Danas nam je 21. godišnjica braka. Puno? Malo? Tamance. Lijepa brojka. Zrela. A u ova blentava vremena izgleda da je pravo čudo kad dvoje ljudi ostane zajedno toliko ili više godina.

Koja bi riječ najbolje opisala naš brak? Mislim – stabilan. Nisu ga uzdrmale neke tobož-kritične godišnjice, nisu ga uzdrmali problemi. Bilo ih je, nije da nije. I vezanih uz prvobitne poteškoće zbog neimanja djece. I vezanih uz posao, pojedinačni i zajednički. I vezanih uz stan i stanovanje. Isplivali smo svaki put, čvrsto se držeći za ruke i vjerujući jedno drugome.

Boljeg muža nema. Jer ja sam izabrala najboljeg. Takvog sam i zaslužila. On je moj životni oslonac i najbolji prijatelj. Već bi i samim time što me podržavao u bolesti zaslužio titulu najboljeg. A učinio je i čini prekoviše toga.

Postoji li formula za uspješan brak? Uvjerena sam da postoji. Možda nije univerzalna. Možda je nekome pojam uspješnog braka vezan isključivo uz posjedovanje kuće, vikendice, nekoliko auta i debele lisnice. Nama nije. Naša je – ljubav, međusobno poštivanje, kompromis i razgovor.

Jučer je u Umag stigla ekipa iz filma "Na putu". Donijeli su sa sobom kinoprojektor i film i upriličili u ovom gradiću kino-projekciju nakon ohoho godina. Starija Potočnica prisjeća se da je negdje u trećem-četvrtom razredu išla s društvom u tadašnje umaško kino gledati neki animirani film. Znači, negdje prije pet-šest godina još je postojalo kino. Pa je prestalo postojati. Pa je ostala samo dvorana Pučkog otvorenog učilišta. Kazališna dvorana. Kojoj treba prilično novčića kako bi opravdala svoj naziv. No, čini se da će se morati pričekati još nekoliko godina dok uređenje tog prostora ne dođe na red...

Nakon berlinske projekcije i uspjeha koji je tamo ostvario, film se vratio u Hrvatsku. U Glasu Istre je tada objavljen članak u kojem je natuknuto kako bi gala premijera filma mogla biti u Umagu. Mislim, nije napisano točno tako ali se dalo naslutiti nešto u tom stilu. Upitah tada djelatnicu u gradskoj knjižnici (tamo se kupuju karte za predstave, u pretprodaji) ima li istine u toj – kao – najavi. Nije imala nikakvih saznanja, uostalom – pa mi nemamo kino. Pa je par dana grad brujao u nagađanju. Dok se na oglasnim pločama nisu polijepili veeeliki plakati koji su najavljivali gala projekciju s ekipom filma. Što je bilo u stvari? Glavni glumci, Zrinka Cvitešić i Leon Lučev, došli su na ideju da bi gledanje ovog filma mogli omogućiti i žiteljima gradova koji (još, ili više) nemaju kino. I tako, film pogledaše Karlovčani, Krapinjani, Trogirani i jučer Umageži. A danas slijedi Slavonski Brod. Time je ostvaren projekt "Kino u gostima" produkcijske kuće Živa.

Sinoć, pod maglenim plaštom, stigosmo muž i ja pred Pučko otvoreno učilište. Vani veliki broj ljudi, poznatih i nepoznatih. Snažni reflektorom osvijetljen je ulaz u dvoranu a vidjesmo i kamermana s priborom. Sve je očito bilo spremno za veliki događaj. Kad se prolomio pljesak, bilo je za zaključiti da su glavni akteri stigli i da se može ući u dvoranu. U desetak minuta dvorana je bila dupkom puna. Ipak, nisu bile popunjene sve dodatno donešene stolice (sjetih se nedavnog slučaja u Puli, kad se jednoj nesretnoj djevojci slomila pomoćna stolica na kojoj je sjedila) a i stepenice su ostale prazne.

Odgledasmo malo žurnala, reklama medijskih pokrovitelja i sponzora. Pa je počeo film. I trajao i trajao. Skoro dva sata. Govorim to jer je – po mom mišljenju - bilo dosta razvučenih scena. Skoro kao kod Sumrak-sage, puno gledanja, statičnih scena. Očito da mi više leže akcije, poput NavyCISa i ostali CISova. Iako, volim pogledati n-ti put i "Poruku u boci" i ostale romantične i sporotekuće filmove. Al eto, ovaj me se film nije puno dojmio, baš zbog duljine scena. Glumačka ekipa je jako dobro obavila svoj posao – i Zrinka, i Leon, i Nina Violić i Mirjana Karanović i vrlojakoprivlačni Sebastijan Cavazza i dojmljiva Marija Kohn. Primijetila sam da su se posljednjih pola sata projekcije počeli osvjetljavati ekrani na mobilnim telefonima – ljudi su provjeravali koliko je sati, pretpostavljam da su i oni počeli gubiti koncentraciju i očekivali skori kraj filma. I još jedna opaska – ton, razgovjetnost i glasnoća mijenjali su intenzitet. Ima dosta izraza koji mi nisu bliski i razumljivi, no to nije utjecalo na shvaćanje radnje nego nerazgovjetni završeci nekoliko scena pa smo se propitkivali kod susjeda što je rečeno.

Nakon završetka filma, ravnateljica Učilišta je dvojezično pozdravila nazočnu masu i predstavila dio ekipe filma koja je došla u naš grad – Leona, Mariju, Zrinku i Sebastijana kao glumce (Leon je i producent filma) te još nekoliko mladih ljudi koji sudjeluju u projektu "Kino u gostima". Na izlasku iz dvorane podijeljeni su nam primjerci promidžbenog materijala - biltena vezanog uz projekt.

Bila sam svjedokinjom jednog lijepog i hvalevrijednog projekta, obogatila sam svoj fond odgledanih filmova i nije mi nimalo žao.

Jučer je prvo propadavao, na sitno, a onda se razgoropadio i ostavio 5 cm traga.



















Jutros ga je još bilo, dovoljno dugo da mi pozira. I snijeg i snjegović. Sutra - tko zna...

Kao da nije bilo dovoljno što mjesecima pada kiša, ovih dana se u kosti uvlači magla. U prohladna jutra u kojima se okoliš vidi bez vodene koprene često se vratim doma po aparat. I umjesto kratke šetnje po kruh i mlijeko, poduzmem nešto dužu...
















Jedva čekam proljeće.