Preokreneš cijeli dan i obojaš ga noću, dodaš
prstohvat boja, mjesec, vjetar i imaš atmosferu.
Od dana pravimo brodet želja i nije nas briga što se od
velike žute ne vide sve one male zvijezde.
Gledamo crte stavljene na zidove, obzore, putove
koje su nas trebale podsjećati na granicu koju prelazimo
kad odlazimo daleko s riječima, mislima, djelima.
Odlazimo i nije nas briga jer mislimo da smo u pravu.
Nije nas briga, sve dok u sebi ne izvježbamo
trenutak u kojem postajemo veći od sebe
zaustavivši se tren prije okidanja.
Taj trenutak, zaustaviti, stati, točka.
Nije lako, ali je moguće.
A onda postati savršeni glumci ili iskreni poklonici istine,
sami odlučujemo dok katapultiramo ili zadržavamo svu
podozrivost, ljutnju i gorčinu koja nas obuzme u tom trenu.