"Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće živce, šire puteve ali uža gledišta." G. Carlin
Kratki rezovi između kapaka
dok trepćem
i promišljam kako je biti zarobljen u tijelu
čije odsutnosti pokušavamo uklopiti
u repertoar svakodnevice.
Pitam se zašto toliko pitanja postavljam?
Kad pomiješate analitičnost i emocije dobijete kaos.
Kad imate kaos imate i paradoks,
koji je sve.
Kad stvari prestanu počivati na paradoksima,
trebamo se zabrinuti, kao što je određena
institucija prestala počivati,
da malo ukradem od Jungove
teorije u promišljanima između kapaka
dok režem dan na kriške,
a ja se nisam nad time zabrinula u vremenu kad
sam to shvatila, nego sam
nastavila svojim putem.
Poput balona raspucavam se od smijeha
nad sigurnošću koju su srednjovjekovni čuvari
"morala" "čuvali" paljenjem lomača,
kao što su iz istih redova
stali u obranu za, a protiv sumanutog paljenja-paradoks?
"Kad sam bio sretan i neupućen", kaže Markes.
Je li ikad bio takav zapravo, pitam se.
"Na Zemlji uvijek treba biti bar jedan budan sanjar", kaže Bela Hamvas
i zato ne posustajte s nespavanjem,
dežurajte dok se koji od ranoranilaca sanjara ne probudi.
Dodirujem prostor između
i brojim: tirlion i jedan, trilion i dva, trilion i tri,
a onda zaspem i sanjam
kako dijelim polutke na dva svijeta:
sunčani i sunčani.
U njemu stojimo
bez crta, valova i pravokutnika.
Jednaki i s jednom nogom u jednom
svijetu, drugom u drugom.
Dok nam ruke beru pomadore
zameljanih lica od jagoda.