Walking with Satie

utorak, 01.08.2006.

Pizzicato Five

Postoji nešto kao manipulirati samim sobom toliko dobro da
smo uvjereni da smo dobri manipulatori.

Ono što se zapravo pitam je: što se dogodi kad se
susretnu dva dobra manipulatora koja razumiju sustav manipulacije
i svih nijansti istoga? Ujedno tko prvi od dvoje manipulatora u
zajedničkom obračunu kod O.K. Corala posustane, tj.
skuže li oboje da manipuliraju jedno drugim i razmišljaju li na način
kako će zeznuti svog protivnika manipulatora, a pri tome misle:
- Vidim ja da mi sad nabacuje manipuliranje i misli da ja to ne kužim pa
ću ja sad zamanipulirati istim, znači je su li svjesni da su oboje
svjesni toga da jedno drugo idu manipulirati i da oboje znaju da ovaj
drugi to zna?

I sad: ako su toga svjesni, što se onda događa?

Nastavlja li se igra jer izrijekom nije posvjedočeno
ispred njih samih da manipuliraju jedno drugim i to riječim poput:
- Hej kontam da meni prodaješ zjake,
tico znam te, i tome sl.
ili se igra ne nastavlja jer su shvatili da je manipulacija propala
jer su taktičke namjere otkrivene.

Ako se ne nastavlja, nastavljaju li se ponašati cool svjesni
toga da je njihova nesigurnost zbog koje pokušavaju manipulirati
izbila na površinu i da su razotkriveni?

Ili jednostavno odustaju, i povlače se,
a zajedno s njima i trenutne bliskosti nastale u pokušajima manipuliranja?

Ja brijem da se povlače.

Ili bar neki xy dio njih.

Povlače li se doista tek tako?

I bliskosti isto?



Već danima živim u polusvijesti dana jer noć je postala
goruća stvarnost u kojoj utonjena kreiram smisao.

Nedostajao mi taj smisao u svakodnevici koja se na trenutke
rastezala kao žvakaća od istoka do zapada.

U nekom bezvremenskom džepu
sakrila sam sve ono što jesam
uvjerivši se kako taj dio više ne postoji.

Nakon umne melioracije um je
kao loš gospodar degradiran u slugu.