Jedna rečenica Eckharta Tolle-a će poslužiti kao misao vodilja u ovom postu.
Ona glasi:
"Zadovoljstvo uvijek izaziva nešto izvan vas, dok radost izranja iz nutrine."
Razmišljate li kada o ovome?
Što je to što nas čini sretnima?
Biti sretan je poanta svega, zar ne?
Kako onda postići to da budemo sretni?
Doživljavate li sebe kao sretnu osobu?
Što je to što vas čini sretnima?
Je li to jedan veliki događaj koji se čeka dugo vremena pa onda poslje njega ponovo dugo dugo nema ništa?
Ili je to puno malih događaja koji vam se često događaju?
Ili to ne moraju uopće biti događaji?
Možda se ne mora dogoditi ništa posebno da bismo bili sretni?
Meni se sviđa ovo razlikovanje zadovoljstva i radosti. To su samo termini koji se koriste u ovom slučaju, naravno. Mogu se koristiti bilo koji termini. Termini nisu bitni. Bitno je ono što žele opisati. Sve riječi su, općenito. nevažne. One samo nastoje u nekoj mjeri (koliko toliko) ukazati na stvarnost na koju se odnose.
Imamo tu čast živjeti u društvu koje je prije svega (i poslje svega) potrošačko. Pravi je užitak živjeti u jednom takvom naprednom društvu u kojem se šopingiranje veliča kao neko sredstvo kojim se takoreći ostvaruje neka vrsta modernog blaženstva. Kupujem, dakle, jesam.
Kad bi to stvarno bilo tako onda bi milijoneri bili najsretniji ljudi na planeti. U stvarnosti, to su često najnesretnije osobe koje postoje.
Kupnja stvari (bilo koje stvari, od Mars čokoladice do novog skupog auta ili bilo čega drugog) je nešto što nam može donjeti određeno zadovoljstvo. To zadovoljstvo ima svoj vijek trajanja, koji obično nije jako dug. Proces je odrpilike ovakav: nešto poželimo, trudimo se da dođemo do toga, prije ili kasnije dođemo do toga, uživamo u tome duže ili kraće, a zatim nam naša nova igračka dosadi (kako to već i bude s igračkama) pa poželiimo nešto novo i počinjemo novi ciklus, radimo da bi zaradili novac i kupili to što mislimo da nam treba, dođemo i do toga i tako dalje, dok nas ima. Na to se svodi život mnogih ljudi. S takvim principom življenja nikad nismo skroz sretni, zadovoljstvo za kojim žudimo je uvijek "tamo negdje", uvijek korak ispred nas i ta priča užasno podsjeća na prizor magarca kojem gospodar učvrsti štap na leđa, na štap objesi mrkvu, a magarac uporno hoda prema toj mrkvi, ali nikako da ju zagrize. Tako je to sa trčanjem za zadovoljstvima ovoga svijeta.
Radost je nešto drugo.
Ona ne dolazi od vanjskih stvari ni od vanjskih uvjeta.
Radost je ono nešto što oduvijek postoji u nama kao potencijal i čeka pravo vrijeme u našem razvoju da se počne jasnije pokazivati. Radost je čisto zadovoljstvo zbog života samog. Izvor mu je neko tajanstveno mjesto koje se nalazi u nama samima. Ne radi se toliko o osjećaju koliko se radi o osjetu. Radost je posebna vrsta energije kojom cijelo naše biće počinje vibrirati kada počnemo obraćati više pažnje na naš unutrašnji svijet. Ona je naše prirodno stanje i nešto što nam pripada samim našim rođenjem.
Zadovoljstvo i radost mogu samo izgledati slično. Ali nisu. Gotovo su suprotni po izvorima iz kojih se pojavljuju, kao i po efektima koje proizvode. Ta razlika se praktički svodi na pitanje "Imati ili biti?" Pravi odgovor na ovo pitanje, čak i iz perspektive osobe koja zna što je radost, je - i jedno i drugo. I imati i biti. Ali, bivanje je na prvom mjestu i oko toga nema nikakve dileme. Bivanje stvara radost i čini nas sretnima i cjelovitima. Radost dovodi do toga da bolje upoznajemo svoju pravu prirodu. Ta spoznaja nam može otkriti našu pravu svrhu (poslanje) u ovom svijetu. A ona nas dovodi do imanja.
|
