...Viteže usnulih
trešnjinih grana
vladaru krošanja
djevojačkih njedara
ne koračaj
mojim stazama
i sama sam
davno zalutala
hodeći njima
tražeći sebe
na zgarištima
zrele žene
u molitvi sjene
ostade mi
tračak plamena
trenutak rasplinulih
razloga, čežnje i nadanja
rascvjetalih pustih maštanja
na zvoniku vremena
danu podne odzvanja
kreni obroncima pjesme
gdje srela sam te
prvi put...
fotka: osobna
***
Hrvatski sabor kulture...
rezultati natječaja za 2020.
Na ovogodišnjem književnom natječaju sudjelovalo je ukupno 110 autora sa čak 430 književnih djela (358 poetskih radova, 53 prozna rada i 19 dramskih djela) na štokavskom, kajkavskom i čakavskom narječju. Prosudbeno povjerenstvo djelovalo je u sastavu: Miroslav Mićanović, književnik, dr. art., dr. sc. Mira Muhoberac, teatrologinja, kazališna kritičarka, akademska dramaturginja i redateljica te Dorta Jagić, pjesnikinja i spisateljica. Pročitavši sve pristigle radove, Povjerenstvo je odabralo sudionike 39. Susreta hrvatskih zavičajnih književnika koji će ove godine po prvi puta biti održan u ONLINE izdanju.
Moja pjesma izabrana je uvrštena u program 39.Susreta hrvastkih zavičajnih književnika...zahvalna Povjerenstvu i Hrvatskom saboru kulture.Ovo je treći put da su se moji stihovi plasirali u finale i ubrali nagradu.
Virtualno 39. izdanje Susreta hrvatskih zavičajnih književnika bit će održano putem ZOOM platforme u subotu, 27. lipnja 2020. s početkom u 17:00 h.
Poezija me prnesla do Lošinja
a beleca
Lošinju nosin va verse
macolin moje besede
c a k a v i c e mi rojene
i u Lošinju me poznaju
tamo me štimaju...
fala velo,
rece srce istrijansko...
( nepoznate riječi: prnesla-odnijela; beleca-ljepota;vers- stih;
va-u;macolin-stručak, buketić;štimaju-cijene; fala- hvala)
Znala san da će me ovi šinjor s kondoćolon docekat
ma vero smo lepo ćakulali
(šinjor-gospodin; kondoćol-dalekozor; vero-istina, ćakulali-razgovarali)
Kamo god greš, naše more je blu
(greš-ideš; blu-plavo)
Navigajen ja doma...niga doma do dome
(navigajen-plovim; niga-nema ga; doma- kuća)
Rivala san videt
da je va Lošinje
more do kraja...
(rivala san- stigla sam; videt- vidjeti)
...online putovanje s Hrvatskim saborom kulture i književnikom Miroslavom Mićanovićem.
Prva književna online radionica "Online putovanje u središte kratke priče"
22. i 23. svibnja 2020.,
putem ZOOM aplikacije...
h v a l a Hrvatskom saboru kulture
Putniče dobronamjerniče,
u Labin ako te životni puti donesu, pokloni koraku ljepotu,
duboko diši, očima daruj poseban doživljaj
325 m interaktivnog kulturnog prostora
za boravak u prirodi, za šetnju koju ćeš pamtiti
Svaka dionica duga je 25 metara
i dosad su na njoj radili
Kožarić, Murtić, Džamonja, Knifer, Perić, Dora Kovačević,
Bogdanić, Džaja, Smerdu, Bassani, Milić, Briski, Picelj, Ante Rašić
Sretan ti put cestom koja očarava...
najpoznatijim hrvatskim primjerkom land arta...
u mjestu obiulježenom rudarstvom i crnom industrijom
niknula je oaza umjetnosti
koja cijeloj priči daje posebnu notu...
Nije mala stvar kada vam tako reći životni projekt
proglase jednim od desetak najboljih takve vrste u svijetu.
...burrrraaaaaaaaaa
...opet fijuče svoju pjesmu
kovitla u krošnjama,
vrtloži nedohvatane snove
obale drhte, valovi viču
cijelu noć je zrakom šibala, jutru prijeti
uvlači strah u sićušna bića vrabaca...
ne mogu ja biti jaka, kad ona nije slaba
u ritmu burnog rocka duša zebe
pogled vrluda tražeći sunce u mraku
i srce u nestvarnom životu
na liticama jutra rumenoga sunca
skupljam krhotine razbijenih sjećanja
hoću li ikad moći svoju pjesmu iscrpiti
ili ću u nedostatku inspiracije
zaiskriti bezbrojne kapljice slova
u mislima ploviti bespućima obojenih sjećanja...
bojim se, bole me blijeda lica i sjetni pogledi
na vjetrometini ljudskih zala nasukat će me bura
dok satenom jutra u sebi dišem ljubavno mi obličje...
***
(sklonila sam je na sigurno mjesto
znam, bura je
ljubomorna na njezinu ljepotu....)
ona je tu, moje mjesto zauzela
zavjetrinu svojom bojom opčinila...
Kad su u osami predvečerja jesenje lile kiše,
kad je proljeće kopnilo snjegove bijele, mrzle zime
sve smo zakone svemira sebi podredili
svjetlosnu iskru palili,
iznova se u ushitu nadanja rađali...
Ti si moj putokaz do skrivenog sunca
do snježnih vrhova visokih planina
lanterna si moja da me nevere
na oštrim hridima ne nasukaju
moja rijeka si,
obala pitoma uzavrelim vremenima
u daljinu me obroncima svoje snage nosiš
lahor si mom trenutku, more mojem snu.
***
U ovom hudom vremenu,
zanesenjak budi i sanjar,
proljeću mojem prva lastavica...
budi moja pjesma,
na perjanom jastuku razlivena
da pjevati te mogu dovijeka...
Drage blogerice, dragi vi blogeri, štovano uredništvo portala Blog.hr
dragi vi koji ste pohodili moja slova i junački trpjeli moje pisanije...
Hvala svima za uzlet u vedro nebo i za gnijezdo moje u blogokutku
hvala i za napuklu granu na kojoj, iz meni nepoznatog razloga, još uvijek sjedim
hvala što ste trpjeli i čitali blog tjedna...
bili ste svjetlo i dobrostivost množini moje zbunjenosti i nesnalaženja
***
E pa...kad mi stih zapne u grlu, a krenuo je iz srca...
vrisne mi duša...
***
U rečenici svitanja samo predikat se čita
subjekt skriven da disanje lakše bude
glagolska vremena
samo trenutno stanje znaju
sva ostala davno su zakopana
epitetetima tuga ukrašena
metaforama bol ublažena
za vrisak duše vokativ nedostatan
uzdah lijek za rane duboke
ožiljci reski uskličnici
kapilarama teku bezimeni
ostaje melem stih
bijelo jedro na pučini, krila tugom slomljena
katakombe nemira, ponori htijenja
zrakom sunca umiveni, rosom dojeni...
mrvica osmijeha, kapljica veselja
tona čežnje i nadanja, ufanja i vjerovanja
dovoljna su snaga za korak u dan...
***
do čitanja, do susreta u nekom novom refrenu....
Ko nije plovio,
ko nije brodio,
ko se od orkanskih valova skrivao,
zbog čega bi se ponovo rodio
i zbog čega bi ponovo živeo ?
Samo mornari i zvezde znaju
da večno namiguju i večno traju
da vreme uzjašu,
da svetlost javljaju,
da život kao razred ponavljaju
i da se stalno, stalno obnavljaju.
(Miroslav Antić)
***
Kad misao postane jarbol morskog pejsaža,
kad bezglasjem galebovi prelijeću opatijsko nebo,
na regati se zagrle duše jedriličara
dižu se jedra, katarka ponekad zaječi, pjesmom se na valu svaka briga liječi...
u čudesnoj lađi jedriličar plavom dolinom plovi
ja ostadoh na hridi,
kao more zrno soli, olovku trebam...u pjesmi se zibam...
***
Rascvjetala se plava dolina
svako jedro latica jedna
nebeske refrene more šumi,
plime i oseke obale joj ljube
dok misli prividom bezbrižnosti Kvarnerom se grle
Opatijo, od Boga si tkana, boemu grijeh,
nedužnome balada mirisnog cvjetnog polena
u tvojim jedrima pjesnik se kao u kolijevci ziba
Tišina je to ili zatišje pred buru
žudnju beru odbačene riječi
tananim nitima sjećanja
mladosti pišeš knjigu uspomena
Jedra, ljepota u očima, vječno sanjana sudbina
valovi mornaru lutalici prijatelji
tango jedara, duše je lahor
svjetlosna priča sudbonosnog trenutka
***
Ne dam vjetru da pogled rasprši
kriomice tiskam kovitlace tjeskobe u sebi
stvorena kao žrtvenica snu
ljepota mirisa kamelija, krik galeba
uzdah djevojke na rtu sjećanja
svi akvareli na žalu života
tračak sreće u buđenju.
Nekada je bilo vrlo lako
ispunjavati križaljku života
tramontanu dozvati u jedrima
udahnuti odraz sreće obilježen bljeskom krijesnice
odmaknuti fine strune razdaljine
popucale u naborima potrošenih dana
nestalih u uzajamnom treperenju
bilo je lako poigravati se osjećajem iskonske slobode u sebi
žuboriti danom, ostati uspravan na trkaćoj stazi
kojom hode licemjeri...
nekada je bilo lako preživjeti prvi udar jutra
začahurena u svojoj ljušturi,
pod plaštem žigosanja ranjavana
zapletena u koracima, o tvoju ruku oslonjena
iskricom svemira probuđena
uspavalo se proljeće
nestao je osjećaj bestežinske lakoće tijela i duha
pršteća energija
poput perca beton svjetlosti je slomila
pucaju bore ispisane stihom tamnog kratera
jednog proljeća ugasla vulkana
***
U vrtloženju nedosanjanih snova
nestao je tvoj čarobni dragulj...
Na pjesničkom natječaju 2016.godine
Hrvatskog sabora kulture
pjesma Mornica je nagrađena
i bila je jedina od svih prispjelih
valorizirana kao antologijska.
Pjesma se uglazbljuje i kao takva
bit će otrgnuta od zaborava
MORNICA
Mornica, kolanica
od držlja i sunca
sto i jedon kolor
sto i jedon koncić
ki rikamuje
si puti
od mora
do mojega klancića
va merlići srebrni
selo je obukla
čelestin i blu
nebu darovala
voblaku rikamala
štomanjo sedeno
mene va
kolor od luta
po njejnen šenjole
ja korak po korak brojin
hipići sreći...
belo jedro,
borkica od oreha manja
moja so šperonca
kolori od mornice
blagdan vocijan
mesecino mi darovoj
duše nagrišpane
mornico mi darovoj
da zakanton
da potecen
da spoda nje pason
va svet
ki je bolji od ovega.
Manje poznate riječi: mornica-duga; kolanica-ogrlica;držlja- kiše;
rikamuje-veze; klancić- puteljak; merlić-čipka; štomanja- košulja;
sedena-svilena; šenjol-znak; hipić-trenutak; šperonca-nada;
nagrišpan-izgužvan;
***
Moja pjesma Recite mi, prijatelji
bila je odjavna špica TV Nove
kad sam u emisiji kao vanjski suradnik predstavila
projekt Grada Labina u svrhu zaštite cakavice.
Status zaštićenog nematerijalnog dobra cakavica je dobila 2019.godine
...postoje riječi koje skladaju melodiju srca
proljetnim jutrom kada kiša se slijeva
val razbija u pjenušave osjećaje
posljednji ples slaže u slova
najljepše bljeskove stiha
***
biti tajanstven i mističan...jednostavno je i lako...
prepustiti se snazi riječi, prepoznavati skrivene svjetove u sebi
u isto vrijeme osjećati vrutak života i krhost duše
jednostavno je i lako...
biti biće uzdaha, smjestiti se zanosno u nadahnuta slova,
stihovima voditi u najskrivenije kutke unutarnjeg bića
tamo gdje skrivena su htijenja i nadanja
nanizane perle životnih nedaća,
i rastanaka od kojih kosa zaboli...
sve je to ljudski, sve je to dio puta
daškom jedra pokrenuti treba
i zaploviti labirintima snova
na pola puta osjetit ćeš pruženu ruku
i poziv na ples ispod oblaka.
sve je to zbog čarolije svjetla koja je u nama
pa kao priobalna bura ljubav se uskovitla
diže, nosi, nutrinu vrtloži, odjednom ogoli
ushićenjem razapinje svjetove drhturećeg nam srca
Od svega ovog corona stanja uspjela sam se odmaknuti...kažu da je prvo poluvrijeme prošlo
i da slijedi drugo, novo, slobodno, vrijeme kad će svatko od nas staviti sebe na kušnju i provjeru...
Ok, ako tako kažu, tako neka im i bude...ja sam sebi svoj Stožer, živjet ću po svom
iz pjesme u pjesmu, iz dana u dan otimat ću se površnosti, otpustiti sve kočnice i stege
u inat životu hranit ću se iluzijama
ne želim biti ravnodušna dok pored mene prolazi ono najbolje
u žustre korake pretvorit ću sve oluje,
medicinskom maskom vidat ću epitelizirane rane i skrivati bore na obrazu
dušu ću pojiti ljepotom melodije srca
***
Govore ljudi da poslije corone više ništa neće biti isto
znam, opet pokušavaju sa mnom manipulirati
zastrašivati, prijetiti, ograničavati
tvrd sam ja orah, neće moći, stari moj
idem dalje, s coronom, naravno
jer bez nje sve bi isto bilo, dosadnjikavo, sivo...
po kafićima će se rasipati dani i vrtjet će se iste priče
jedino će akteri biti neka nova imena
tko se rastavio, tko je u preljub zavirio
tko želi avanturu, a tko se stameno i vjerodostojno
na dvije stolice usidrio
E moj stari, svi se mijenjaju samo ti i ja
u inat godinama, ljudima i vremenu ostajemo bezlično isti...
iz iste čaše med i otrov pijemo, istim korakom trnje gazimo
ruku u ruci čvrsto stiskamo, debele sante trpljenja probijamo
za drugom stranom duge zajedno čeznemo...
Pokaži joj, Bože, put
nemoj da jezditi mora mrklim hodnicima
bespućima uzdaha
mladost njenu popilo je vino rujno
srce zalutalo po kamenitim vrletima
u ponorima strasti
pokaži joj, Bože, put do mirisa cvijeća
obraze pomiluj, u kose zadjeni lavande stručak
lice ozari zlatnom zrakom sunca,
nije ona kriva
pohlepom i lažima kupiše je zvijeri...
razbacala je vijenac portreta, povrijedila nevino čeljade
iza brokatnih trepavica pogled mrki krije
jezerskim mutnim vodama rasula kose vilinske
cvrkut ptica ne primjećuje i mora šum stran joj je
bonacom duše zaploviti je zaboravila
pomoći joj treba,...nije ona kriva...
Sorry,
moja pjesmo
oprosti mi za sve što ti povjeravam
na čuvanje
uz tebe lakše je sačuvati
čovjeka pored čovjeka
i čovjeka u čovjeku
drhturenja moja i sve slutnje
poderane duše...
uz tebe lakše je
razgrnuti srebrnu maglu
koja zaklanja pogled u
zarobljenu sebe...
uz tebe lakše je
opijati se snovima
i izgubiti u zadovoljstvima
kad sve je pusto...
sorry, moja pjesmo
uz tebe lakše je sačuvati
djevojčicu u sebi
shvatiti da je život samo prolazna epizoda
u kojoj se poput djeteta igramo
hvatajući poneki osmijeh
i osluhnuti srce prijatelja
u ptičjem letu...
ilustracija: net planeta
U velikom sam poslu, baš velikom. Imam generalno čišćenje mozga
Prašina je najopasnija, razleti se u najmanju poru
pa je moram lagano, pažljivo, obojiti duginim bojama
da bi bar prividno bila podnošljivija
Ono što boli u srce ću premjestiti
pazeći da srce ne pukne
A što ću s onim što me veseli?
E, to ću grickati u međuvremenu dok pravim selekciju
najslađih nataloženih iskustava
njima ću se sladiti cijeli dan...
Puše, lomi, fijuče
andante simfoniju svoju
slušam je,osjećam je
utrobu mi kovitla...burrra
nebo je vedro...
na buri i zimi ne smrzava se...
grije ga toplina srca
ulice se kao klizališta otvaraju
do obronka pod borovima
i kamenom...
na ulicama je metež pomutio ustajali zrak...
ledom se obuklo cvijeće
poprskano bojama
na fontani namiguje promrzli vrabac
mrvicu traži
a žene...žene kao žene
nalik veselim lastavicama lete u štiklama
po trgu i terasama suncu pjevaju zov.
raširile se ulice kao voda u fontanama
glas, jedan glas penje se stepenicama snova...
otvaraj prozor suptilne duše
prepoznat ćeš miris kamena
i jutarnjeg buđenja...
vrata širom otvori
nemir ulica neka postane nemir srca
u usplahirenoj svjetlosti dodira
ti si tu, za mene uvijek tu
vedar nasmijan i drag...
ilustracija: net animacija
Volim je
tu UB škrinjicu
ona čuva mojih 8 zbirki
4 objavljene
a za one ostale 4
jedna dobra žena je rekla
da će mi zbirke ONA
objaviti
p o s t h u m n o
u ime njezine dobrote
i smisla za humor
kao i za podršku koju mi uvijek daje
otvaram prozor
prema buri i suncu
u osmijeh djeteta
usne sam razigrala
u šapat nevine igre
košulje svilene
tiho prozborih
h v a l a,
živa neka je ona meni bila stotinu
i još mnogo ljeta ...
samo ako nje bude
bit će mene i poslije mene...
U zlatnim dolinama
na sunčanim stazama
bezbrižnog djetinjstva
ostali su ispisani
mnogi spomenari...
sjećate li se
kako je slađahno bilo...
otkrivali su slatke tajne....
tko se kome dopada,
tko je kome simpatija...
cvrkutala su nam srca
i vrtjele su se rime ...
uvijek iste...uvijek u krug...
neprocjenjivo...nezaboravno
"...U srce sam te zaključao....
ne možeš izaći...
ključ sam izgubio...
ne mogu ga naći...
ili
Kad se popneš na brdašce
stavi ruku na srdašce,
tad se sjeti mene
i moje uspomene...
ili
Rim je pao i Grčka je propala-
prolazno je sve samo naša ljubav ne..."
Našla jedan svoj spomenar
odlutala sam u djetinjstvo,
dozvala uspomene
i proljeća oslikana u njima...
a to moje srce
jednog dana ću
to moje srce
baciti visoko među zvijezde
neka slobodno
leti iznad
plavetnog svoda...
ilustracija: net planeta
... moja sunčica Ina
jednogodišnja vragolanka
igramo se igre skrivalice...
pričat ću joj o spomenaru
možda ću u njoj probuditi znatiželju
pa će i ona jednog dana
ispisivati najlješe stranice
svoga spomenara...
fotka: osobna
... moj balayage - ombre...toooooo
staričica više nije sijeda...
Stoput sam se sebi zavjetovala da ću fućkati na sve u sebi i oko sebe...
Ne vrijedi, srce i razum opet su mi se posvađali već su mi jutro pokvarili...
a zašto...
zbog one jednostavno moje i samo moje nesposobnosti
uklapanja u neke plitke sheme dokonih danguba...
Ali ni to nije pogubno,
poseban je osjećaj koračati svijetom punim licemjerja
a u sebi osluškivati kako tiho, tiho, tanjušno
srce ti za nekoga kuca.
Dođe mi tako da poletim...
Srca kucka...kuckucka pa opet malo jače
zakuckuckucka
baš mi je krivo što netko ne zna ultra životom
u sebi živjeti...
( napisano 2003.godine)
***
.
... sad bih ja mogla početi ovako:
umjesto neverom boli u dugu me odjeni
nebom da raširim boje
u školjkin san sakrij me
od pogleda lošeg svijeta zaštiti me
morskom me pjenom miluj
zvijezdu mi s neba skini
cvrkutom ptica ljubav prozbori
ne...ne mogu tako
potrebno mi je nešto drugo
djetelinu mi uberi, onu sa četiri lista
danas mi je potrebna sreća
kamen stamen mi pokloni
potreban mi je korak čvrst...