Naša kućna Zvijer dobila putovnicu.



Od tete veterinarke. Koja joj je uvalila prvu pikicu u životu. Maca je već bila kod iste te tete prošli tjedan, pregledana od glave do vrha repa, i dobila gel protiv nametnika. Promljackala ga, strignula ušima i pomirila se sa sudbinom. Drugi tjedan je čeka još jedna porcija antiglistavog gela al to ćemo joj uvaliti u kućnoj radinosti. Za mjesec dana mora opet na cijepljenje, nakon toga jednom godišnje prima cjepivo.

Nedavno smo prvoj Miminoj gazdarici poslali par sličica, da vidi da je mače dobro i zdravo. Svako malo netko od nas uzme fotoaparat da ovjekovječi neki nestašluk ili uspavani izraz mice mace.









Udomaćila se skroz, zavladala većinom stana. Al ima zabranu u spavaću sobu, buksu i po stolovima, noću ne smije ni u dječju. Obnoć se još uvijek javlja, fektajući nas da joj pravimo društvo. No, ubrzo se smiri, spava, luta stanom il sjedne na prozorsku dasku i promatra ulicu...

Nakon devet godina suradnje s Festivalom komornog teatra došlo je do prekida. Nema više.

Ogorčena sam i ljuta. Nije mi žao angažmana, nije mi žao ni materijala i truda uloženog u ovih devet godina, nisam tražila ni honorar, ni slavu, ni statuu Zlatnog lava. Krivo mi je što sam uopće dopustila da me pogodi ovaj prekid.

Prve godine Festivala tražilo se i moljakalo od obrtnika i poduzeća sponzorstvo, prostor za objavu festivalskih plakata i programa. Svaka pomoć bila je dobrodošla. Turistička zajednica plaćala je neke troškove, između ostalog fotografe. Od osoba s fotoaparatima tražilo se da prate festivalsku vatru ulicama grada, makar da uprazno blicaju svakih par minuta, kako bi se stvorio glamur. Neki su odbili takav zahtjev. Oni koji su odradili taj dio zbivanja, teškom mukom su uspjeli naplatiti svoj rad, i to mjesecima nakon završetka Lava, i u daleko manjem iznosu od traženog i uobičajenog.

Izlog moje radnje oduvijek je bio ogledalo umaških kulturnih i sportskih zbivanja. Kao što i običavam na svom blogu, tako sam i u izlog stavljala fotografije. Pratila novine, uočavala plakate, zajedno s mužem odlazila na zbivanja i dokumentirala ih. Nakon par godina Zlatnog lava, poslala sam im mail. Da im poklanjam fotke s dotadašnjih Festivala, iz svoje arhive. "Ajme iznenađenja!!!!!!, Stvarno Vam puno Hvala. Staviti čemo fotke na internet, i naravno napisati da su to Vaše. sada ću Vam u prilog staviti i repertoar, no varijanta je radna tako da ne zamjerite na nekim greškama i sl. Vidimo se uskoro!Pozdrav"

Nakon primopredaje CD-a, slijedilo je moje intenzivnije druženje s Festivalom. Iz godine u godinu, angažirala sam se sve više i više. Posljednjih par godina prilagodila sam svoje radno vrijeme Festivalu, bila prisutna na svakom otvaranju, Okruglom stolu i zatvaranju. Reklama moje radnje nalazi se u programu, kao kompenzacija za usluge koje činim. Akreditaciju koju sam dobila isprva nisam koristila za ulazak na predstave, ali zadnje tri godine se "osilih" pa odgledah besplatno po par predstava. Kao što su besplatno sjedili i kolege novinari, o "velikim" sponzorima neću ni govoriti. Uostalom, nikad se nisam smatrala velikim sponzorom. Nalazila sam zadovoljstvo u poklanjanju seta fotografija svakom članu žirija i svakoj domaćici Festivala, a predstave koje sam odgledala bile bi popraćene malom fotoreportažom i poklonjene redatelju. Ne znam da li je to slučaj i na jednom festivalu, da li ikad fotoreporteri, novinari ili fotografi besplatno daju svoje fotografije glumcima, redateljima ili drugim celebrityjima, nije mi uopće bitno. Jelena Mihaljević, Mila Elegović, Dora Fišter Toš, Kostadinka Velkovska i drugi uzvanici srdačno i iskreno su mi zahvalili.

Obzirom da je Festival ovisan isključivo o sponzorima, štedi na sve strane pa i na opremljenosti kompjuterima i ostalim tehnikalijama. Nije mi bio problem poslati u ime Zlatnog lava desetke mailova, s prikačenim fotografijama, na adrese raznoraznih Storyja, Glorija, MetroExpressa i sličnih publikacija. Novinari i urednici trač-rubrika dolazili bi i odlazili, vječito nezadovoljni nepostojanjem skandala. Bilo je skandala, svugdje se dogodi neki skandalčić, ali o njima se nije znalo izvan uskog kruga. Niti jedna nezgodna, uvredljiva ili smiješna fotografija nije našla mjesto u mojoj pričuvi. Otkad pišem blog i donosim vijesti s Festivala, nisam koristila ovaj medij kako bih privukla čitatelje zakulisnim spletkama. To je daleko ispod mog nivoa.

Prošli tjedan primih telefonski poziv. Organizator, sav izvan sebe jer mu nisu svi sponzori odradili posao na vrijeme, izabrao moj broj i sasuo drvlje, kamenje, psovke, uvrede. Između ostalog, okarakterizirao me kao primadonu. Ha-ha, moš si mislit, baš mi odgovara. Pa mi zamjerio što svaki put kad dođe k meni u radnju, čim mi uđe netko fotokopirati, ja mam skočim raditi a njega – kao – odbacim kakti krpu. Mislim... što bi čoek htio, da mušteriju blago otkantam i pošaljem negdje drugdje fotokopirati jer mi je eto organizator jednog festivala sjeo u radnju... Nakon čovjekovog monologa, koji nije dopuštao upadice ni normalan razgovor, ostadoh sa slušalicom u ruci, blago rumena i trepćući. Već je tada bilo vrijeme da napišem mail direkciji i prekinem suradnju. Niti sam ja hostesica (uostalom, ne može se svatko ni na hostesu istresati), nit sam pomoz-blog, po godinama – pustimo na stranu obrazovanje – sam tu negdje oko mama-teta odnosa. Bez ikakvog ugovora i honorara radila sam to što sam radila. Angažiranje jednog Štajduhara za praćenje Festivala podrazumijeva nadoknadu troškova prijevoza, smještaja i hrane te odgovarajući honorar, zar ne? Par tisuća eura ot-p-r. Tuka nije prekinula suradnju. Zlatni lav počinje za nekoliko dana, obvezala sam se usmeno da ću (marljivo učiti i) raditi (i biti vjeran i iskren drug koji drži datu riječ). Neću glumiti uvrijeđenu veličinu, prijeći ću preko histeričnog ispada kao da ga nije ni bilo.

I onda se lijepo dogodi da tijekom proteklog tjedna počnu iz direkcije stizati porukice, teško shvatljivih sadržaja, promjenjivih raspoloženja. Od traženja slika sa zbivanja koja se uopće nisu dogodila, od prijedloga da mi se dan prije dostave zahtjevi što sutradan trebam odraditi, preko primjedaba na to što bih možebitno na dvije ili tri predstave došla zajedno s mužem (koji, btw. odradi dio obveza na Lavu). I završi na ovaj način, par sati uoči svečanog otvaranja:

"Poštovana gospođo, jako smo ganuti što Vas naš Festival toliko interesira i da Vam toliko znači, ali toliko je posla i svega da mi jednostavno ne možemo da brinemo za Vas. Imate svoju akreditaciju, no obavještavamo Vas da nećemo naručiti ništa od Vas. Vi slobodno pratite festival, uživajte, napravite neku dobru umjetničku fotografiju za Vaše potrebe, za blog itd. Jedino Vas molimo da nikako ne slikate za vrijeme predstave." Ideššššš.

Eto mene opet na starom radnom vremenu, fotokopiram za novčiće, ponešto prodam, učinim kakvu uslugu. Bilo Festivala il ne bilo u mom životu, meni isto dođe.

Sad kad sam istresla svoj ponos i diku u prethodnom postu, mogu pričati i o drugim lijepim doživljajima ovijeh dana. Prvo, Najdraži je oduševljen izletom. Pedesetak sudionika auto-avanture provelo se dva dana, što na Velebitu,



što na Zrmanji.







Dobro da sam o spuštanju kajacima niz Zrmanju slušala tek u nedjelju navečer, oči u oči s mužem, i vidjela ga živog i zdravog. Inače bih fakat grizla nokte. Jer. Kad su krenuli na kajakarenje, kajakašenje il kakoveć, još bijaše sunčano i toplo, čak nekih 29 stupanja. Kadli. Prvo se spustila kiša. A svi zainteresirani se već preobukli u vodena odijela i prsluke. Pa odlučiše da će se ipak spustiti niz Zrmanju ždrebicu. Krenuše tako a vrijeme sve gore i gore. Uglavnom, saprala ih kiša, pratile ih munje, gromovi i vodena prašina, na nekim mjestima ih je vjetar tjerao uz rijeku – usprkos veslanju iz sve snage i samoj riječnoj struji. Tri-četiri sata veslanja, pa izlaženja iz kajaka, ispuljavanja vode ili bacanja kajaka niz slap (vidljivo na trećoj zrmanjskoj fotki) i pješačenje do podnožja slapa. Avanturu su završili na 15°C, mokri dibidus...Doš´o mi čoek sretan i zadovoljan, bez prijeloma i ogrebotina. Mašala.

E, a ja, a ja sam prekjučer popila jednu bezjačko-blogersku kavicu. Kratku al slatku. Gospođa Božica iz Zagreba, koja zajedno s kćerkom čita moje postove, provela je nekoliko sportskih dana u Umagu. I eto prilike da se ponovo vidimo. Lani smo se vidjele na "halo" a sad smo uglavile sastanak. Čak nije padala kiša taj dan. Čak se moglo sjesti u Tondo, doduše s vesticom na plećima ali se moglo. Eh, da nisam išla na dodjelu svjedodžbi osmašima, provele bismo simpatična gospođa i ja još ohoho vremena zajedno. Bit će prilike i za duže susrete, vjerujem. Riječ o ovom, riječ o onom, hrpa tema... Osjećala sam se ko celebrity. Sad, baš ne kao Nives Celzijeva il Jelena Veljača il Danijela Dvornik, al onak, baš sam se poznato osjećala. Žema me čita, žema me htjela upoznati, žema htjela popit kavu sa mnom, iha! I sad da ne budem uzbuđena i sretna, nema šamse. Hvala na ugodnom druženju, draga čitateljice!

Upravo sam se vratila iz osnovne škole, s dodjele svjedodžbi osmašima i pohvalnica odlikašima. Gledala sam te mlade ljude, neke sitne kao da su završili peti a ne osmi razred, neke visoke i naizgled puno zrelije nego jesu (hehe, bilo je i štiklica na nogama četrnaestogodišnjakinja i dekoltiranih haljina, ali – blože moj – toga bijaše i prije 30 godina i bit će za 30)... a kao da je nedavno bio dan kad su krenuli u prvi razred. I kad su ih, uzbuđene i zaigrane, prozivale njihove prve učiteljice... I danas su te drage žene bile u publici, jednako ganute i ponosne kao i mi roditelji.

Svečanost dodjele svjedodžbi okupila je stotinjak učenika i otprilike toliko roditelja. Kratki program, riječ ravnatelja, prozivka prvo svih osmaša, pljesak svakom učeniku, potom dodjela priznanja i knjiga odlikašima (od 118 učenika osmih razreda, njih 27 je završilo svih osam razreda s odličnim) te na kraju čitanje ravnateljeve posvete istim tim odlikašima, ali i svim drugim učenicima. Jedno životno razdoblje je iza te djece, tih malih-velikih ljudi. Djetinjstvo je gotovo. Nisu toga još svjesni.

Mi roditelji smo očito uzbuđeniji od njih (od ponosa su mi pucale grudi). I što se ove svečanosti tiče i samih upisa u srednju školu. Slijedeći ponedjeljak čeka nas prijava u gimnaziju. Bujska gimnazija prima ove godine 28 učenika. Velika je u sedmom i osmom razredu skupila maksimalan broj bodova koji utječu na upis. Bila je uvjerena da će imati zaključenu četvorku iz talijanskog, ali u ruke je primila svjedodžbu s prosjekom 5.0, tako da neće biti potrebno nositi na upis svjedodžbe petog i šestog razreda. Naime, pri upisu u gimnaziju bitne su ocjene iz hrvatskog jezika, matematike, zemljopisa, povijesti i stranog jezika. A "ukoliko je kandidat u osnovnoj školi učio dva ili više stranih jezika, vrednuje mu se bolja ocjena iz stranog jezika, pod uvjetom da je taj jezik učio najmanje četiri godine, što dokazuje svjedodžbama o završenom V., VI., VII. i VIII. razredu osnovne škole." Tako da se 29. lipnja nose samo dvije svjedodžbe. I raduje činjenica da nije potrebno nositi domovnicu ni izvod iz matice rođenih, nego u prijavnici roditelj "obvezno potpisuje izjavu kojom školi daje pravo provjere osobnih podataka kandidata u Središnjem državnom uredu za upravu. Srednje škole će do 29. svibnja 2009. godine ishoditi od Središnjeg državnog ureda za upravu odobrenje kojim će im se omogućiti elektronski pristup i uvid u maticu rođenih i knjigu državljana radi provjere osobnih podataka kandidata koji se natječu za upis." Ajde de...

Naša baletna škola "Carlotta Grisi" obilježava desetu godišnjicu osnivanja. Na kraju školske godine održane su dvije baletne predstave. U subotu, pod nazivom "Prvih 10 godina..." predstavile su nam se sve polaznice škole. Pokazale su nam kako vježbaju i otplesale par točaka. Najslađe su, naravno, one najmlađe balerine. Neke već imaju pravo baletno držanje, neke su razigrane i lako im odvuče pozornost poznato lice iz publike. One velike, dugogodišnje balerine osvajaju svojim elegantnim i ponosnim držanjem. Što god izabrale za svoj životni poziv, sigurna sam da će svim ovim djevojčicama i djevojkama baletna "prošlost" (disciplina i držanje tijela) itekako pomoći. Lijepo ih je bilo za vidjeti, očito uživaju u plesu. A vjerna publika nagradila ih je toplim pljeskom.

Sinoć je Društvo Naša djeca održalo priredbu. Prvo su uručene vozačke dozvole novim mladim biciklistima, koji su uspješno položili tečaj vožnje. Hvalevrijedna akcija Društva u suradnji s jednom auto-školom. Tečaju je pristupilo šezdesetak klinaca, ali je samo njih dvadesetak dobilo dozvole. Da li je veći problem bila vožnja na poligonu ili poznavanje prometnih pravila, ne znam. Ali svježim biciklistima želim puno sreće u prometu, i nadam se da neće zaboraviti ništa od onoga što su naučili.



Nakon dodjele biciklističkih dozvola, dramska sekcija Društva Naša djeca odigrala je predstavu Alisa u zemlji čudesa. Divim se tim malim glumcima, školarcima koji su paralelno sa završetkom školske godine i zaključivanjem ocjena uvježbavali predstavu. Neki od njih pohađaju baletnu školu i imaju isto tako probe i predstavu za koji dan. Glumci iz razreda Mlađe Potočnice uvježbavali su i tri igrokaza za završno druženje na prošlotjednom pikniku. Odradili su sve s veseljem, nisu se tužili ni na nedostatak vremena ni na uvjete pod kojima su imali probe. Očito motiviraju jedni druge, a puno zasluga ima i najbolja učiteljica na svijetu koja ih okuplja i uvježbava.







Ovog će kolovoza dramska sekcija ponovo odigrati Perzejeve pustolovine na Danima antike u Umagu. Super su uigrani, nastupali su i lani i ove godine na pulskom Forumu i vjerujem da će i slijedeća predstava proteći glatko i na sveopće zadovoljstvo.

Neko vrijeme nije nas išlo s nagradnjačama i lotom. Onda je prije par kola Starija pogodila peticu, al i hrpa drugih igrača. Sto i nešto kuna, nije puno al čovjeka veseli. A potom je Najdraži obaviješten da je izvučen u nagradnoj igri Auto kluba. Sretan on, onda sam i ja. Iako ga neće biti doma tri dana, iako će se vozati po bespućima i sudjelovati u raftingu. Nije sad da će me biti frka i da ću gristi nokte tri dana. Al ću stalno mislit gdje je, kako je.

Mi žemske biramo radije nagradnjače s nekim krpicama ili wellnessima il tako to a muški više vole adrenalinske igre i nagrade. Moj se dragi navozao probno raznoraznijeh auta, što po auto-sajmovima što u dogovoru s auto-salonima. Uostalom, i cijela nam je mala obitelj imala jedan vikend na raspolaganju Koleosa. Tak da smo Potočnice i ja navikle na tajino druženje s autima. Pored ćaće zaljubljenika u aute, i kćeri naučiše sve automobilske proizvođače, marke, modele. Često zajedno provedu dio vikenda uz raznorazne Automotive i KS automagazine.

Moj stupanj automobilskog razvoja je na razini prepoznavanja par vrsti auta. Moj je tajo vozio fiću,



Ladu



i katricu,



pa to znam prepoznat´. I stojadina.



Onda ne griješim po pitanju poršea i ferarija, prepoznajem većinu beemveja, nešto mercedesa i svoju Mazdu. Sve ostalo mi je mutno. Ajd dobro, znam prepoznat većinu auto-znakova pa kad vidim da piše Škoda znam da je Škoda.

U subotu je Tony Cetinski održao koncert u Grožnjanu. Otišli ga vidjeti i čuti. Kolone auta slijevale se prema Grožnjanu, kilometre ispred gradića protezali se nizovi parkiranih auta. Vidjesmo dosta Umageža, čitam danas u Glasu Istre da je bilo posjetitelja iz cijele Istre a i šire. Glavni grožnjanski trg bijaše krcat. Nešto iza 21.30 na pozornici se prikazao band Koktelsi. Šest mlađahnijeh muškaraca (dva harmonikaša, bubanj, bas, bariton i truba ) u uniformama organa (unutarnjih organa, pajkana, kakogod), s policijskim kapama i lisicama zadjenutim za pojas. Inače dečki znaju odjenuti i pionirske uniforme, il odijela Supermena, a imaju i druge "specifične odore". Prašili su mladci više od sat vremena, dizali atmosferu, sve u stilu "nca-ca, nca, nca" glazbe, čakavskog izričaja. Bilo je tu i obrada Zdravka Čolića i Miše Kovača, i talijanskih i istrijanskih pjesama. Izvrsni su zabavljači, dobro sviraju i pjevaju. A omiljeni pjevači su im – pazi sad - Freddie Mercury, Robbie Williams, Tina Turner, Amy Winehouse, Gibonni. Tko bi rekao.

Nakon što se mnogobrojna publika ugrijala što pjesmom, što tancanjem, što pivicom i ostalim drogama, na pozornicu je dotrčao Tony. Cika, vriska. Odlično raspoložen, odmah je počeo nizati hit za hitom. Suvereno vlada pozornicom, opušteno komunicira s publikom, bez glumatanja. Između priče (saznadoh da mu je mama rođena Grožnjanka) i hitova, ukomponirao je rođendansku čestitku jednoj petnaestogodišnjakinji. Posvetio joj je pjesmu po majčinoj želji, a nakon toga je godovnjači čitav trg otpjevao Sretan rođendan.

Imamo novu kućnu ljubimicu. Udomili smo micu-macu Puležanku. Potočnice i ja navijale i navijale i nagovarale taju. Nedavno je pokleknuo i pristao. Maca je nagrada Velikoj za osam odličnih uspjeha.

Unatrag mjesec dana u kući se priča i priprema za to mače. Te koliko veliko, te da li ženku ili mužjaka, te kakvu, koje boje. Odlučismo se za dvomjesečnu ženku, crno-bijelu ili prugastu. Pa se surfalo, pa su se čitali oglasi, sve intenzivnije kako se škola približavala kraju. I onda su krenuli telefonski pozivi. Prepustila sam razgovore Starijoj. Uputila je što treba reći, pitati. I nek si vodi bilješke koga je zvala, što je saznala. Krug maca se sužavao. U međuvremenu sam organizirala upoznavanje s dvije umaške mice. Bile su slatke, kao uostalom i sve male mačkice, ali nisu imale "ono nešto". Onda je ostala jedna riječka maca. Koju je netko drugi udomio u srijedu, zadnji dan škole. Malo smo tužni bili ali se bacismo u novu potragu, i isti dan uočismo Puležanku. Telefonski razgovor, prvo Velike a onda i taje s vlasnicom željene mace. Dogovoreno upoznavanje za sutradan, na blagdan. Već prije bila kupljena posuda za pijesak, mirišljavi pijesak, posude za iće i piće, nabavljena košara za prijevoz mice.

U čeprpak ujutro su se Potočnice bez pogovora probudile u dogovoreno vrijeme. Pripremile košaru, vodu, posudu, papirnate ubruse. Još smo jednom popričali, dogovorili što sve trebaju pitati mačju gazdaricu. I odoše u neko jutarnje doba svo troje. Meni ostalo skuhati ručak, pospremiti stan, pripremiti mačji wc u kupaoni. Nakon nekog vremena, javlja Starija da je mica na putu prema novom domu. Stali su nekoliko puta, dali maci vodice, pustili je da malo prošeće po prtljažniku pa opet u košaru i dalje na put.

I stigla je! Medena, prekrasna, lijepa, čista, pametna. Pustili je da pronjuška po stanu, pa je doveli do kupaone. Pokazali joj posudu s pijeskom. I mače se pristojno popiškilo! Osvojila nas je.



Malu mazu je njena nova gazdarica cijelo popodne dadiljala i upoznavala, dok smo se tajo i ja s Mlađom i njenim razredom provodili na pikniku. Ugostiše nas na svom imanju roditelji jedne od djevojčica. Novce za hranu i piće skupismo prije, dio roditelja organizirao je dobavu i rasporedio dužnosti. Neke mame donesoše torte i kolače. Super nam je bilo, djeca su pripremila par igrokaza, pri dodjeli poklona učiteljici rascmoljila se čitava ženska populacija a i neke muške oči malo se zacaklile. Nakon par tako ozbiljnih trenutaka krenuše šale, zasjelo se za stol, zamirišala hrana... Malo se igrao nogomet, pa se tažila žeđ, pričalo se, nasmijavalo. Baš lijepo, opušteno druženje, odlično organizirano. Plastične čaše, tanjuri i vilice pobacaše se u vreće i učas je sve bilo pospremljeno. I s prvim naznakama mraka razišla se većina društva.

Prva noć s macom uzbudljiva, sa spavanjem i dežuranjem na rate. Nakon dva mjeseca života s mamom i petoro braće i sestara, Mimi je odjednom ostala sama. Traži našu prisutnost i pozornost, kmeči kad ostane sama. Slijedi prilagođavanje i usklađivanje navika. Curke su ionako doma slijedeća tri mjeseca.

Zaslužile su odmor, obje Potočnice. Mlađa 5.0, Starija samo jednu četvorku. Uz vrućinu i sparinu, uz zov mora i sunca, pored treninga i proba, sve su stigle i uspjele.

U ponedjeljak je Mlađa sudjelovala na školskoj priredbi. Skuhalo se dijete u dvorani Učilišta, i svi ostali izvođači i sva publika (dvorana je bila krcata, sjedilo se i na stepenicama i stajalo sa strane). Kako bi dobro došli klima-uređaji... al kad nema škola u svojim učionicama, gdje bi imalo Učilište. (Nema baš puno predstava ljeti ali ih ima. Završne priredbe vrtića, škola osnovnih, glazbene i baletne, Zlatni lav... Nek se mi lijepo saftamo. Da počnem prodavati kineske lepeze, možda bih se i obogatila. )

Jučer su četvrtaši bili na izletu brodom. Otplovili do Kanegre, naoružani kapama, vesticama, ručnicima, namazani protiv sunca (mi svoje svijetlo zlato jesmo, valjda su i drugi roditelji), družili se, jeli, pili pa se vratili. Veselo druženje generacije.

Sutra je piknik za četvrti razred Mlađe. Skupili smo novčiće za učiteljicu. Nadam se da će je obradovati pokloni. Uz "pravi" poklon pripremili smo diplomu za najbolju učiteljicu na svijetu, originalnu, kakvu nitko neima. I poster sa slikom razreda i potpisima svih učenika te njihovim otiscima dlanova. Za uspomenu i dugo sjećanje.

Razred Starije skuplja isto za razrednicu. Nakon što su neki bili antiprotivni i odbili dati. Sramota. Žena koja je svoj radni vijek posvetila učenicima, žena koja ih je vodila četiri godine, učila i utjecala na njihov odgoj (mi odgajamo svoju djecu, bar većina nas roditelja, jel) - zaslužila je zahvalu.

...Od petka nova organizacija vremena i kućnih poslova. Da curke ne zakržljaju a da ja mogu odraditi pojačanu satnicu u radnji.

Nakon pospremanja ormara, bukse, garaže, nastavih sa sređivanjem uspomena iz kutije sa starim pismima. Od stotinjak pisama, razglednica i čestitki, ostavih deset-petnaest. Bakinu čestitku, čestitku pisanu tajinom rukom, prvo muževo ljubavno pismo, pisma nećakinja, pismo tete iz Švicarske, razglednice naših nekadašnjih pomoraca – krsnih kumova Potočnica. Par crteža i čestitki koje su curke crtale i pisale u vrtiću i školi. Nekoliko sati tijekom prethodnih dana bacih se tako u pisanu prošlost, davnu i nedavnu. Lijepo je bilo listati stranice rukom ispisane, otvarati kuverte ručno rađene iz stranica časopisa.

Sad prekapam po google-mail pošti. I tu se nakupilo svega. Obavijesti, forwarduša, privitaka. Prisjetih se poruka koje sam dobivala tijekom ovih godina, poruka vezanih uz moj blog. Drago mi je i zbog toga što sam čitana i što je moje pisanje nekome zanimljivo, nekome možda poučno, nekome poticaj. I raduje me da nekoga moj post ponuka da mi se javi.

Pozdravljam ovim putem nekadašnjeg Siščana a sada žitelja Crikvenice, zatim Mirjanu iz Nizozemske koja je nekad živjela u Sisku. Javio mi se (daleki) rođak iz (daleke) Kanade, nakon što je svoje prezime našao u jednom od postova. Pozdrav jednoj Ivani iz Beograda, koju su slike moje "radne ulice" podsjetile na dio djetinjstva provedenog u Umagu. Dvjema mladim djevojkama, nažalost, nisam ispunila želju. Niti sam baš voljna poklanjati ili prepisivati svoje note, niti znam adresu Nine Badrić. Za vrijeme skijaške sezone javila mi se splitska obitelj koja je planirala zimovanje na Rogli. Nadam se da su im pomogle moje informacije i da su bili zadovoljni smještajem.

Javiše mi se i neki koji me poznaju ili bar misle da me poznaju. Hvala na informacijama koje mi ustupiše ili ispravcima koje mi poslaše kad bih pogriješila pri objavljivanju podataka o predstavama ili natjecanjima.

Srdačan pozdrav mojim zagrebačkim čitateljicama, gospođi Božici i njenoj kćeri! Kćer gđe Božice je ona anonimna čitateljica koju smo lani nestrpljivo iščekivali da se javi.

I, na kraju, veliki i topli pozdrav jednoj gospođi iz Koprivnice koja je ovih dana krenula na zračenje, i jednoj Riječanki koja čeka nalaz biopsije. U potrazi za informacijama o bolestima i liječenju, došle su i do mog bloga i javile se. Sretno im!

U subotu popodne smo otperjali u Poreč. Tamo se održavao IV. međunarodni festival mažoretkinja, u organizaciji Saveza mažoretkinja i pom-pon timova Hrvatske. Na festivalu je sudjelovalo oko 1500 mažoretkinja odn. četrdesetak ekipa iz desetak zemlja. Na Trgu slobode zatekli smo stotinjak znatiželjnika i stotinjak mažoretkinja. Stigli smo u najbolje vrijeme - na proglašenje pobjednica. Tri pobjedničke ekipe (među njima velikogoričke mažoretkinje) ponovile su svoje koreografije. Vesele, nasmiješene, u šarenim uniformama, neke u čizmama, neke u plesnim cipelicama, vrtile se, bacale štapove i pobrale pljesak okupljenih.

Pozivam sve koji nisu pročitali – pomozimo našoj blogerici Šumarki.

Prije godinu dana dijagnosticiran joj je tumor na mozgu. Zloćudni tumor je u potpunosti odstranjen, odradila je zračenje i kemoterapiju. U ožujku je potvrđen recidiv. Prije mjesec dana ponovo je operirana, tumor je i ovaj put odstranjen u cijelosti.

Onkolog joj za liječenje preporučuje Temodal, kao najučinkovitiji lijek za njen tip tumora. No, za taj tip tumora Temodal nije na listi lijekova HZZO-a, odnosno trebala bi ga sama platiti.

Na Šumarkinom blogu je objavljen broj njenog tekućeg računa.
Pridružite se akciji prikupljanja priloga! Vidim i da Humanitarni blog pokreće aukciju za Šumarku. Bravo, svaka pomoć je dobrodošla.

Sitno brojimo. U stvari, samo Mlađa broji. Starija više ne ide u školu. Osmostruki odlikaši, učenici koji su svih osam razreda prošli s pet, imaju oprost od škole u lipnju. Osim ako učitelji nisu do kraja svibnja zaključili ocjene. Pa je Velika odšetala ovaj tjedan na par sati, napisati zadaćnicu ili test. Sad zasluženo odmara. Na završetak osmoljetke podsjećat će je ožiljak. Visoko bačeni mažoretski štap opalio ju je po obrvi. Završila na Hitnoj, stavili joj dva punta i flaster. Ovaj tjedan je ne puštamo na treninge, da ne bi zadobila još koji udarac. Srećom, ožiljak će biti skriven među nadočnim dlačicama. Ha, događa se. Par dana će skrivati oko pod slapom plave kose pa će nakon vađenja konaca prestati.

Upis u srednju školu više zanima i okupira nas roditelje nego buduću gimnazijalku. Ona je cool. Uostalom, ima ocjene koje bi joj trebale garantirati potpuno siguran upis. Saznali smo da se na upis ne mora donositi domovnica ni izvod iz matice rođenih. Falim te, blože, što će se umjesto papira koristiti podaci iz državnih datoteka.

Mlađa ima zaključenu većinu ocjena. Uz još poneku zadaću i učenje, pripremala je ovih dana herbarij. Skupljala biljčice po livadama i dvorištu. Prešala, lijepila. Danas je odnijela herbarij u školu, konačno možemo pobacati i posložiti novine, teške knjige i ostatak bilja. Uz učenje i herbariranje, dio vremena odlazi na pripremu predstava. Školska priredba je drugi tjedan, a i priprema se zajedničko druženje najbolje učiteljice na svijetu, njenog četvrtog razreda i roditelja, uz iće i piće i igrokaze. Na sličan način su curke završile svoja razdoblja vrtića. Lijepo je što ćemo se naći svi zajedno, popričati u ležernoj atmosferi, razmijeniti iskustva. Djecu čeka velika promjena u petom razredu. Em počinje kabinetska nastava em će se promijeniti sastav razreda. Dosadašnjim četvrtašima iz centralne škole pridružit će se područni učenici pa će se razredi preformirati, neki će učenici prijeći u novo okruženje. Nadamo se da će Mlađa ostati u razredu s najboljom prijateljicom, da će većina društva ostati na okupu. Starija nije bila te sreće. Al je izdržala četiri godine i najvjerojatnije će se opet sastati sa starim društvom u gimnaziji.

Djeca, naša radost i dika. Jučer je naša familija svim srcem i mislima bila uz jedno veliko dijete. Mlađa nećakinja, didina Umjetnica je diplomirala!!! Čestitam, mila! Godine školovanja, učenja, traženja i pronalaženja inspiracije, upornosti, dokazivanja – okrunjene su diplomom. Od svih nas koji smo iščekivali vijest, valjda je bakica bila najuzbuđenija. Sretna, u svoje i didino ime nazdravila je i zahvalila dragom Bogu što je doživjela diplomu unuke. Eh, da muža i mene zdravlje posluži pa da doživimo diplome vlastite unučadi...

Moji su starci kupili vinograd prije ohoho godina. Provodili vikende na ranču. Sadili, kosili, plijevili, opkopavali, vezivali, špricali, brali, vino pretakali. Meni vinograd baš i nije značio nešto. Kad bih išla sa starcima, taj dan nije bilo izlaska. Jer se radilo cijeli dan i pospremalo kad bi već pao mrak. Nakon položenog vozačkog ispita, tajo me znao nagovoriti da idem s njima i obećao bi mi da ću ja voziti. E, takva kombinacija mi je već pasala. Da, bilo je i obiteljskih okupljanja, i s radnim i sa slavljeničkim povodom. Pa se roštiljalo i pjevalo i smijalo. Ali se puno, puno više radilo. I kako su godine prolazile, sve su češće starci ostajali čitav vikend u vinogradu, a kad je došlo vrijeme za mirovinu – zalomilo bi se puno više dana. Mami je teško padalo vodili paralelno dva kućanstva. Tajo bi je npr. dovezao u Sisak na jedan dan. Mama je, čim bi stigla u stan, stavljala prati rublje, pripremila ručak za taj dan, počistila stan, pokupila veš i navečer bi se vratili u vinograd. Trebalo je izorganizirati da se ima sve potrebno i u stanu i u vikendici.

Priče o radovima vezanim uz lozu slušala sam na-pol-uha. Jednostavno, nisam bila zemljani tip. A Bik, kao. Moja sestra i šogor već godinama brinu o vinogradu, pomagali su starcima kad god je trebalo. Kad je tajo obolio, briga je postajala sve veća. Tata je bio autoritet što se loze i vina tiče. Mama mu je potpuno držala stranu. Svoje su znanje roditelji sticali desetljećima, što iz usmene predaje okolnih vinogradara što iz knjiga ili priručnika. Mlade, svježe snage u vidu moje sestre i šogora unosile su samo zbrku. Nove tehnologije, nova saznanja, znanstveni dokazi, članci na Internetu, pa čak i savjeti vinogradara iz Dalmacije ili Zagorja – sve je to prijetilo staromodnom načinu uzgajanja vinograda. Sad je sestra potpuno preuzela brigu o vinogradu. Mati se povukla. Fizički. Doći će na ranč jedino ako je sestra pozove. Ali to neće spriječiti moju mater da tu i tamo ubaci kako je trebalo povezati vinograd već prije deset dana. Ili da se ne šprica korov jer tko je vidio da se korov šprica. Primjedbe čujem ja. Ali i moja sestra, kad se mami kao omakne. I onda moja sestra balansira između mame, staromodne, osjetljive i uvredljive (što je sasvim normalno u tim godinama, i to naša mama prizna), i svog muža, koji sve najbolje zna. Nije mojoj seki nimalo lako, znam to. I sigurno joj je iks puta prisjela odluka da preuzme vinograd. Na žalost ili sreću, ne mogu živjeti njen život. Morat će sama sa sobom riješiti dileme i kompromise. Ona će možda reći da sam elegantno napravila izmicaus što se vinograda tiče. Istina je. Ja ne mogu iskreno uživati tamo. I žao mi je što se njeni trenuci uživanja u miru, tišini, zelenilu i pjesmi cvrčaka plaćaju teškim radom, slobodnim vremenom i tonama živaca.

Prčkanje po zemlji i biljkama tek me počelo odnedavna privlačiti. Djeca rastu, sve je više vremena kojeg ne žele provesti s nama. Pak se spustim prek vikenda u svoju oazu. Tijekom tjedna, prolazeći kroz dvorište nekoliko puta dnevno, već isplaniram što bi se moglo raditi. Proteklog smo vikenda dragi i ja povezali bršljan i kivi, poplijevili korov. I dok smo to radili, dogovorili se. Gotovo je s kivijem. U četiri godine uzgajanja imadosmo jednu berbu. Mačke sve požderaše, ništa od plodova ni ove godine. I onda čemu uzgajati, brinuti? Na jesen ćemo ih maknuti. Posaditi ruže il neko drugo cvijeće. A na pergolu staviti mrežu da nas štiti od sunca.

Protekla dva tjedna prošla su mi u novostima na poslu i pojačanoj aktivnosti u Klubu za borbu protiv raka dojke. Na poslu još uvijek ima nekih promjena, proširenja asortimana, papirologije ko u priči. Sezona kuca na vrata, treba pripremiti što se može. A aktivnosti Zajednice žena preko ljeta jenjavaju.

U četvrtak je u našoj gradskoj vijećnici održano predavanje o prevenciji raka dojke. U organizaciji našeg Kluba za borbu protiv raka dojke i Kluba žena liječenih od karcinoma dojke GEA Pula. Organizirano kako treba, medijski pokriveno – objavama na radio Eurostaru i u Glasu Istre. Ali, recimo, nismo smjele staviti plakate na oglasne prostore u Gradu. Jer su oglasne ploče bile rezervirane za predizborne plakate. Srećom, izašli su nam u susret dobri ljudi, obrtnici, trgovci, Gradska knjižnica, Pučko učilište. Dopustiše da na njihove izloge zalijepimo plakate.

Predavanje o prevenciji raka dojke je držao dr Mario Božac, onkolog iz klinike Ars Medica u Puli. Radionicu samopregleda dojke vodila je viša med. sestra Ivanka Vareško. Na predavanje se odazvalo petnaestak žena. Puljanke su zadovoljne, kažu da je to sasma pristojan broj obzirom na doba godine. Pa, ako su one zadovoljne – zašto ne bih bila i ja. Bitno je da su sve prisutne žene pažljivo slušale o čemu je riječ, i da je svaka u ruku primila silikonski model dojke i uz pomoć i objašnjenja voditeljice radionice – opipala na modelu nekoliko različitih tvorevina. Postoji strah i odbojnost i prema temi i prema diranju silikonske dojke, toga smo svjesne mi organizatorice. Ali nećemo odustati u nastojanju da drugim ženama približimo temu i uvjerimo ih da moraju brinuti o vlastitom zdravlju i informirati se.

Zadovoljna sam. U posljednja tri mjeseca moj je Klub odradio tri projekta. Sasvim solidno. Preko ljeta ćemo prodavati majice sa Sunčicom (očekujem majice ovaj tjedan). A na jesen krećemo s predavanjima u školama, ustanovama i poduzećima te mjesnim odborima.