Sjetim se katkad da se dogode dani
u kojima očišćeni od tragova ležimo
na cesti i gledamo zvijezde
bez straha da ćemo se pretvoriti u asfalt,
bez straha da ćemo izgubiti dio sebe
bez straha da će nas rastopiti ljetne kiše.
Samo mi, i nebo koje nas grli.
Hodamo gradom, ja i ti i nebo
pretočeni u ulice u kojima stoluje blještavilo.
Tišina čini da paramo zvijezde na komadiće
i spajamo svijetove
u kojima nastanjujemo vile i vilenjake,
dobru djecu i leteće medvjediće.
A onda se smijemo i jedemo ostatke
koje nismo uspjeli razdijeliti slučajnim prolaznicima.
Post je objavljen 10.08.2006. u 23:59 sati.