Bacam panorame iz raznih kuteva sebe na sebe
i nikako da uhvatim pravu sliku pogodnu za slikanje,
nikako da se domislim koja ekspozicija, pozicija
i tranzicija su najbolji i da je zadržim na duže vrijeme
jer vrijeme je preduhitravanja statičnosti.
Vrijeme je vrelo, i utočana u njega, korodiram
po rubovima koji eksplodiraju kao mali svemiri
sagrađeni od šećera.
Nazubljeno je ovo naše, što dotičemo dok koračamo,
ovo naše, što zbiljom zovemo,
a zatvaramo se na rubove grada u izmišljene tvornice
gdje radimo zamišljene poslove
i živimo zamišljene živote, ljubimo zamišljena tijela.
Vrijeme je vrelo, korodiramo kao kristali
i ne pitamo se što nam je činiti
u ovom gulašu od snova jer želimo samo sanjati.
Sanjati!
Kao da ništa drugo ne postoji.
Post je objavljen 23.08.2006. u 23:59 sati.