Walking with Satie

srijeda, 30.08.2006.

Temptation of variation - primal scream

Intermezzo 2. 0. 0.

Tako je lako, kao mnogo toga,
ne odoljeti iskušenju i ne biti drugačija,
nešto promijeniti i skakutati po ulici
osmijeha koje razvlačim kao žvakaće
i lijepim ih na prolaznike.
Biti odvratno dosljedna u pronalasku načina
da manipuliram sama sa sobom
već bezbroj puta, tako je lako.
Jer je jednako kao svih 10 000 dana prije
u kojima palim, pa gasim ono što
ostaje od slika koje fotografiram korakom.

Varijacija varijacije na varijaciju varijacije
bez da posolim krila vrapcu i sama poletim.

intermezzo 2.1.7.

Prije svega donesi svijeće,
i zaklopi oči. Ne boj se koračati
držeći se plamena kojeg ne vidiš.
Put ti je poznat, staza je jednaka,
samo su stabla malo više narasla,

intermezzo 7.1. 0.

Grizi svoje danas kako ne bi ostalo ništa
što treba gristi sutra.

Mljackaj otvorenih usta i ne zaboravi
uživati u svakom zalogaju
jer bilo bi pogrešno
opet propustiti tako dobar obrok.

30.08.2006. u 20:43 • 24 Komentara • Print • #

subota, 26.08.2006.

Star Ship Titanic

Naskjhaou avksjgčodurnv akjdgčn bu
akjdg čnbur lčajgnš9qeur5 landtš9u8qe
.a-dkjg naiu lkjadfgćau kajfgnbp9r
lasjt nbćp9u člarktćn bq.
čladjt bnaćp9 lksfgćb oqie5
Lkat aćrčltapi54 -.lajtćp9u4šlčča
čja rćti!
...

Niste ništa razumjeli?

Ni ja, i takav mi je cijeli dana, već par dana.

Ali.....

...ne brinem, sunce je na vidiku, i skoro će svanuti.

And after all tomorow is another day, a sad idem plesati, vrijeme mi je.

tralalalala :)

(Ipak nije tako lako ubiti optimista u meni.)

26.08.2006. u 23:59 • 35 Komentara • Print • #

četvrtak, 24.08.2006.

para morrer

Prizma svijeta se promijenila,
i ja u njoj.
Koža mi je istanjila
tijelo zarotiralo
a srce iskrvarilo.

Jednom bar u životu se dogodi
da umrete za zbilja, a niste mrtvi.

INTO MY ARMS- Nick Cave- video

I don't believe in an interventionist God
But I know, darling, that you do
But if I did I would kneel down and ask Him
Not to intervene when it came to you
Not to touch a hair on your head
To leave you as you are
And if He felt He had to direct you
Then direct you into my arms

Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms

And I don't believe in the existence of angels
But looking at you I wonder if that's true
But if I did I would summon them together
And ask them to watch over you
To each burn a candle for you
To make bright and clear your path
And to walk, like Christ, in grace and love
And guide you into my arms

Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms

And I believe in Love
And I know that you do too
And I believe in some kind of path
That we can walk down, me and you
So keep your candlew burning
And make her journey bright and pure
That she will keep returning
Always and evermore

Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord
Into my arms, O Lord

24.08.2006. u 23:59 • 28 Komentara • Print • #

srijeda, 23.08.2006.

Panoramica

Bacam panorame iz raznih kuteva sebe na sebe
i nikako da uhvatim pravu sliku pogodnu za slikanje,
nikako da se domislim koja ekspozicija, pozicija
i tranzicija su najbolji i da je zadržim na duže vrijeme
jer vrijeme je preduhitravanja statičnosti.

Vrijeme je vrelo, i utočana u njega, korodiram
po rubovima koji eksplodiraju kao mali svemiri
sagrađeni od šećera.

Nazubljeno je ovo naše, što dotičemo dok koračamo,
ovo naše, što zbiljom zovemo,
a zatvaramo se na rubove grada u izmišljene tvornice
gdje radimo zamišljene poslove
i živimo zamišljene živote, ljubimo zamišljena tijela.

Vrijeme je vrelo, korodiramo kao kristali
i ne pitamo se što nam je činiti
u ovom gulašu od snova jer želimo samo sanjati.

Sanjati!

Kao da ništa drugo ne postoji.

23.08.2006. u 23:59 • 14 Komentara • Print • #

utorak, 22.08.2006.

Channel One Suite

Odsutnost u kojoj prozreno donosimo zaključke
dok naša plutajuća tijela vise s prozora,
nisu nimalo zabavnija niti drugačija od pištavih
lonaca zaboravljenih na špaheru u podne.
Borim se s mišlju u kojoj kraljuje ispraznost.

Ograničenih vokabulara, sramimo se knjiga.
I ne tište nas problemi malog intelektualca
koji je zapeo verući se po stablu,
a kojeg triput tjedno spašava centralna garda vatrogasaca.

Hoće li mene itko spasiti kad poželim zapeti?

Junaci su postali izumrla vrsta, a ono malo što ih ima
su se pretvorili u hibride koji spašavanju krive ljude
na krivim mjestima.

Hoću li postati sama sebi junak i spasiti se?

Zapela sam na broju 3 i 6. Broj 6 je prekinuo
komunikaciju s brojem 3, a bez broja 3 se ne može.
Čekam da me prizemlji, nešto.

Hoću li se prizemljiti iako su navigacijski uređaji u kvaru?

I hoću li zasvirati jazz kad za to dođe vrijeme?

Ne vjerujem....ali vjerujem da

iskustvo je ono što dobijem kad ne dobijem ono što želim.

Shvatila sam, tek kad sam ispružila tijelo,
da su mi kapci teški kao 30 tona soli
kao kad me prekriješ
kao kad zaronim do morskog dna.

Shvatila sam, da neću izdržati još toliko vremena
da napravim iznenađenje,
okliznem se o rub noći i preskočim iščekivanje
u grasti na balkonu.

Shvatila sam da sam umorna,
da je ostalo tek toliko da te poželim
snažno i da netom što se probudim,
moja želja se ispuni.

Shvatila sam, tek toliko, a sad idem spavati.

zzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzz

14 sati to go.

22.08.2006. u 22:55 • 12 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 21.08.2006.

You don't know Jack how it feels like

Postoje stvari koje se ne mogu izbjeći, a koje kad tad morate napraviti.
Postoji nešto što se zove neizbježnost.
Danas sam napravila nešto za što nisam vidjela da će se danas dogoditi
upravo jer sam unaprijed odlučila da se to neće dogoditi.
Ali kao što bude s neizbježnostima i inim stvarima, one same poduzmu
sve da naprave što imaju napraviti da se zbude što se ima zbiti.
I ne osjećam se bolje s tim saznanjem.

Prvi put je najteže, kažu.

Ne vjerujem, samo se nadam da neće biti opet skoro.

Misao da je svatko odgovoran sam za vlastiti život i vlastite odluke nije neka

utjeha kad ste primorani odlučivati o aspektu nečijeg života na temelju njegovih

krivih odluka.

________________________________________

Promijenimo smjer i krenimo zapad

jer vrijeme je da se Bospor protrese od svesilne

žudnje kako bi se spojili opet

negdje na mostu Fatih-Sultan-Mehmeda

u tjesnacu stisnuti od vlastitih tijela.

38, 5 sati to go

21.08.2006. u 23:24 • 21 Komentara • Print • #

nedjelja, 20.08.2006.

Another day

Neki drugi dan zatvaram oči u kojima mi sunce siječe zjenice
na trilione protona kroz koje isparavam u zidove i prostor.
Pretvaram se u goli otok, nenaseljeni planet dok čekam
da se vrati jedini stanovnik odgođen za neko drugo vrijeme.
Ulice su mokre od upornosti.
Svjetla su snažna i neugasiva.
A dehidrirani svijet je zapeo u pustinji.

20.08.2006. u 23:02 • 17 Komentara • Print • #

petak, 18.08.2006.

Kad se probudiš - Walk Away

Brojim na prste: 1, 2, 3, 4, 5.
Usne su mi vlažne od ispijanja dana.

Trošim se na razmišljanje:
još samo ovaj uzdah i ništa više.
Ništa više:

ni pogleda prema horizontu,
ni pokret prema cesti.

Ostavljam kožu i tijelo na stijeni
jer ako ne ostaje ništa, a ne ostaje

(ni uzdah, ni pogled ni pokret)

tad već je vrijeme da u moja usta
počne nadirati more.

18.08.2006. u 23:59 • 27 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 14.08.2006.

No need for Neon II

Ponekad umirem otvorenih očiju,
bez zraka, dišem na škrge
trudeći se misliti na granicu između
koja dijeli nevidljivu razdaljinu
laganu za preći,
tešku za povratak.

A onda usisana u stvarnost privida,
ne mareći za padajuće oblake,
krenem dalje.

I dišem.

Moja rupičasta pluća ne skrivaju srce.

Glumim neobvezatnost
i samodostatnost
dok moje nagrizeno SADA krvari.
Tanki su zastori kojima
se vežemo,
tanki da bi izdržali napade citrusa.

Tanki, ali spremni jer čuda postoje.

14.08.2006. u 23:59 • 24 Komentara • Print • #

petak, 11.08.2006.

Statut

Promiče mi obzor na kojem zamahuju
vampiri svakodnevnice
kako bi ispili poslijednju bocu vina
koju smo mi načeli u nekom drugom vremenu,
prije nego smo se poznavali kao
tvorci filmova
koje snimamo
za vrijeme poslije
da nas podsjete na večer
u kojoj pričali smo satima
na iskap navlačeći osmijehe.

Tražim.

Produženo trajanje u vremenu u kojem
nastaju ciklične misli.

Mislim.

O svijetu ispod površine atoma.

Znam.

Potrajate će refleks osmijeha.

Prirodna stvar.

Može li se pamtiti išta drugo?
Doli zveketa noći u kojoj
kapljice toče neke nove priče,
stvaraju nove sinapse snova!

11.08.2006. u 23:59 • 26 Komentara • Print • #

četvrtak, 10.08.2006.

Fly tree

Sjetim se katkad da se dogode dani
u kojima očišćeni od tragova ležimo
na cesti i gledamo zvijezde
bez straha da ćemo se pretvoriti u asfalt,
bez straha da ćemo izgubiti dio sebe
bez straha da će nas rastopiti ljetne kiše.

Samo mi, i nebo koje nas grli.

Hodamo gradom, ja i ti i nebo
pretočeni u ulice u kojima stoluje blještavilo.
Tišina čini da paramo zvijezde na komadiće
i spajamo svijetove
u kojima nastanjujemo vile i vilenjake,
dobru djecu i leteće medvjediće.

A onda se smijemo i jedemo ostatke
koje nismo uspjeli razdijeliti slučajnim prolaznicima.

10.08.2006. u 23:59 • 20 Komentara • Print • #

srijeda, 09.08.2006.

Fresh air, space, peace and quiet

Trenutni pokreti i riječi koje izgovaram,
dok hodam s tijelom koje je posuđeno
na nepoznati rok, izgledaju daleko
dok razmišljam o vlažnosti neba
nad pustinjom Gobi
u kojoj nadam se pronaći mir, jednom.

Hodam i vježbam kako se usisati u sadašnjost.

09.08.2006. u 23:59 • 25 Komentara • Print • #

utorak, 08.08.2006.

Messeorganisation für Handwerk

Krećemo se u krug, zarezanih jutara
na mjestima koja traže da budu drugačija
jer su stvorena za promjene
naših ruku kojima rastežemo
osmijehe od kraja do kraja.

Izgleda strašno preživjeti tolike dane,
a znati toliko malo o sebi i pukotinama na kraju grada.

Probuditi se i koraknuti u prazno,
čuti jedan pad za koji vjerujemo da nije naš.

Dan je bio bogat suncem,
a more kojim plutah
utisnula sam u dlanove, do sutra.

Sutra me čekaš ti, s istoka
kojeg jednom pobijediti moram.

08.08.2006. u 23:59 • 20 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 07.08.2006.

Tipologija narativnog oblika

Umorna od tipologije dana
pokušavam složiti savršenu sliku,
i shvaćam da savršene slike nema.

Čekam.

Ekspozicija onoga što mislimo
se pretvara u podspoziciju
i ostavlja me na suhom.

Čekam.

Kako bih se uhvatila za slovo abecede,
za pravi kondicional pretvoren u prezent,
za sadašnjost trenutka
koji ne dolazi jer
retrogradnost misli
čini da uvijek budem korak iza,
sjena ruba oka.

Čekam.

Povlačim crtu koja dijeli fraktalnost očekivanja
od ostatka vremena u kojem sam.
Povlačim sve ono što promislih
jer jednostavno nije vrijedno mišljenja.

Čekam.

Na rubu kontinenta koji je sav moj svijet
kako bih se otrijeznila od želje
da budem korak ispred sebe
jer mogu biti samo ukorak sa sobom.

07.08.2006. u 23:59 • 22 Komentara • Print • #

nedjelja, 06.08.2006.

Walk on by..

Sinoć sam izvela svoju dušu u šetnju van tijela.
Poželi tako, a ja joj udovoljim.
Šetale smo sve do Mjeseca i iza.
Sve do pustinje Kalahari i Antartika.

Šetale smo, gledale, upijale,
onda umorne od šetnje otišle
spat u 8 ujutro.

06.08.2006. u 22:02 • 25 Komentara • Print • #

subota, 05.08.2006.

Sand and stones and bricks and rocks

- Ispružiš dlan, zatvoriš oči i čekaš.
Ako dovoljno dugo budeš strpljiva, znat ćeš
da se isplatilo. Nije bitno...bitna je strpljivost.

- Mislila sam da će godina dana biti dovoljna,
a onda sam se ohrabrila i s vremenom kako
su godine prolazile došla do računice od
mjesec dana.

Danas - hrabro - stojim i mislim kako
izazivati sebe s jednim danom
ne bi bilo previše smjelo.
Ispružim dlan, zatvorim oči i čekam.

Tko je uporniji ja ili sluga
dok stojimo nasred pustinje,
korak od oaze, tek s kapljicama
znoja na čelu?

Čekamo i plešem, pred očima mi horizontalna crta
i sol raspoređena ravnomjerno dok jasno tonem
u plavetnilo.

05.08.2006. u 20:16 • 17 Komentara • Print • #

petak, 04.08.2006.

Sour times

Kad mi je bilo 16 slušala sam Massive Attack i Portishead.
Crtala crveno i bila na rubu suicida.
Zapalila prvi, naknadno se opila.
Kad mi je bilo 16 nisam znala da ću izgubiti nevinost sa 17
u ljetnoj noći, na rubu horizonta hvatajući zvijezde.

Kad sam imala 16 otkrila sam latinoameričku književnost
i prvi put spavala s Marquezom, Pessoaom, Nerudom,
Cortazarom i Japancem Mishimom.

Kad sam imala 16 bila sam opsjednuta iluzijom vremena,
sanjala o altruzimu u svijetu i borila se sa sobom,
bila nadobudna, puna ideala i u svađi s Nietcheom.

Sad kad imam dekadu više znam koliko mi je pomogla
ta šesnaestogodišnjakinja da budem ono što jesam...

... sa suncem u svojim rukama, uperenim u Istok.

Moje 16-godišnje "ja" je napisalo:

Tko je jučer bio na cesti i gledao u vrijeme, tražio vrata,
otvarao prozore. Tko je jučer bio ispred moga bitka,
pustio vodu u moj vrt, pokupio lišće, iščupao korov.
Tko si ti i kako se zovu slova i pjesme
kuda kročiš? Kada se počinješ gubiti i nestajati,
kada prestaješ voljeti moje ruke, željeti moje misli?

04.08.2006. u 23:37 • 25 Komentara • Print • #

četvrtak, 03.08.2006.

Cedar DubFraktal

Prstima prođeš kroz kosu, opipaš sol dok tijelo se trese.
Hod ti je mekan i poletan dok vjetar puše u lice.
Klikčeš u sebi nad ljepotom oko sebe.
Dođeš doma, upališ tv i zgasneš.

Kojem stanju uma trebaš biti podvrgnut
kojem tretmanu i programiranju
da bi išao protiv vlastitog svijeta=sebe?

Dosta mi je trikova kojima usporavam vrijeme

jer svaki rat je moj rat, svakačiji smijeh moj smijeh
i ruka drvena što gura loptu
na Himalaji.

03.08.2006. u 23:59 • 14 Komentara • Print • #

srijeda, 02.08.2006.

Alone in Kyoto with the virgin suicide

Na rubu velikih staklenih zidova između neba
i svijeta stoji bosonoga i promatra sjene.

Oštrice - paraju obrise.

Kao kad nadolazi kiša.

A sunce izlazi.

Treba mi samo malo da prošaram vrijeme.

Nikad ne znam koliko soli odnesem sa sobom

kad zaronim.

Koža na koži - nedostaje.

U glavi si mi previše.

Često zatvaram oči kako bih te vidjela.

Zatim buljim u sunce, u neodređeno nešto

ispod horizonta.

Prolaze svjetovi, ljuljaju se ulice. Dlanovima prekrivam
ostatke razlomljenih želja. Naši kreveti gore. Oblaci nisu
okrugli, ulice nisu same. Iz njih izrastaju uši koje love
lepet komaraca dok piju krv,a ja nisam sigurna hoću li stići
jer dani nesebično jure pred očima uokvirenim podočnjacima.

02.08.2006. u 23:59 • 17 Komentara • Print • #

utorak, 01.08.2006.

Pizzicato Five

Postoji nešto kao manipulirati samim sobom toliko dobro da
smo uvjereni da smo dobri manipulatori.

Ono što se zapravo pitam je: što se dogodi kad se
susretnu dva dobra manipulatora koja razumiju sustav manipulacije
i svih nijansti istoga? Ujedno tko prvi od dvoje manipulatora u
zajedničkom obračunu kod O.K. Corala posustane, tj.
skuže li oboje da manipuliraju jedno drugim i razmišljaju li na način
kako će zeznuti svog protivnika manipulatora, a pri tome misle:
- Vidim ja da mi sad nabacuje manipuliranje i misli da ja to ne kužim pa
ću ja sad zamanipulirati istim, znači je su li svjesni da su oboje
svjesni toga da jedno drugo idu manipulirati i da oboje znaju da ovaj
drugi to zna?

I sad: ako su toga svjesni, što se onda događa?

Nastavlja li se igra jer izrijekom nije posvjedočeno
ispred njih samih da manipuliraju jedno drugim i to riječim poput:
- Hej kontam da meni prodaješ zjake,
tico znam te, i tome sl.
ili se igra ne nastavlja jer su shvatili da je manipulacija propala
jer su taktičke namjere otkrivene.

Ako se ne nastavlja, nastavljaju li se ponašati cool svjesni
toga da je njihova nesigurnost zbog koje pokušavaju manipulirati
izbila na površinu i da su razotkriveni?

Ili jednostavno odustaju, i povlače se,
a zajedno s njima i trenutne bliskosti nastale u pokušajima manipuliranja?

Ja brijem da se povlače.

Ili bar neki xy dio njih.

Povlače li se doista tek tako?

I bliskosti isto?

Već danima živim u polusvijesti dana jer noć je postala
goruća stvarnost u kojoj utonjena kreiram smisao.

Nedostajao mi taj smisao u svakodnevici koja se na trenutke
rastezala kao žvakaća od istoka do zapada.

U nekom bezvremenskom džepu
sakrila sam sve ono što jesam
uvjerivši se kako taj dio više ne postoji.

Nakon umne melioracije um je
kao loš gospodar degradiran u slugu.

Kao kad sanjam, vidim goruće
ruke, a gipkost svog tijela
prilagođavam ritmu noći.

Plešem već danima, u neke sitne ure.
Zatvorim oči i nestanem. Sa svakom kapljicom znoja
koja izbije naraste jedna nova zvijezda ispod mojih pluća.
U pustinji iza trepavica nebo je nevjerojatno plavo,
a cesta bezgranično duga.

Katkad doista vjerujem da mogu letjeti.

01.08.2006. u 22:50 • 24 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>