Neki drugi dan zatvaram oči u kojima mi sunce siječe zjenice
na trilione protona kroz koje isparavam u zidove i prostor.
Pretvaram se u goli otok, nenaseljeni planet dok čekam
da se vrati jedini stanovnik odgođen za neko drugo vrijeme.
Ulice su mokre od upornosti.
Svjetla su snažna i neugasiva.
A dehidrirani svijet je zapeo u pustinji.
Post je objavljen 20.08.2006. u 23:02 sati.