Nekoć davno, ako se dobro sjećam, barem su informativne emisije bile informativne i barem se činilo da služe informiranju. Manipuliralo se i tada na veliko, ali to je bilo nekako na finjaka, u rukavicama. Spiker je djelovao kao ozbiljna osoba koja nam čita ozbiljne stvari. Nije u večernjem dnevniku bilo puno mjesta temama iz "estrade" i drugim glupostima. S tim su se bavile druge emisije. Sada je u "ozbiljne" pomalo počeo ulaziti u žuti sadržaj. Komercijalne televizije u tome prednjače, a ni javna ne zaostaje puno. Danas već postaje problem razlikovati spikera u Dnevniku od voditeljice "Exluziva" ili "In magazina". Sadržaji im se počinju opasno preklapati. Možda uskoro ukinu Dnevnike i u tom top terminu stave najnovije novosti sa "show biz" scene. Jer, to nas sve zanima i volimo biti u toku sa zgodama i nezgodama omiljenih klauna nacije. "Ozbiljni" tjednici su također shvatili da je bolje biti žut. Bolja je naklada i bolja je zarada, a čitatelje ionako ko j..... Ne postoje mediji zbog svoje publike, oni su zbog oglašivača, a oni svoj novac daju tamo gdje ima više potencijalnih kupaca. Tako da je sasvim točna ocjena Noama Chomskog kako mediji oglašivačima ne prodaju oglasne prostore, nego svoje čitatelje, a te čitatelje su spremni izmanipulirati do beskraja kako bi im ostali vjerni.
Nivo žutila je zabrinjavajuć i nimalo bezazlen. Može netko lako tvrditi kako u svemu tome "nema ništa loše" i tko voli neka gleda i sluša i čita. To bi i bilo tako u slučaju da je žutilo jedan zanemarivi dio naših životnih prostora. Međutim, ono je dominantni dio i to je problem. Živeći usred mora žutila, gutajući smeća, ljudi postaju onoliko banalni koliko su banalni sadržaji koje konzumiraju. Kritičko mišljenje gotovo nestaje. Ljudi tupo bulje, slušaju, naslađuju se, likuju, žale, identificiraju se... jednom riječju - umjesto da žive svoje živote što potpunije, oni ih zamjenjuju buljenjem u kvaziživote karikatura kao što su gotovčevi i niz drugih spodoba.
Je li pametno propuštati svoj život dok se poklanja pažnja sadržajima koji je ne zaslužuju?
Je li pametno dopuštati medijima da suze naše područje interesa na puke banalnosti i da im dopustimo da nas navuku na sva razna smeća koja proizvode, pakiraju u celofan i serviraju nam na neki primamljiv način?
Izazov je danas živjeti usred svog tog žutila, a ne postati kontaminiran njime. Da bi se to uspjelo potrebno je doslovno živjeti u ovom svijetu, ali ne biti od njega. Razviti imunost na glupost. Biti svoj i živjeti u skladu s nekim vrijednijim vrijednostima. Jer, žutilo je samo jeftin premaz koji može zamagliti pravi, izvorni život, ali ne može ga uništiti. Izvorni život je uvijek tu, koliko god ga zanemarivali. I strpljivo čeka na trenutak naše pažnje. Kada mu je poklonimo, on će nam se otkriti i on će nas voditi. I život više neće biti prevladavajuće žut, već šaren, svih boja, potpuno živ i potpuno naš. To je nešto kao povratak kući. Ponovo otkrivanje života.
