Odjenuta u dugu

Stoput sam se sebi zavjetovala da ću fućkati na sve u sebi i oko sebe... Ne vrijedi, srce i razum opet su mi se posvađali već su mi jutro pokvarili... a zašto... zbog one jednostavno moje i samo moje nesposobnosti uklapanja u neke plitke sheme dokonih danguba... Ali ni to nije pogubno, poseban je osjećaj koračati svijetom punim licemjerja a u sebi osluškivati kako tiho, tiho, tanjušno srce ti za nekoga kuca. Dođe mi tako da poletim... Srca kucka...kuckucka pa opet malo jače zakuckuckucka baš mi je krivo što netko ne zna ultra životom u sebi živjeti... ( napisano 2003.godine) *** . ... sad bih ja mogla početi ovako: umjesto neverom boli u dugu me odjeni nebom da raširim boje u školjkin san sakrij me od pogleda lošeg svijeta zaštiti me morskom me pjenom miluj zvijezdu mi s neba skini cvrkutom ptica ljubav prozbori ne...ne mogu tako potrebno mi je nešto drugo djetelinu mi uberi, onu sa četiri lista danas mi je potrebna sreća kamen stamen mi pokloni potreban mi je korak čvrst... *** beeentiiii i rukave uvijek su mi bili problem fotka: osobna

- 08:08 -

Komentari (9) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.