da nam treba, dođemo i do toga i tako dalje, dok nas ima. Na to se svodi život mnogih ljudi. S takvim principom življenja nikad nismo skroz sretni, zadovoljstvo za kojim žudimo je uvijek "tamo negdje", uvijek korak ispred nas i ta priča užasno podsjeća na prizor magarca kojem gospodar učvrsti štap na leđa, na štap objesi mrkvu, a magarac uporno hoda prema toj mrkvi, ali nikako da ju zagrize. Tako je to sa trčanjem za zadovoljstvima ovoga svijeta.
Radost je nešto drugo.
Ona ne dolazi od vanjskih stvari ni od vanjskih uvjeta.
Radost je ono nešto što oduvijek postoji u nama kao potencijal i čeka pravo vrijeme u našem razvoju da se počne jasnije pokazivati. Radost je čisto zadovoljstvo zbog života samog. Izvor mu je neko tajanstveno mjesto koje se nalazi u nama samima. Ne radi se toliko o osjećaju koliko se radi o osjetu. Radost je posebna vrsta energije kojom cijelo naše biće počinje vibrirati kada počnemo obraćati više pažnje na naš unutrašnji svijet. Ona je naše prirodno stanje i nešto što nam pripada samim našim rođenjem.
Zadovoljstvo i radost mogu samo izgledati slično. Ali nisu. Gotovo su suprotni po izvorima iz kojih se pojavljuju, kao i po efektima koje proizvode. Ta razlika se praktički svodi na pitanje "Imati ili biti?" Pravi odgovor na ovo pitanje, čak i iz perspektive osobe koja zna što je radost, je - i jedno i drugo. I imati i biti. Ali, bivanje je na prvom mjestu i oko toga nema nikakve dileme. Bivanje stvara radost i čini nas sretnima i cjelovitima. Radost dovodi do toga da bolje upoznajemo svoju pravu prirodu. Ta spoznaja nam može otkriti našu pravu svrhu (poslanje) u ovom svijetu. A ona nas dovodi do imanja.
|
- 13:14 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
26.05.2009., utorak
Jedan je Arsen
Ovo je samo djelomično post o Arsenu.
Velikom Arsenu.
Ovo je post o veličini koja spava u svakom od nas.
Sinoć sam na lokalnoj televiziji gledao razgovor s tim čovjekom koji diše poeziju.
Nisam neki poznavatelj Arsena. Znam ga samo donekle. Ponekad imam periode kad me privuče neka njegova pjesma pa ga onda slušam nekoliko dana kao manijak. I tako se Arsen i ja družimo, u ciklusima, s vremena na vrijeme. Zanimljiva stvar u vezi Arsena je da je on - kantautor, čovjek koji piše text i sklada muziku i pjeva ono što je napisao i uglazbio (dakle, sasvim suprotno od pukih "pjevača", bez obzira kako dobar glas imali; Toni Cetinski odlično pjeva, ali ono što pjeva me ne zanima ni u najmanjoj mjeri). Kad malo bolje razmislim, svi glazbenici koje sam kroz život pažljivije slušao i u kojima sam uživao i uživam, su kantautori. To je nekako i logično, jer me u muzici zanima ona dubina koju autor unosi u pjesmu, ona njegova dubina koju je otkrio u sebi i koju u nekom trenutku inspiracije i potrebe da se izrazi preobražava u pjesmu. Ona je na neki način on, ili dio njega. Ali, ne površni, nego dubinski dio. Dio koji je i u meni, i u vama. Kojeg možemo prepoznati kada se povežemo s nekim tekstom, stihom.
Ne znam puno o Arsenu. Ali znam da je Arsen pjesnik. Hodajuća melodija. Savršena melodija. Za njega kažu, ili ga volite ili ga ne volite. Jedan od onih kod kojih nema sredine. Fascinira me takav talent. I ljepota koju stvara.
Neki ljudi od malih nogu znaju - bavit ću se tim i tim. I onda se bave. Mnogi ne znaju. Pa se prepuste i dopuste društvu da im odabere. I onda budu nešto što nisu. Ne mogu ni zamisliti veću nesreću od toga.
Možete li Arsena zamisliti kao nešto što nije kantautor i stvaratelj glazbe? Kao pekara, nekog menadžera ili možda (ne daj bože) političara? Ne, teško je to i zamisliti. Groteskno je. On je morao biti to što je i kad pogledamo njegov život, uglavnom ćemo klimnuti glavom i reći - da, taj čovjek je išao za svojom zvijezdom.
Zašto bi s nama ostalima bilo drukčije? Nema razloga. Neko od nas će možda biti najsretniji kao pekar, netko kao menadžer, a netko kao političar (ali neka nova vrsta političara, kakvog svijet rijetko viđa... pošten npr.). Nitko nije za sve, ali svatko je za nešto. Ja u svojim romantičarskim sanjarenjima imam viziju kako je svaki čovjek stvoren da ostvari baš neku određenu svrhu koja odgovara upravo njegovim potrebama i sposobnostima i da kroz tu svrhu on ostvaruje one najbolje i najvrijednije dijelove sebe, da živi kroz ispunjavanje toga nečega, za što je stvoren. Eto, tako se ponekad znam zabavljati i zanositi. I mislim da to nije daleko od istine, bez obzira na prigovore sa strane.
|
- 19:06 -
Komentari (20) -
Isprintaj -
#
14.05.2009., četvrtak
"znam da ništa ne znam"
ove riječi je navodno izrekao Sokrat netom prije smrti.
"Koji k... uopće znamo?" To je intrigantni naslov knjige koju nisam čitao, ali nemam ju ni potrebe čitati... naslov sugerira ono bitno.
Koliko znamo?
Što znamo?
Eh, mi mislimo kako je ljudski rod jako pametan i kako je daleko dogurao. A opet, koliko znamo i što je to što znamo i koliko nam koristi to što znamo? Koliko bitnog znam? Koliko onog što je najbitnije za moj život znam?
Nekad mi se pojavi u svijesti naša draga planeta gledana iz perspektive Svemira. Zanimljivo ju je gledati odatle.
Gotovo nestvarno. Iz te perspektive odgovori na pitanja "koliko znamo?" pretvaraju se u mucanje. Tope se. Nestaju. Nema odgovora. Ostaje samo divljenje. Nema riječi. Samo emocija. I sve je u toj emociji. Svo znanje. Sve ono bitno.
A to bitno je neizrecivo.
Tek kada se u svijesti spustimo na ovu perspektivu na koju smo navikli, tek tu nam se počinje činiti kako nešto znamo. Mislimo da znamo puno. Na toj razini mi živimo svoje živote, a trebali bi ih po malo podizati na neke nove nivoe, kao što je onaj gledan iz Svemira. Jer, tada bi nam bilo jasno da znamo malo. Vrlo, vrlo malo. Tek ponešto znamo.
Mi volimo pričati o "društvu znanja" i takvim glupostima, ali nije to ono znanje na koje se ovdje misli. Potpuno pitanje glasi: koliko znamo od onoga što je doista bitno za naše živote? Odgovor je: malo, gotovo ništa.
Ali, poneki ljudi to pitanje osjete na onoj drugoj razini (duboko ljudskoj) i ono ih može dobro prodrmati.
To su oni rijetki. Tražitelji. Osjećatelji.
Tada takvo pitanje može postati okidač transformacije...i buđenja.
Koliko znam?
Što je to što znam?
Znam li išta bitno?
Mogu li saznati više?
Želim li?
Kako to mogu postići?
Svako ovakvo pitanje, kada je postavljeno sa žarom i kada dolazi iz onih dubina u nama koje žele znati, u sebi nosi i odgovor, ili barem nagovještaj odgovora. Pitanje i odgovor nekako postaju jedno. To jedno se ne može tek tako oblikovati u neki tekst pa da onda taj tekst postane i službena objava "znanja". Ne, to je više osobna stvar svakog od nas. Svakog tko to želi. To je putovanje. To je življenje. To je odlazak u sebe i povratak natrag, bogatiji, puniji, ispunjeniji.
Koliko znate?
|
- 16:56 -
Komentari (33) -
Isprintaj -
#
03.05.2009., nedjelja
Kultura kontrole i prisile
Svaki put kad čujem pojam demokracija, u bilo kojem kontekstu, smrznem se. Kad čujem pojam tržišna ekonomija, ista reakcija. Pojam obrazovanje, grčenje u želucu.
Sjećate se svojih školskih dana? (a ako ste čitatelj koji je još uvijek na neki način u školskim klupama - moje saučešće).
Meni je beskrajno fascinantno (a zapravo je beskrajno cinično i bezobrazno) kako nam naša kultura svakodnevno ispire mozgove i to čak i ne na neke suptilne načine, nego onako, više manje otvoreno ili samo donekle zamaskirano. Da uzmem samo jedan banalni primjer za početak. Svima su nam urezane u svijest neke nazovi narodne poslovice. Vezano uz školstvo, najjadnija mi je ona: od koljevke pa do groba najljepše je đačko doba. Ok, to je istina, u slučaju da se misli na prvi razred osnovne, kad se djecu još uvijek više zaigrava prije nego im se počne ispirati mozak. Ali sve ono kasnije, moj bože koja demagogija. "...najljepše je đačko doba(?)" Zar zaista? Ne znam baš. Meni nije.
Ova kultura temelji se na prisili i kontroli. Ona je umjetna skroz na skroz. Melje sve što joj se nađe na putu i sve prilagođava svojim potrebama. Ona je sustav koji se sastoji od brojnih podsustava, a svaki od njih temelji se na kontroli. Ono cinično u cijeloj toj priči je floskula kako je prisila normalna i sama po sebi razumljiva, kako su ljudska bića (i sav ostali živi i neživi svijet) predodređena da se njima manipulira, da ih se iskorištava i stavlja u male kaveze. Na tome se temelji današnji svijet i to nije ništa novo. Stara je to priča, vrlo stara. Tisućama godina stara.
Gdje god da pogledate (ako pogledate pažljivo i s razumijevanjem) vidjet ćete nesklad.
Svim srcem podržavam aktualne studentske prosvjede i želim tim mladim ljudima da ne odustanu i ostvare ono za što se bore. Jer, njih se pljačka. Laže im se. Radi se budale iz njih. Jedan dio njih sada kaže - dosta je, ne može to više tako. Tražimo promjenu. I taj stav je odličan. Iza njega stoji svijest koja se budi.
Ali, to je tek prvi korak prema istinskoj promjeni, a to je korjenita promjena obrazovnog sustava, kao i korjenita promjena svih drugih sustava. Pogledajte koliko je prisile i nebuloze unutar školskih zidina. Meni te zidine jako liče na zatvorske zidine, što one na neki način i jesu. Ne slažete se? U redu, ajmo to malo argumentirati. Učenici su zakonom obavezni biti dio "obrazovnog" sustava (iza obrazovnog stoje navodnici zato jer je taj sustav u mnogočemu zatupljujuć i ograničavajuć, a ne obrazovan) i igrati po pravilima koja su "odrasli" smislili za njih, navodno "za njihovo dobro". Ne znam za vas, ali ja nikako nemam osjećaj kako je bilo za moje dobro da godinama i godinama moram (htio ne htio) svakodnevno provoditi po 6-7 školskih sati sjedeći u školskim klupama. To svakako nije bila moja volja i svakako nemam osjećaj da mi većina stvari koje sam tamo bubao danas na bilo koji način korist. Ne koristi i to je činjenica. Pobogu, pa čemu onda ta farsa zvana škola. Neki teoretičari tvrde kako je osnovna svrha školskog sustava ta da dječji duh (koji je ogroman, fascinantan, bezgranično kreativan) potpuno prilagodi sistemu u kojem dijete živi, ili još preciznije, da taj duh slomi i pripremi ga za kasniji svijet rada. Zašto je taj duh potrebno slomiti? Pa zato jer nitko normalan ne bi po svojoj volji radio kretenske poslove koje netko mora raditi kako bi se sistem mogao održavati i kako bi moćnici unutar tog sistema mogli i dalje igrati svoje prljave igre. Kad se npr. Todorić (a to vrijedi za bilo kojeg tajkuna) hvali kako bi spajanje Agrokora i Mercatora proizvelo jednu od najuspješnijih kompanija do Kine, baš me zanima da li se zaposlenici Agrokora pri tome osjećaju kao da su na vrhu svijeta. Ili ih baš briga što njihov tajkun blebeće, jer znaju da je taj uspjeh zapravo samo njegov uspjeh i da oni pri tome služe tek toliko da podmetnu svoja leđa (vrhnje će pobrati neko drugi, ne oni). Dakle, koji bi to normalni, zdravi, inteligentni, kreativni, pun energije mladi čovjek htio bacati svoj život za hirove svog poslodavca čija pohlepa (pardon, pohlepa se u moderno doba zove "ambicija", slično kao što se suptilno porobljavanje ljudi zove "demokracija") nema granice. Međutim, tom se mladom čovjeku od njegovih najmlađih dana pričaju priče o tome čemu se u životu treba težiti. Kultura u kojoj živi mu polako (taj zadatak dobrim dijelom obavlja obrazovni sustav) ispire mozak i polako ga savija i oblikuje kako bi mogao odgovarati potrebama te kulture. Ne svojim potrebama, nego potrebama kulture. To je jadno. Ali, takva je kultura u kojoj živimo.
Studentski prosvjedi će dobiti svoju punu težinu onoga dana kada se mladi ljudi pobune protiv same srži sistema koji ih pravi budalama i krade im njihove živote, radi od njih robote u odjelima i kravatama (službeni naziv za te robote je - menadžeri).
Radnički prosvjedi su također potrebni, ali opet - nedorečeni. Nije neki sjajan uspjeh ako vam vaš poslodavac umjesto jedne vrećice kikirikija da dvije. Ili ako sindikati uspiju isposlovati još kakvu dodatnu pogodnost. To su sve kozmetičke promjene. Dobre su, ali nisu dovoljne. Ne zaboravite, ovdje se ne bavimo idejom pukog popravljanja uvjeta rada. Bavimo se idejom propitivanja mogućnosti da se živi izvorno. Ta ideja, jasno, nije za svačiji želudac, jer većini ljudi je mozak toliko ispran da za njih ne postoji ništa izvan ovog sistema i koprcanja u ovom sistemu. Ako se i teži nekoj promjeni, onda je to tek puko poboljšanje unutar postojećeg.
A kako bi bilo da probamo iskoračiti iz tog postojećeg? Što ima tamo vani?
Kako bi bilo da probamo biti manje ovisni o našem poslodavcu? Da počnemo igrati svoju igru, živjeti svoj život? Kako bi bilo kad bi se pomalo počeli prisjećati da smo mi puno više od našeg osobnog identifikacijskog broja, ili jedinstvenog matičnog broja, da nismo broj uopće, da smo biće koje je odnekud došlo u ovaj svijet kako bi ostvarilo svrhu skroz drukčiju (vjerojatno dijametralno suprotnu) od one koju nam je naš dragi sistem namjenio. Tko smo mi zapravo? Zaposlenik kod tog i tog poslodavca, učenik s odličnim (ili malo manje dobrim) ocjenama, dobar radnik, loš radnik, član te i te stranke, uspješan menadžer...? Može li se nas uopće definirati kroz te kulturološke pojmove? Ne može. To je samo površina. Tko smo mi zapravo? I, što je još važnije, što možemo postati? Tko možemo postati? U što se možemo pretvoriti? Ja na čovjeka današnjice gledam kao na gusjenicu koja se tek treba preobraziti u leptira. Gusjenica se vuče po zemlji. Nije baš neki prizor. Malko mi je i odbojna i spooky. A leptiri? Eh, znamo kakvi su leptiri. Lepršavi, lijepi, prozračni, djeluju bezbrižno.
U svakome od nas postoji potencijal da postanemo leptir.
Trenutno stanje nije ni trajno ni nepromjenjivo.
Svojim razumjevanjem i svojom voljom možemo raditi promjene u svom životu i možemo dotaknuti i živote drugih ljudi, potaknuti i njih na promjenu.
Život koji nam je namjenjen da ga živimo postoji u nama, možda kao zametak, ali postoji. Taj život je u suprotnosti sa zahtjevima i prisilama i bezbrojnim načinima kontrole i manipulacije koju naše društvo vrši nad nama na suptilne i (često) manje suptilne, brutalne načine. Život koji je u nama želi van. Kad ga potiskujemo, dolazi do problema u našem biću. Javlja se bolest, fizička ili psihička (ili i jedna i druga).
Ideja o tome što za nas znači živjeti smisleno je sakrivena negdje u nama. Nismo o tome učili u školama jer nas one tome ne mogu naučiti, a i ne žele nas naučiti, jer one za nas imaju drukčije planove.
Držimo se mi svojih planova. Prvo ih počnimo otkrivati, a onda ih počnimo živjeti.
"You that build all the guns
You that build the death planes
You that build the big bombs
You that hide behind walls
You that hide behind desks
I just want you to know
I can see through your masks."
Bob Dylan
|
- 10:34 -
Komentari (22) -
Isprintaj -
#
|
