Krećemo se u krug, zarezanih jutara
na mjestima koja traže da budu drugačija
jer su stvorena za promjene
naših ruku kojima rastežemo
osmijehe od kraja do kraja.
Izgleda strašno preživjeti tolike dane,
a znati toliko malo o sebi i pukotinama na kraju grada.
Probuditi se i koraknuti u prazno,
čuti jedan pad za koji vjerujemo da nije naš.
Dan je bio bogat suncem,
a more kojim plutah
utisnula sam u dlanove, do sutra.
Sutra me čekaš ti, s istoka
kojeg jednom pobijediti moram.
Post je objavljen 08.08.2006. u 23:59 sati.