Promiče mi obzor na kojem zamahuju
vampiri svakodnevnice
kako bi ispili poslijednju bocu vina
koju smo mi načeli u nekom drugom vremenu,
prije nego smo se poznavali kao
tvorci filmova
koje snimamo
za vrijeme poslije
da nas podsjete na večer
u kojoj pričali smo satima
na iskap navlačeći osmijehe.
Tražim.
Produženo trajanje u vremenu u kojem
nastaju ciklične misli.
Mislim.
O svijetu ispod površine atoma.
Znam.
Potrajate će refleks osmijeha.
Prirodna stvar.
Može li se pamtiti išta drugo?
Doli zveketa noći u kojoj
kapljice toče neke nove priče,
stvaraju nove sinapse snova!
Post je objavljen 11.08.2006. u 23:59 sati.