Svaki put kad čujem pojam demokracija, u bilo kojem kontekstu, smrznem se. Kad čujem pojam tržišna ekonomija, ista reakcija. Pojam obrazovanje, grčenje u želucu.
Sjećate se svojih školskih dana? (a ako ste čitatelj koji je još uvijek na neki način u školskim klupama - moje saučešće).
Meni je beskrajno fascinantno (a zapravo je beskrajno cinično i bezobrazno) kako nam naša kultura svakodnevno ispire mozgove i to čak i ne na neke suptilne načine, nego onako, više manje otvoreno ili samo donekle zamaskirano. Da uzmem samo jedan banalni primjer za početak. Svima su nam urezane u svijest neke nazovi narodne poslovice. Vezano uz školstvo, najjadnija mi je ona: od koljevke pa do groba najljepše je đačko doba. Ok, to je istina, u slučaju da se misli na prvi razred osnovne, kad se djecu još uvijek više zaigrava prije nego im se počne ispirati mozak. Ali sve ono kasnije, moj bože koja demagogija. "...najljepše je đačko doba(?)" Zar zaista? Ne znam baš. Meni nije.
Ova kultura temelji se na prisili i kontroli. Ona je umjetna skroz na skroz. Melje sve što joj se nađe na putu i sve prilagođava svojim potrebama. Ona je sustav koji se sastoji od brojnih podsustava, a svaki od njih temelji se na kontroli. Ono cinično u cijeloj toj priči je floskula kako je prisila normalna i sama po sebi razumljiva, kako su ljudska bića (i sav ostali živi i neživi svijet) predodređena da se njima manipulira, da ih se iskorištava i stavlja u male kaveze. Na tome se temelji današnji svijet i to nije ništa novo. Stara je to priča, vrlo stara. Tisućama godina stara.
Gdje god da pogledate (ako pogledate pažljivo i s razumijevanjem) vidjet ćete nesklad.
Svim srcem podržavam aktualne studentske prosvjede i želim tim mladim ljudima da ne odustanu i ostvare ono za što se bore. Jer, njih se pljačka. Laže im se. Radi se budale iz njih. Jedan dio njih sada kaže - dosta je, ne može to više tako. Tražimo promjenu. I taj stav je odličan. Iza njega stoji svijest koja se budi.
Ali, to je tek prvi korak prema istinskoj promjeni, a to je korjenita promjena obrazovnog sustava, kao i korjenita promjena svih drugih sustava. Pogledajte koliko je prisile i nebuloze unutar školskih zidina. Meni te zidine jako liče na zatvorske zidine, što one na neki način i jesu. Ne slažete se? U redu, ajmo to malo argumentirati. Učenici su zakonom obavezni biti dio "obrazovnog" sustava (iza obrazovnog stoje navodnici zato jer je taj sustav u mnogočemu zatupljujuć i ograničavajuć, a ne obrazovan) i igrati po pravilima koja su "odrasli" smislili za njih, navodno "za njihovo dobro". Ne znam za vas, ali ja nikako nemam osjećaj kako je bilo za moje dobro da godinama i godinama moram (htio ne htio) svakodnevno provoditi po 6-7 školskih sati sjedeći u školskim klupama. To svakako nije bila moja volja i svakako nemam osjećaj da mi većina stvari koje sam tamo bubao danas na bilo koji način korist. Ne koristi i to je činjenica. Pobogu, pa čemu onda ta farsa zvana škola. Neki teoretičari tvrde kako je osnovna svrha školskog sustava ta da dječji duh (koji je ogroman, fascinantan, bezgranično kreativan) potpuno prilagodi sistemu u kojem dijete živi, ili još preciznije, da taj duh slomi i pripremi ga za kasniji svijet rada. Zašto je taj duh potrebno slomiti? Pa zato jer nitko normalan ne bi po svojoj volji radio kretenske poslove koje netko mora raditi kako bi se sistem mogao održavati i kako bi moćnici unutar tog sistema mogli i dalje igrati svoje prljave igre. Kad se npr. Todorić (a to vrijedi za bilo kojeg tajkuna) hvali kako bi spajanje Agrokora i Mercatora proizvelo jednu od najuspješnijih kompanija do Kine, baš me zanima da li se zaposlenici Agrokora pri tome osjećaju kao da su na vrhu svijeta. Ili ih baš briga što njihov tajkun blebeće, jer znaju da je taj uspjeh zapravo samo njegov uspjeh i da oni pri tome služe tek toliko da podmetnu svoja leđa (vrhnje će pobrati neko drugi, ne oni). Dakle, koji bi to normalni, zdravi, inteligentni, kreativni, pun energije mladi čovjek htio bacati svoj život za hirove svog poslodavca čija pohlepa (pardon, pohlepa se u moderno doba zove "ambicija", slično kao što se suptilno porobljavanje ljudi zove "demokracija") nema granice. Međutim, tom se mladom čovjeku od njegovih najmlađih dana pričaju priče o tome čemu se u životu treba težiti. Kultura u kojoj živi mu polako (taj zadatak dobrim dijelom obavlja obrazovni sustav) ispire mozak i polako ga savija i oblikuje kako bi mogao odgovarati potrebama te kulture. Ne svojim potrebama, nego potrebama kulture. To je jadno. Ali, takva je kultura u kojoj živimo.
Studentski prosvjedi će dobiti svoju punu težinu onoga dana kada se mladi ljudi pobune protiv same srži sistema koji ih pravi budalama i krade im njihove živote, radi od njih robote u odjelima i kravatama (službeni naziv za te robote je - menadžeri).
Radnički prosvjedi su također potrebni, ali opet - nedorečeni. Nije neki sjajan uspjeh ako vam vaš poslodavac umjesto jedne vrećice kikirikija da dvije. Ili ako sindikati uspiju isposlovati još kakvu dodatnu pogodnost. To su sve kozmetičke promjene. Dobre su, ali nisu dovoljne. Ne zaboravite, ovdje se ne bavimo idejom pukog popravljanja uvjeta rada. Bavimo se idejom propitivanja mogućnosti da se živi izvorno. Ta ideja, jasno, nije za svačiji želudac, jer većini ljudi je mozak toliko ispran da za njih ne postoji ništa izvan ovog sistema i koprcanja u ovom sistemu. Ako se i teži nekoj promjeni, onda je to tek puko poboljšanje unutar postojećeg.
A kako bi bilo da probamo iskoračiti iz tog postojećeg? Što ima tamo vani?
Kako bi bilo da probamo biti manje ovisni o našem poslodavcu? Da počnemo igrati svoju igru, živjeti svoj život? Kako bi bilo kad bi se pomalo počeli prisjećati da smo mi puno više od našeg osobnog identifikacijskog broja, ili jedinstvenog matičnog broja, da nismo broj uopće, da smo biće koje je odnekud došlo u ovaj svijet kako bi ostvarilo svrhu skroz drukčiju (vjerojatno dijametralno suprotnu) od one koju nam je naš dragi sistem namjenio. Tko smo mi zapravo? Zaposlenik kod tog i tog poslodavca, učenik s odličnim (ili malo manje dobrim) ocjenama, dobar radnik, loš radnik, član te i te stranke, uspješan menadžer...? Može li se nas uopće definirati kroz te kulturološke pojmove? Ne može. To je samo površina. Tko smo mi zapravo? I, što je još važnije, što možemo postati? Tko možemo postati? U što se možemo pretvoriti? Ja na čovjeka današnjice gledam kao na gusjenicu koja se tek treba preobraziti u leptira. Gusjenica se vuče po zemlji. Nije baš neki prizor. Malko mi je i odbojna i spooky. A leptiri? Eh, znamo kakvi su leptiri. Lepršavi, lijepi, prozračni, djeluju bezbrižno.
U svakome od nas postoji potencijal da postanemo leptir.
Trenutno stanje nije ni trajno ni nepromjenjivo.
Svojim razumjevanjem i svojom voljom možemo raditi promjene u svom životu i možemo dotaknuti i živote drugih ljudi, potaknuti i njih na promjenu.
Život koji nam je namjenjen da ga živimo postoji u nama, možda kao zametak, ali postoji. Taj život je u suprotnosti sa zahtjevima i prisilama i bezbrojnim načinima kontrole i manipulacije koju naše društvo vrši nad nama na suptilne i (često) manje suptilne, brutalne načine. Život koji je u nama želi van. Kad ga potiskujemo, dolazi do problema u našem biću. Javlja se bolest, fizička ili psihička (ili i jedna i druga).
Ideja o tome što za nas znači živjeti smisleno je sakrivena negdje u nama. Nismo o tome učili u školama jer nas one tome ne mogu naučiti, a i ne žele nas naučiti, jer one za nas imaju drukčije planove.
Držimo se mi svojih planova. Prvo ih počnimo otkrivati, a onda ih počnimo živjeti.
"You that build all the guns
You that build the death planes
You that build the big bombs
You that hide behind walls
You that hide behind desks
I just want you to know
I can see through your masks."
Bob Dylan
|
