Na rubu velikih staklenih zidova između neba
i svijeta stoji bosonoga i promatra sjene.
Oštrice - paraju obrise.
Kao kad nadolazi kiša.
A sunce izlazi.
Treba mi samo malo da prošaram vrijeme.
Nikad ne znam koliko soli odnesem sa sobom
kad zaronim.
Koža na koži - nedostaje.
U glavi si mi previše.
Često zatvaram oči kako bih te vidjela.
Zatim buljim u sunce, u neodređeno nešto
ispod horizonta.
Prolaze svjetovi, ljuljaju se ulice. Dlanovima prekrivam
ostatke razlomljenih želja. Naši kreveti gore. Oblaci nisu
okrugli, ulice nisu same. Iz njih izrastaju uši koje love
lepet komaraca dok piju krv,a ja nisam sigurna hoću li stići
jer dani nesebično jure pred očima uokvirenim podočnjacima.
Post je objavljen 02.08.2006. u 23:59 sati.