Dogma je stav koji se bez kritičkog provjeravanja i bez obzira na mogućnost njegove primjene usvaja kao istinit.
Prva stvar uz koju vezujem pojam dogma je svakako religija. Svaka religija ima svoje dogme i one su takoreći temelj religije. Kada ne bi bilo "slijepog" vjerovanja, bez propitivanja, religije bi se srušile kao kule od karata. Ali, slijepo vjerovanje postoji, pa one postoje i opstaju... sve dok postoji puko prihvaćanje, bez želje za dubljim razumijevanjem, bez želje za dodatnim propitivanjem. Primijetio sam kako religiozni ljudi, kao i profesionalni crkvenjaci, nisu skloni dubljem ulaženju u problematiku. To im je gnjavaža i ljuti ih. Kao da se zna granica do koje se smije ići s pitanjima, a poslje te granice nema više propitivanja, dalje je samo "vjerovanje". Dalje je samo "dogma".
Čudna stvar je ta dogma. Prihvatiti nešto kao istinito bez da se to propita. Jako čudna pojava.
Gdje postoji dogma, tamo postoji prostor (i želja) za manipulacijom. Socijalizam je dogma. Kapitalizam je dogma. Demokracija je dogma. Izbori su dogma.
Dogma znači napraviti čvrstim nešto što se neprestano mijenja i što u osnovi nije i ne može biti nepomično. Život i dogma su nespojivi. Život je pokret, dogma je kip, dogma je prošlost, maštarija, fantazija.
Vrijeme je za propitivanje svega onoga u što slijepo vjerujemo. Dosta je tupog gutanja starih priča i prepričavanja tih priča novim generacijama. Dosta je tapkanja na mjestu i ponavljanja istih stvari iz dana u dan, čitanja istih evanđelja iz stoljeće u stoljeće. Vrijeme je za primjenu onoga što u starome prepoznajemo kao korisno, živo, istinito i vječno i odbacivanje svakog viška, svakog pokušaja manipulacije, svega što ne vibrira Životom. Ne trebaju nam dogme i ne treba nam unaprijed zadani "smisao" ni unaprijed zacrtani "put". Ko je taj koji me može pogledati u oči i reći mi: "Ovo je tvoj put. Slijedi ga. Na tebi nije ništa drugo nego da slijediš ono što ti ja/mi kažem(o) i vjeruješ ono što kažem(o) da je istinito."? Nema tog unaprijed zadanog puta. Ne postoji.
Poznati američki aktivist i borac za oživljavanje izvornog života Derrick Jensen u jednom dijelu svoje knjige "A language older than words" piše kako je u mladosti često vodio duge razgovore sa svojim mentorom iz kreativnog pisanja. On piše:
"Nije bilo neobično da razgovaramo u njegovom uredu do zore. On je bio kršćanin i jedne noći je govorio o svom uvjerenju i rekao mi: "Tvoja vjera mora biti tako jaka da možeš hodati putem zavezanih očiju." Bez razmišljanja sam mu odgovorio: "Ne. Gdje god staviš nogu, tamo je put. Ti postaješ put." Pogledali smo jedan u drugoga, zaprepašteni. U to vrijeme nisam imao pojma o značenju onoga što sam upravo bio rekao, ali znao sam da je istinito."
Nema zacrtanog puta. (Vaš/moj)Put je neistražen i na nama je da ga istražimo, a ne da nam ga netko drugi "otkrije" ili pokaže.
Roditelji svojoj djeci mogu biti putokazi u smislu da im svojim primjerom (nema boljeg podučavanja od podučavanja primjerom) pokažu što su vrijednosti, što je dobro, što nije, ali ne mogu im nikako reći koji je njihov put. To djeca moraju otkriti sama, kao što i roditelji moraju otkriti sami. Kao što i svećenici u krajnjoj liniji moraju otkriti sami. Nema unaprijed zacrtanog puta. Sve što sada postoji podložno je promjeni i ako otkrijemo da stvari ovakve kakve jesu ne služe ljudima, drugim bićima i prirodi na najbolji mogući način, onda se te stvari (i sistemi) mogu i moraju mijenjati. Ništa nije nepromjenjivo. U ugovoru u radu (kojeg je bolje zvati robovlasničkim ugovorom) stoji hrpa onih gluposti i točaka po kojima ste vi (u daljnjem tekstu: radnik) kako god okrenete: jebena stranka i sve nekako ide u tom smjeru da vaših "prava" ima jako malo, a obaveza koliko vam srce (ne)želi. Pa čekajmo malo, nije li i taj ugovor jedna nametnuta dogma koja izgleda tako kao da ju je sam Poslodavac krojio po svojoj mjeri i potrebi i smješkao se od uha do uha dok ju je krojio. Taj ugovor je dogma, komad papira koji želi čovjekov (u daljnem tekstu: radnikov) život zgurati u kutiju od šibica i napraviti od njega grotesku, karikaturu. Ne može biti da je čovjekov život zamišljen onako kako to stoji u ugovoru o radu. Šta je s čovjekovim potencijalima, talentima, željama, šta je s njegovim Životom? Gdje se izgubio taj najbitniji dio iz tog ugovora.
Kad se priča o (ne)zaposlenosti, stanju u državi, u gospodarstvu, napretku, nazatku, javnom dugu, problemima i rješenjima, nikad nigdje ni u jednoj emisiji ni dnevniku ni analizi nisam čuo ni iz daleka, ni najsramežljivije, da netko spominje smisao koji taj (u daljnjem tekstu) radnik ostvaruje dok obavlja određeni posao od kojega živi. O tome nema ni jedne jedine rječi i naši dežurni dušebrižnici (premijeri, ministri i sva ta pamet) o tome vjerojatno ne pomisle ni najkraću misao. Misle da nema potrebe. Jer za njih su ljudi brojevi a život je statistika. Nije.
Ljudi su bića koja su se rodila da bi kroz svoj život otkrila svoju sudbinu i živjela je, a život je Život. Nije dovoljno puko razbacivanje s "novim radnim mjestima". Lako neki tajkun otvori neki novi pogon i tamo pozapošljava tisuću duša. Ali, zar je time taj problem rješen? Zar je tih tisuću sad na miru?
I to je dogma svoje vrste: ne propitivati ideju "svijeta rada". Šuti, ne pitaj ništa, ne buni se, budi sretan da radiš, šuti. Ima ko će misliti za tebe. Pusti.
Na čovjeku je da ne bude ovca i da ne prihvati ništa od onoga što mu se prodaje pod "istinito, bez potrebe za provjerom". Sve treba propitati, istražiti, provjeriti, isprobati, promisliti, proživjeti, staviti na testiranje, a tek onda prihvatiti ili odbaciti. Gledajući naš sistem čovjek bi gotovo mogao raditi sve suprotno od onoga što se nameće i vjerojatno bi prošao bolje nego da radi i živi onako kako mu se kaže. Istina je da državi ni sistemu nije specijalno stalo do onoga najvjrijednijega u vama. Mi smo za njih više broj nego čovjek i neće biti jako čudno ako se neki biser dosjeti da se ljudima ugrađuju čipovi kako bi ih se lakše pratilo i kontroliralo. Ali, mi ne moramo slijepo igrati igru koja nam je nametnuta. Možemo ju igrati tako da ju okrenemo u svoju korist i polako otkrivati nova pravila i nove načina (su)života.
|
