Walking with Satie

četvrtak, 28.09.2006.

OKO

Čini se da dok promatramo se oči u oči
postoji nešto, gotovo opipljivo, iza naših zjenica,
što možemo, kao tek tako, dotaknuti,
neka melasa sveznanja o MI
koju dotiču oceani koji vibriraju
iznova i iznova praveći
valove visoke 6 metara.

Poklapajući valovi stvaraju rolade od naših tijela,
a mi se smijemo, misleći kako nam se ništa
loše ne može dogoditi.

I ne može.
Sve dok gledamo se oči u oči.

28.09.2006. u 21:28 • 20 Komentara • Print • #

srijeda, 20.09.2006.

Saturn run

Kad se zmajevi pretvaraju u delfine
i pčele u divokoze,
tad sigurno je vrijeme za odlazak na neko mirno mjesto
na kojem ćemo kontemplirati o tome kako je jedino bitno
ostati u ravnoteži tijekom prelaska preko konopca
koji lako može postati uže oko vrata.

Dani su se umirili, i ja s njima.
Ostalo je još nekih devet mjeseci kad prestaje moj
Sadhe sati dug sedam godina.
Sad se idem pripremiti za nastavak devetomjesečne borbe
zahvalna za predah prije "konačnog" obračuna.

S jedne strane rijeke sam ja, s druge ti.
Gledamo se i šutimo.
Rijeka je dovoljno pričljiva za oboje.

Sadhe sati je pojam iz vedske astrologije kad Saturn prelazi preko natalnog Mjeseca,
inače period koji traje 7 godina, i to je vrijeme intenzivnih promjena i transformacija života.
Ako se sami ne natjeramo mijenjati, onda nas okolnosti natjeraju silom (doslovno)
i tada se proživljava svojevrsna katarza kako bi se nastavilo dalje.
Meni taj period ističe za oko 9 mjeseci, i na to se odnosi, što vam je ljudi
kakvih drugih 9 mjeseci- kolektivna kriva asocijacija.

20.09.2006. u 23:55 • 34 Komentara • Print • #

utorak, 12.09.2006.

Tehnicolor II.

Laktim se na 30 000 metara visine, na ne baš čvrstoj žici, na ne baš anticiklonalnom mjestu. Nije lako, ali bar sam sama, ima dovoljno zraka, a vidik je neponovljiv. Kako da ti opišem ovo mjesto? Još malo, i transparentnost mojih osjećaja bit će vidljiva sa svih dijelova Kugle, Krtico!

U drugoj polovici u kojoj leže lastavice
crno-bijeli je svijet
u kojem kad zaželim palim
tehnicolor televiziju
koju potom bacam kroz prozor
balkonskog okna.

U prvoj polovici u kojoj živi samac
šareni je svijet
s mekanim ulice i topljivim
zidovima koje ližu prolaznici.

Zaranjam, često, kako bih odradila
svoj dan između prve i druge polovice

spremno pazeći da ne prevagne koja od njih.

12.09.2006. u 21:08 • 36 Komentara • Print • #

petak, 08.09.2006.

I love the sound you walk away

Moglo bi biti da ne vidim
narančaste hobotnice jer
nisam prilagođena elementarnom gledanju
stvari oko sebe.

Moglo bi biti da sam katkad u pravu,
ali nekako nikad nisam.

Sjene se odugovlače,
a jutro predugo traje.

08.09.2006. u 23:59 • 35 Komentara • Print • #

četvrtak, 07.09.2006.

Fragile

Teško se naučiti na trenutke izolacije
u koje se stavljamo kad nismo
ono što želimo.
Nikad se ne uspijevam natjerati
i ugoditi odrazu onoga što drugi žele
da budem jer dovoljno je teško
održati sliku o sebi koju sama za sebe želim.
Kao sama, na klupi vječno,
čekam da odustanu od privida
koji ih koči da se vole kakvi jesu.
Kao nešto da može biti drugačije,
tješim se katkad.

Uvijek me fascinira krhkost granice koja nas
u isti tren udaljava i nevjerojatno zbližava.

07.09.2006. u 23:15 • 26 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 04.09.2006.

Paradok

"Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće živce, šire puteve ali uža gledišta." G. Carlin

Kratki rezovi između kapaka
dok trepćem
i promišljam kako je biti zarobljen u tijelu
čije odsutnosti pokušavamo uklopiti
u repertoar svakodnevice.

Pitam se zašto toliko pitanja postavljam?

Kad pomiješate analitičnost i emocije dobijete kaos.
Kad imate kaos imate i paradoks,
koji je sve.
Kad stvari prestanu počivati na paradoksima,
trebamo se zabrinuti, kao što je određena
institucija prestala počivati,
da malo ukradem od Jungove
teorije u promišljanima između kapaka
dok režem dan na kriške,
a ja se nisam nad time zabrinula u vremenu kad
sam to shvatila, nego sam
nastavila svojim putem.

Poput balona raspucavam se od smijeha
nad sigurnošću koju su srednjovjekovni čuvari
"morala" "čuvali" paljenjem lomača,
kao što su iz istih redova
stali u obranu za, a protiv sumanutog paljenja-paradoks?

"Kad sam bio sretan i neupućen", kaže Markes.

Je li ikad bio takav zapravo, pitam se.

"Na Zemlji uvijek treba biti bar jedan budan sanjar", kaže Bela Hamvas

i zato ne posustajte s nespavanjem,

dežurajte dok se koji od ranoranilaca sanjara ne probudi.

Dodirujem prostor između
i brojim: tirlion i jedan, trilion i dva, trilion i tri,
a onda zaspem i sanjam
kako dijelim polutke na dva svijeta:
sunčani i sunčani.
U njemu stojimo
bez crta, valova i pravokutnika.
Jednaki i s jednom nogom u jednom
svijetu, drugom u drugom.
Dok nam ruke beru pomadore
zameljanih lica od jagoda.

04.09.2006. u 23:20 • 20 Komentara • Print • #

nedjelja, 03.09.2006.

Tierra del Fuego

Preokreneš cijeli dan i obojaš ga noću, dodaš
prstohvat boja, mjesec, vjetar i imaš atmosferu.
Od dana pravimo brodet želja i nije nas briga što se od
velike žute ne vide sve one male zvijezde.
Gledamo crte stavljene na zidove, obzore, putove
koje su nas trebale podsjećati na granicu koju prelazimo
kad odlazimo daleko s riječima, mislima, djelima.

Odlazimo i nije nas briga jer mislimo da smo u pravu.
Nije nas briga, sve dok u sebi ne izvježbamo
trenutak u kojem postajemo veći od sebe
zaustavivši se tren prije okidanja.

Taj trenutak, zaustaviti, stati, točka.
Nije lako, ali je moguće.

A onda postati savršeni glumci ili iskreni poklonici istine,
sami odlučujemo dok katapultiramo ili zadržavamo svu
podozrivost, ljutnju i gorčinu koja nas obuzme u tom trenu.

Rekla sam, a ti nisi slušao,
da u utrobi mog svemira
oluje rijetko jenjavaju.
Rekla sam, a ti nisi mario,
da je dovoljna samo jedna nemarnost
koja će pokrenuti oluju u oluji
veću od Patagonije, snažniju od Rio Negra
i njezine transverzalne depresije kojom putuje.
Rekla sam, doista jesam, ali danas dok
rukama šetaš mojim tijelom
umirujući ga
koga briga što sam, zapravo, rekla.

03.09.2006. u 19:11 • 30 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>