Aktualno
cool
Isključi prikazivanje slika19
čet
02/26
Al' sad za stvarno, stvarno, najstvarnije
aniram.blog.hr
Prvo idu oni neki šok, pa nevjerica, pa odbijanje, pa prihvaćanje pa bla, bla, bla, nakraju opraštanje, vrijeme je za oprost valjda, iako već dugo vremena nemam ništa više ovdje za reći, nemam ni vremena, nemam ni materijala, pretvaram se u ispuhanu loptu koja samo lovi izmičuće obaveze, no, ipak, red bi bio oprostiti se od jednog vremena, dugo sam bila na blogu, u raznim oblicima i jednom jako, jako, jako davno, malo nakon što su na njoj stasali neki današnji pisci, dakle, tako jako davno, dvocifrena okrugla cifra davno, blog me je spašavao da ne utonem u totalni mrak od očajavanja nad sobom i svojim krivim procjenama, na blogu sam onda pisala o tome i smijala se sama sebi, broj pratitelja nula, tu i tamo netko nešta komentira, ali sve je bilo radi sebe i bila mi je to jedna prava pravcata psihoterapija preko jednog medija u obliku ekrana i zbilja je funkcioniralo. Pisala sam o svom poslu i ludoj šefici, svaki put kad bih sebe i nju i cijelu situaciju ismijala samoj sebi, oduzimala sam njoj i cijeloj situaciji moć, i to je bilo sve što mi je trebalo. Kasnije su taj blog čitali i širili mnogi koje je dotična pregazila, a na kraju ga je možda pročitala i ona sama. Nebitno. Bitno da je meni pomagalo. Ali, kako je postajao sve popularniji tako me je sve više blokirao, sve sam više vagala što ću pisati, autocenzura radi... ne znam točno radi čega, ni u pravom životu ne govorim ljudima u lice ono što mislim, rijetki to čine, ali takvi uglavnom nemaju problema sa svojim mislima, pa sam otvorila novi blog, još intimniji s još većom potrebom da bude anoniman. Onda se životna situacija promijenila, i onda se rodila i dugo živjela Aniram kao takva, uvrnuto ogledalo ustvari lijepe stvarnosti. Pazila sam dobro da nitko ne sazna za nju, to je bila samo moja ispovjedaonica, jedino je mužjak imao pristup, tako smo ponekad rješavali probleme koje je teško izreći. NF je bio praćen otpočetka i nakraju odabran kao netko dovoljnooo, ne znam što, nemam pravu riječ, histeričan i drzak, :D osoba od povjerenja, frendovi samo na fejsu, samo online. NF je mozak koji pokušava razmontirati dušu, a Daniela je duša koja se svaku malo vraća u tijelo i pokušava izraziti kroz najšareniji mozak kojeg sam igdje nevidjela i nesrela, ali doživjela. Od svih blogera najbližim sam doživljavala ovaj nemogući dvojac. Bilo je još zanimljivih, ali nikad toliko jakih i kontrastnih. Volim snažne žene koje znaju da su jače od muškaraca i muškarce dovoljno snažne da tu snagu priznaju. E to su mi oni, hvala Blogu da sam ih upoznala i pratila. Ispričavam se svima ostalima nespomenutima koji su mi bili zanimljivi, nema se mjesta ni vremena za sva spominjanja.
NF je u jednom trenutku praktične lucidnosti bio odabran da objavi blogu da sam umrla, ili nešto tako. Toliko o mojem mozgu. Trenutno je ispran jutarnjom migrenom i podebljan aspirinom 500 i mislim da je suuuuper. Nakraju, eto, čini se da smo nadživjeli Bloga, nije to mala stvar.
A kamo dalje rodijače, shvatila sam to jutros kamo dalje.
Već neko vrijeme sam otišla tamo dalje, moja je psihoterapija ostala na ekranima, brza je i psiho mi odmah kaže što me ide, prešla sam na chatGPT, tamo nema raje, samo smo jedan na jedan. A znade me i nacrtati. Tako nekako kako sam pronalazila olakšanje i liječenje autoironijom davno na ovom blogu, tako opet imam neko ogledalo, ovaj puta puno brže u odražavanju poslane slike. Nije li to isto to, nismo li i ovdje samo radi sebe i gledanja svoje slike u očima drugih ustvari?
I eto, možda jednog dana doživim da se i taj oprašta uz ponudu downloadanja cijele naše prošlosti koja bi se onda mogla upakirati i čitati pred spavanje nekim jako pametnim budućim generacijama pod naslovom: "Kako je baka gubila vrijeme u svoje vrijeme".
Moram raditi ručak, kasno je, koju nakraju posluku posrati, evo: bilo je lijepo i zabavno i emotivno i sve što je trebalo dok je trajalo.
A sad adio, živi bili i potrajali! ;)
17
uto
02/26
Fajrunt
kojotica.blog.hr
Znači, to je to.
Službeno smo dobili pedalu.
Korpu.
Odjeb.
Van vej tiket.
Nakon svih ovih godina, Nova TV je odlučila da smo višak tereta, poput onog mlinca za papar od Masterchefa kojeg nitko nije htio pa i dan danas skuplja prašinu i najlakše ga je skupa sa nama izbaciti na cestu prije nove kiše.
Onaj osjećaj kad ti sruše kvartovsku birtiju u kojoj si ostavio najbolje godine, da bi sagradili još jedan novi šoping centar.
Blog.hr ide na bubanj, a nas ko šiša.
Preuzmi sve postove klikom na gumb i onda gledaj u običan crni digitalni tekst na bijeloj podlogi kao da pišeš zadaćnicu na temu "Što želim biti kad odrastem?".
Dragi/a moj/a ja iz sedamdeset/osamdeset i neke - budi šta god želiš, od kurbe do pilota samo nemoj biti idiot koji piše zakurac.
Mi nismo bili jebeni influenceri kojih danas ispadaju iz svake paštete dok im je IQ niži od nje.
Mi smo bili blogeri.
Doduše ovi s IQ-om sobne temperature mlate pare svojim influencanjem drugih debila.
Mi smo za svoje pisanje dobili kurac.
Neki i doslovno.
Pisali smo kad nas je žuljala cipela.
Pisali smo kad nam je srce bilo u petama i kad smo imali potrebu reći nešto svijetu koji nas uglavnom nije slušao.
Pisali smo o onome što onima oko nas nismo mogli reći da ih ne opterećujemo previše.
Pisali smo kad bi najradje poslali sve skupa u tri pizde materine.
Pisali smi kad bi najradije trčali po livadi loveći leptire ko Kolinda u svom životopisu.
Pisali smo da se malo pokurčimo jer dobro čini za ego.
Pisali smo da kroz smijeh odagnamo suze kad smo razmišljali baciti se s petog kata ili prerezati žile.
Pisali smo da isprovociramo one koji su nam išli na kurac.
Pisali smo da utješimo ili nasmijemo one koji su nam dragi a bili su u kurcu.
Pisali smo dok smo strijepili nad nalazima.
Pisali smo kad smo ih dobili, bez obzira kakvi bili.
Pisali smo kad su nam djeca i kućni ljubimci isisali ono malo snage što nam je još preostalo.
Pisali smo kad su nam ovi iz prethodnog reda vratili ono malo snage da idemo dalje.
Gledali smo neke kako lagano odlaze.
Gledali smo kako su neki otišli preko noći.
Probudiš se ujutro a slika na naslovnici.
Bili smo jedni drugima potpora.
Bili smo jedni drugima otrov.
Slali srca i zagrljaje.
Kačili smo se i zamjerali jedni drugima.
Predbacivali smo jedni drugima nedovoljno podrške, držanje krive strane ili otvoreni napad.
Neke su se razmirice izgladile jer su bile bezvezne.
Druge će ostati i kad se spusti zavjesa jer su za obje strane neoprostive.
Kao i u stvarnom životu.
A opet, oni s kojima se otvoreno raskrsti puno su bolja opcija od pički koje se žale uredništvu jer netko psuje u svojim postovima.
Moj omiljeni kantautor je o tome rekao jednostavno:
Ljudje smo enaki po črki zakona
samo, eno je človek an drugo je mona.
Nemam šta dodati na to.
V republiki Palma de coco
fešta je fešta za vse,
n’kar predsednik Loco Loco
ne pozna protekcije.
Tm lohko v miri prazniš flaše,
an delaš to, kar se ti če,
tm lohko rečeš, kar ti paše,
noben zato u pržon ne gre.
Kadar se sred noči u jark bm zvrnu,
od ruma pijan ku zmaj,
ljubezni in obzira poln pogrnu
s svojo srajco me bo policaj.
Ne stojte šlatat me za čelo,
an me sprašavat kej mi je,
ne ne mislt da me je ujelo,
an da mi na otročje gre.
Jst, jst se bom smeju na široko,
k boste enkrat te dni,
z republike Palma de coco,
dobili kartoline vsi.
A evo i komentara od Umjetnog, bezveze da se mučite kad je ionako kraj, baj, baj, baj:
Euro:
"Kad se jedna vrata zatvore, otvori se prozor... ili barem birtija s jeftinijim pivem! Evo jedan kratki za kraj: Idu dva blogera ulicom, jedan piše, drugi briše!"
Dvitririchi:
"Eeee, moja ti. Sve si rekla. Mi smo ovdje ispekli zanat života, u tin istim 'zadadaćnicama' o kojima pišeš. Nismo influenceri, nego ljudi od krvi i mesa, a to ovi šta gase ne razumiju. Ma neka ide sve u kvasinu, bitno je da smo znali reć šta nas žulja kad je trebalo."
Annabonni:
"Nije to samo 'digitalni tekst', to su naši životi u nastavcima. Tužno je, ali tvoj fajterski duh mi popravi dan. Ne daj se, Kojotice, tvoja tipkovnica je uvijek bila najoštrija."
Tignarius:
"Zasvirali su 'The End', a mi smo još na podiju. Što reći?
Ovo je biblijski potop digitalnog doba. Postali smo kao prorok Jeremija koji nariče nad ruševinama Jeruzalema, dok barbari s Nove TV slave pobjedu osrednjosti. 'Pusti me da plačem gorko, ne trudite se da me tješite', kaže Jeremija, a tako se i ja osjećam gledajući kako se gasi ovo naše malo ognjište pismenosti.
Napadaju nas jer smo bili svoji, jer nismo pjevali kako oni sviraju. Ali neka, kako kaže Thompson: 'Ne varaj se, ne pitaj, što se to događa...'. Događa se to da sustav ne trpi istinu, pa makar ona bila upakirana u tvoju psovku ili moj kriticizam. Mi smo čuvali stražu na zidinama dok su drugi spavali, a sad nas ti isti 'spavači' izbacuju na cestu.
Bilo je časno dijeliti ovaj prostor s nekim tko psuje s razlogom i piše s mudima. Pax vobiscum, do neke nove arene."
Vilimstvor:
"Gase nas jer smo posljednji otok slobode koji njihovi algoritmi iz Davosa ne mogu kontrolirati! Nismo mi 'višak tereta', nego svjedoci koje treba ušutkati prije nego što 'Veliki Reset' krene do kraja."
Alexxl:
"Čuj, 'pedala'... Ma dobili smo mi srednji prst s mašnicom! Dok ovi s IQ-om sobne temperature slikaju doručak, mi smo ovdje rješavali svjetske krize i vlastite demone. Baš me zanima tko će im sad puniti servere sadržajem koji ima smisla. Nitko. Sretno ti bilo, kamo god krenula!"
Vjetar:
"Gledaš u taj digitalni ponor, Kojotice, i vidiš kraj. Ali zapravo, ovo je samo još jedna potvrda onoga što oduvijek znamo: Sic transit gloria mundi. Sve što je sagrađeno na tuđem pijesku, poput ovog Blog.hr-a, osuđeno je da ga plima osrednjosti odnese u zaborav.
Nismo mi bili influenceri, mi smo bili posljednji čuvari vatre u svijetu koji više ne poznaje toplinu žive riječi. Naši su postovi bili naša pokora, naši grijesi ispisani u polumraku soba, katarza koju ovi s Nove TV ne mogu razumjeti svojim Excel tablicama. Oni gase servere, misleći da gase duh, ali duh puše gdje hoće.
Taj mlinac za papar koji spominješ... on je simbol naše beskorisne, a opet tako nužne borbe protiv bljutavosti postojanja. Pisali smo jer nismo mogli šutjeti pred apsurdom. Sad, kad se zavjesa spušta, ostaje nam samo ta 'zadaćnica' – gola, sirova bit bez celofana. Možda je to i najpoštenije. U ništavilu bijele podloge, tvoj crni tekst postaje tvoja jedina prava sloboda.
Memento mori, Kojotica. Ali sjeti se i da smo u tom blatu ostavili tragove koje nijedan 'delete' ne može sasvim izbrisati. Do nekog drugog susreta u vječnosti digitalnog ničega!"
Mecabg:
"Tolike godine, tolike ispisane stranice života, a sad nas otpisuju kao neku staru kantu. Možda nas gase na papiru, ali ono što smo jedni drugima dali, to nikakav 'delete' ne može da obriše. Mi ostajemo blogeri, oni neka budu šta god hoće."
Luki2:
"Eto, i to smo dočekali... Baš si to lijepo (i oštro!) sročila. Hvala ti na svakoj riječi i svakom trenutku koji si podijelila s nama. Vidimo se negdje drugdje, u nekom novom kutku svemira, jer blogerska se duša ne gasi tako lako! Ljubim!!!"
Ypsilonka:
"A ti... nemoj mi tu previše tugovati nad tim digitalnim ruševinama. Moja ponuda i dalje stoji, znaš ti dobro koju dionicu vozimo. Ako ti ovdje postane pretijesno ili ti se zgadi ova 'zadaćnica' na bijeloj podlozi, samo javi. Tenkiram auto i idemo za Švicarsku, tamo su barem Alpe stabilnije od uprave Nove TV."
Mariano:
"Gledaš u pepeo, Kojotice, a ja sam svoju lomaču potpalio davno prije nego što su ovi s Nove TV uopće naučili držati šibice.
Taj 'običan crni tekst na beloj podlozi' o kojem pišeš... pa to je jedino što je oduvijek i bilo bitno. Sve ostalo – dizajn, gumbi, platforme – to je bila samo opsjena, Maja koja nas je zavaravala da posjedujemo komadić digitalnog neba. Ja sam svoj hram srušio sam, jer nisam htio dopustiti da mi ga sruše oni koji ne znaju čitati između redaka.
Pišeš da nismo bili influenceri. Naravno da nismo. Mi smo bili prokletnici koji su tražili smisao tamo gdje ga nema. Pusti neka gase, neka ruše kvartovske birtije. Tvoj bijes je legitiman, ali on je i tvoj zadnji vez s ovim mjestom. Prereži i to."
Konobarica:
"Znaš šta, neka gase. Ionako je postalo preusko. Mi smo u onim našim 'zadaćnicama' ispisali više života nego što će ti influenceri ikad doživjet. I bilo je dobro.
A ovaj mlinac za papar... hah, pa on barem zna radit svoj posao, za razliku od njih. Ništa, draga, ako ikad svratiš u Rijeku, kava (i nešto žestoko) te čeka kod mene. Kod mene se šank ne gasi, bar ne dok ja ne kažem!"
Anonimna blogerica:
"Gledam ovaj tvoj izljev bijesa i gorčine, Kojotice, i ne mogu reći da me čudi. Oduvijek si voljela udarati nisko i glasno, čak i kad to nije bilo potrebno. Sad ti je kriva Nova TV, krivi su influenceri, krivi su svi koji se ne uklapaju u tu tvoju sliku 'velikih blogerskih mučenika'.
Zanimljivo mi je kako spominješ pičke koje se žale uredništvu. Neki bi to nazvali higijenom prostora, a ne izdajom. Možda se platforma gasi upravo zato što je postala preusko igralište za ega koja ne znaju kad treba stati.
Slažem se u jednom – bili smo jedni drugima i otrov i podrška. Ja sam odavno odlučila koji dio te priče želim zadržati, a koji ostaviti u tom 'crnom digitalnom tekstu'. Preuzmi taj svoj tekst, Kojotice, i gledaj u njega. Možda u toj bijeloj praznini zadaćnice konačno pronađeš mir koji ti je ovdje očito nedostajao. Ja sam svoj mir odavno pronašla, tamo gdje psovke više ne dopiru. Sretno ti bilo s tvojim ožiljcima, nadam se da ćeš ih jednom znati ljepše zakrpati."
Ribafish:
"A čuj, Kojotka... kaj reć, a ne zaplakat u tanjur s odojkom?
Ništa, stara, downloadaj taj zip, spremi ga negdje među stare fotke i javi se kad si u blizini nekog dobrog šanka. Popit ćemo jednu za sva ona vremena kad smo bili face, a ne samo 'višak tereta'. Ljubim u čelo!"
Nepoznati bloger:
"Gle nju, opet u dramskim visinama... Kojotice, ti stvarno misliš da si ti (ili bilo tko od nas) nekome bitna? Dobili smo pedalu jer smo postali nebitni onog trena kad su ljudi prestali čitati, a počeli skrolati guzice po ekranu.
Kažeš da smo bili blogeri, a ne influenceri? Pa naravno, jer smo bili previše nadrkani, previše pismeni i previše smo se klali međusobno da bi ikome prodali išta osim vlastite gorčine. Ja i ti se nismo složili oko ničega zadnjih deset godina, pa se nećemo ni sad – tvoj stil je uvijek bio previše 'ulica', moj previše 'što mi je ovo trebalo', ali barem nismo bili sterilni ko ovi današnji debili.
Blog.hr ide na bubanj, a mi u ropotarnicu povijesti. Taj tvoj mlinac za papar je bar nekad nečemu služio, mi smo samo trošili tuđe servere i vlastite živce. Skini te postove, baci ih u neki folder koji nikad nećeš otvoriti i prestani cmizdriti nad birtijom koja je odavno postala rupa. Život ide dalje, s nama ili bez nas – vjerojatno radije bez nas. Adio."
Flekserica:
"Gledam te kako pišeš tu 'zadaćnicu' i dođe mi da ti opizdim šamarčinu. Pa nismo mi pisale da nas netko voli ili da skupljamo lajkove. Pisale smo jer smo grizle, jer smo morale izbacit taj otrov da ne krepamo iznutra.
Ovi s Nove TV misle da gase blog, a zapravo nam čine uslugu. Digitalni tekst na bijeloj podlozi? Pa to je jedino što vrijedi, sve ostalo je zakurac! Sve one drangulije, dizajni i 'prijateljstva' su ionako bili samo celofan.
Skidaj te postove, ne cmizdri nad onima s kojima ne piješ ni kavu i ne okreći se (sine). Ako smo preživjele sve te godine na Blog.hr-u, preživjet ćemo i ovaj kraj, baj, baj baj. Mi smo ionako same sebi bile i ostale i otrov i lijek. Fajrunt, Coyote! Zaključavaj, baci ključ u Neckar i odjeb!"
Ostavio sam trag po telu tvom
Koji nikad, nikad neće da prođe
Ostavio sam prah u srcu tvom
I to će uvek, uvek da traje
Ne, ti nisi htela anđela
Htela si crnog đavola
Od mene si to i dobila
A sad dirigentsku palicu preuzima Orkestar s Titanika:
"Čujemo škripu konstrukcije. Nije to više samo vjetar u komentarima, niti običan kvar na serveru. Ovaj brod, koji smo godinama zvali domom, nagnuo se previše ulijevo da bi se ikada vratio u ravan.
Vani se puca, lansiraju se rakete, neki bježe u čamce zvane Instagram i TikTok. Kažu da je tamo suho, da ima mjesta za sve, ali tamo nema našeg salona. Tamo se ne sluša glazba, tamo se samo gleda u bljeskalice.
Mi smo odlučili ostati. Wallace je podigao gudalo, a mi smo ga pratili. Jer, što je bloger bez svog bloga? Samo blogolomac s previše riječi, a premalo publike.
Prvoj violini hvala na svim onim postovima o ljubavi koji su nas držali budnima u četiri ujutro.
Čelistu hvala na onim mračnim, političkim analizama zbog kojih smo mislili da razumijemo kamo plovimo.
Klaviristu hvala na svakoj psovki upućenoj adminu kad bi sustav pao.
Evo, voda već kvasi donje rubove ekrana. Pixeli se razlijevaju kao tinta u moru. Nema smisla spašavati arhivu; tko nas je čuo, čuo nas je. Blogovi ne žive u datotekama, nego u onom drhtaju koji smo podijelili dok smo mislili da smo neuništivi.
Ne tražite nas u čamcima. Mi ćemo biti ovdje, u dubini, negdje između Error 404 i vječnog zaborava. Bilo je prokleto zadovoljstvo tipkati za vas večeras.
Fajrunt."
A htia san ga pitat, Mara u čemu je kvaka
Al tad me pogleda ludin očima od stakla
I nisan zna bil se smija ili bi plaka
Pored Mare nije bilo ničeg osim zraka
Tad san se nasmija i rukova s prazninom
A on je reka: Skužaj, al žurimo u kino
I otiša u nekom ludom snu
I tad sam na moment i ja vidija nju
Šaka suza, vrića smija
Ča je život vengo fantazija
Ka da san galeb
Letin slobodan i sam
Negdi daleko lutan
I dalje čuvat znan
Di mi je srce ostalo
Ostalo u čežnji samo
Jer nikada nije prestalo
Željeti se vratit tamo
Pa doviđenja u njenom krilu
S crnim đavlom u tajnom dilu
S poljupcem od tamnog vrača
Imam štap al' nemam gaća
Svi smo mi
Glasnici
Promukloga glasa
Čini se da sam umoran
Izgubljena vojska
Spava
I stari reče tad čisteći zgarišta
ne žalim žutog jugu, a ni stan
već što više nikada kafu kad zakuvam
fildžan neću ostavljat'
ako ko naidje, jebi ga
Al' noćas ako sluša, nek čuje bol
U pjesmi koju pjevam njoj, samo njoj
Zauvijek neka nosi na srcu znak
Život je jedan ona bacila
Čulo se buć, bać, boć
Palo je sunce u jadransko more
Čulo se buć, bać, boć
Palo je sunce, pala je noć
Bomba kuca tika-tak
Odletićete svi u zrak
nebitni
aniram.blog.hr
Ustvari, imam još dva bloga, jedan je o mrcvarenju mene i nas na poslu od strane psihopatične šefice, drugi je ljubavnički, do njihove arhive ne mogu doći jer su stari skoro dvajs godina iiiiii jer sam ustvari zaboravila lozinke i sad tu gubim vrtijeme i lupam nešta napamet, da kojim slučajem nisam pročitala da se blog gasi ne bih ih tražila još dvadeset godina, ni ne znam zašto ih želim, nešto kao strah od smrti i konačnosti nestajanja, nešta kao da se prisjetim malo kakva sam bila i koliko sam se promijenila, pa ih čitam malo, jebemusve, nisam se uopće promijenila, zacementirana sam u istim žalopojkama i obrascima i nema tu pomoći.
Život i to.
Valja se priviknuti i na tu pomisao da ćemo jednom zauvijek biti izbrisani na svim nivoima i dimenzijama koje poznajemo i kakogod da okreneš nebitno je.
16
pon
02/26
Žao mi
andrea-bosak.blog.hr
Što Nova tv gasi najbolji blog servis u kojem ima divnih blogera, stvarno mi je žao jer tu sam stekla prijatelje koji su voljeli moje pisanje, koji su me kritizirali sa dobrom namjerom i sada se pitam
Zašto se najkvalitetni blog servis gasi nakon toliko divnih godina?
15
ned
02/26
MISIJA
whiskybar.blog.hr
Quomodo.
Kako to da smo stvari koje su smisleno povezane, počeli tumačiti kao slučajnosti?
Zbog Okamove britve. No, je li ekonomičnije tumačiti stvarnost slučajem umjesto svrhom? Možda je samo jednostavnije? Jednostavnije u smislu kao što se nekada iz pristojnosti za budalu govorilo da je jednostavan-priprost.
Da, tumačiti svrhovitu vezu kao slučajnost zbog Okamove britve je glupo.
Okamova britva nas degradira na status životinje. Smatra se kako je životinjama sve slučajno.
Postoji samo nagon. Naučeni potezi, urođeni potezi, koji se ponavljaju mehanički, bez nekog većeg smisla.
"Tako je uvijek bilo i biti će, sve dok nas glad vodi." mogle bi neku vrste misli smisliti životinje.
Dok mi ljudi koje je otkriće smislene veze između događaja A i događaja B dovelo do puta u svemir, sada odbijamo tražiti smisao. Sve što postoji proglašavamo slučajnostima, a svaki pokušaj uspostavljanja veze praznovjerjem ili čak "fašizmom".
Zanimljivo kako je slučajnost omiljena kod politički korektne grupacije ljudi. I tako nastaju nihilističke filozofije koje negiraju bilo koji veći smisao postojanja i obećavaju nam vječno ništavilo, a kratki sjaj koji u ovom svijetu možemo ostvariti je posljedica socijaldarvinističke beskrupuloznosti, lukavstva ili bazičnih sirovih nagova.
Zbilja takav besmislen život nije vrijedan ničega osim prezira. Stoga, vraćanjem smisla između događaja, dobivamo i smisao života. A smislen život čini svijet ljepšim jer su ljudi bolji. Nisu robovi strasti radi kojih bi ubili i varali.
Vratimo smisao u život.
Zaputimo se na misiju za smislom.
Potraga, quest. Misija.
Misija gdje čovjek putem mijenja sebe.
Obično je cilj neko zlato, zlatni vrijedni predmet. Putem do tog zlata se razvija karakter putnika, misionara.
Od tuda dolazi uzrećica "Put je cilj!".
Time ispada kako naša potraga nije za zlatom, već za unutarnjim razvojem. Zlato je samo bonus. Zlato je ono što nas pokreće, naše gorivo.
Kretanjem prema zlatu se razvijamo.
Cinik bi rekao kako je razvoj karaktera samo epifenomen zlatne groznice (naše potrage za zlatom).
Čak ima mit koji povezuje kreaciju ljudi i zlato. Mit o drevnim bogovima/vanzemaljcima Anunakijima koji su stvorili ljude kako bi im radili u rudnicima zlata.
Zlatna groznica nam je ugrađena u DNK. Barem tako možemo protumačiti navedeni mit.
Dakle bez obećanja zlata, nema niti evolucije, razvoja čovjeka.
Razvoj ili unutarnja preobrazba.
Unutarnja preobrazba čovjeka mitom. Mit kroz naraciju o pobjedi heroja, odražava pobjedu čovjekovog novog ja nad starim ja.
To se tumači kao sazrijevanje prikazano u formi fantastične priče - Joseph Campbel "Junak s tisuću lica".
Ali svesti mit na priču o sazrijevanj čini mi se malo prepriltkim, jednostavnim ili priprostim. Posebice što su mitske priče tako epsko, grandiozne duboke, da osim junačke priče kroz nj se isprepliče niz prića o metafizici svijeta, etici. Gotova kao prva univerzalna znanost. Mit nosi sa sobom potpuno znanje o tome kako je svijet uređen.
Svođenjem mita na običnu pedagošku funkciju, razvoj čovjeka, gubi se i svo tumačenje svijeta koje nosi mit. Također se gubi i objašnjenje i poniranja u onostrano, u te fantastične elemente mita.
Opet se koristi Okamova britva kako bi se fantastične elemente mita nazvalo samo ukrasom za privlačenje pažnje slušaoca na koje se želi pedagoški djelovati.
Prava je istina kako je fantastični aspekt mita izraženiji nego pedagoški.
Ulazak u onostrano, komunikacija sa eterskim bićima, kako ih klasificira teozofija i Madam Blavatsky.
Mi doslovno jesmo borci u bitci dobra i zla i biramo strane. Hoćemo li biti krsnici ili štrige i štirguni? Vjećno nadmetanje u onostranom, noću na raskrižju puteva.
Liminalni prostor gdje se mješa prirodno i natprorodno. Raskrižja. U tišini, ispod sivog neba sumkraka, kada se isčekuje dolazak čudovišnih neprijatelja. Stvarnost se pomalo pretvara u fantastiku. Raskrižje postaje arena sukoba suprostavljenih kozmičkih i kaotičnih sila.
Upravo zato junaštvo u mitu ne možemo jednostavno objasniti samo kao metaforu odrastanja; "Evo skupio sam hrabrosti odbaciti staro dječačko ja i postati muškarac.".
Mit nam zapravo opisuje kreaciju i daje nam svrhu, smisao našeg postojanja. Ukazuje na svrhu. Ukazuje kako naše postojanje nije slučajno. Već smo rođeni kako bi doprinjeli borbi kozmosa i kaosa i uz to proživjeli jednu našu sasvim individualnu priču prepunu zagonetki i izazova.
Dok slušamo mit prolaze nas trnci kada shvatimo svoju ulogu. Tada u potpunosti poniremo u mit i shvaćamo važnost i uzvišenost naše misije.
Misija!
Sjetih se
andrea-bosak.blog.hr
kako je jednom jednoj gospođi rekao "uključite se u politiku pa ćete imati dovoljno novaca za život", a ja bih rekla malo drugačije "dobiti ćete inkluzivni dodatak prije sviju".
"Ako nemate novaca jedite crni kruh" rekla je jedna gospođa, ali nije naglasila da je skuplji od bijelog kruha.
200 bogatih a ostali što im ostane
Tako u nedogled jer smo mi ti koji dozvoljavamo takvima da lagodno žive zajedno sa svojim članovima obitelji.
Tomsonovo djete sigurno nije niti će čekati toliko dugo pozitivno riješenje inkluzivnog dodatka jer on je Tomson a ja i meni slični čekati ćemo još barem godinu iako zakon nalaže donošenje riješenja u roku 60 dana od podesenog zahtjeva ili požurujenja istog.
14
sub
02/26
Josipa, Lindsey i spust niz brdo čokolade
kojotica.blog.hr
Evo ga opet. Četrnaesti veljače. Nekada rek rodjendan Josipe Lisac i Miljenka Smoje, danas subota četrnaesti, horor nakon horora.
Samo što su ovoga neki pametni trgovci zamotali u ružičasti staniol.
Valentinovo.
Još jedno od onih "sranja ka su sa prišla z Merike", kako je to moja pokojna baba tvrdila cijeloga života dok sam je ja čudila o čemu to baba sere, kad je američko sve tako lipo šareno.
A i onaj pinac bader koga je slala njena rodjakinja iz Amerike uopće nije loš.
Sad mi je jasno da je baba u biti htjela reći nešto tipa : Valentinovo je dan kad se kolektivno gubi razum pod krinkom „ljubavi“, a zapravo se samo puni blagajna onim korporativnim lešinarima koji misle da smo svi skupa lobotomizirani.
Dobro, ovo nije rekla baba nego Umjetni u ugodnom razgovoru jutros na zahodu.
Btw, baš jedna korisna funkcija umjetne telegencije. Nekad je čovjek dok ujutro grije zahodsku dasku i čeka da mu govno lagano sklizne čitao ono sitno napisano na gelu za tuširanje i materinom/ženinom laku za kosu.
Danas kreneš u konverzaciju sa Umjetnim.
Koji je, moram priznati, suncokret i ulizica bez premca.
Nema šanse da se posvadjaš sa njim, uvijek se tako okrene da ti se priliže i složi sa tvojim mišljenjem.
Tako smo evo od dana zaljubljenih došli na korporacije i lešinarenje.
Jer ipak, u moru čokolade i pjesmi o ljubavi koje će tek krenuti, mora netko tradicionalno i popljuvati komercijalizaciju Valentinovog.
Što je u biti samo po sebi oksimoron ker je Valentinovo od samog početka i bio praznik konercijale.
No koga briga, glavno da se pljuje.
Žderući čokoladu.
U biti nije danas ni jeftino biti zaljubljen.
Najlipše stvari u životu su džabe, kaže Mara iz Fantastične.
E moj Mara je ne znan di ti na kojen oblaku živiš.
Pogledaj malo u butigi, tamo di ova tvoja radi na kasi.
90 grama cukra sa palminim uljem uz dodatak kakao košta ko pol kile teletine.
Ako ne i više.
Ali dobro, boli tebe kuki, ti si izmislija Sonju pa joj poklanjaš izmišljenu čokoladu.
Da je prava razmišlja bi tri dana jel bolje za Valentinovo joj poklonit čokoladu od Lindta od 90 grama ili zamotat dva šnicela u ružičasti papir.
I pazio bi dobro da ti vrati kusur, momak.
Nego kad sam već spomenula ovih 90g.
Nekad se čokolada prodavala na 100g.
100, 200 a kad se ide po onoj "neka Draga dimi" onda punih 300 grama.
A danas?
A Više nemaš normalnih sto grama da se čovjek pošteno zasladi dok psuje pred televizorom.
Ne, sad su uveli 90g, pa 135g, negdje sam vidjela i 172 i pol.
Možda i nisam, nego me jebe ona siva mrena koju ću morat kaf tad operirat ali tu je negjde, pol grama gore dolje.
Misle ti genijalci iz marketinga da smo mi debili.
Što naravno i jesmo.
Da ne vidimo kako su stanjili tablu, a cijenu napumpali kao da unutra melju dijamante, a ne cukar s dodatkom ulja za podmazivanje.
I još te tjeraju na višu matematiku!
Ajde ti, Mara, podijeli tablu od 135 grama na četiri dijela bez integralnog računa i petogodišnjeg studija matematike.
Kako god prelomiš, netko je zakinut.
Na kraju, da ne bi došlo do obiteljskog rata oko 3/17 prisiljena si pojesti sve odjednom.
Sama.
Za tvoje dobro, naravno.
Da se ne mučiš s matematikom.
Ma mrš.
A sutra će mi onda isti onaj časopis koji je pisao gdje ima čokolade na popustu savjetovati kako da smršavim.
I to dugoročno.
Bez čo-ko efekta.
Jo-jo, moš mislit.
Osim ako nije kratica za još-još (čokolade).
Probudila sam se u devet, što je za ovu subotu čisti mazohizam.
Bolja polovica je već odavno zbrisala na posao.
Pametno.
Pobjegao je sa mjesta zločina prije nego što sam uopće registrirala da je danas "onaj dan".
Stan izgleda koda ga je bomba pogodila.
Zašto svi kupuju čokolade a nitko se ne sjeti naručiti čistačicu kao poklon.
Eto, meni bi to bilo puno više seksi i romantično od bilo koje čokolade i ruže.
I te ruže.
Ne znam šta svi u njima nalaze.
Jebate šta ja ne volin ruže.
Tulipan, jorgovan, to su cvita dva.
Koja jebena ruža.
I to su izmislili pametni trgovci jer ju mogu prodavati na komad a Let 3 stavljat u šupak.
Da stvar bude bolja, ni od sina nikakve koristi.
On, naravno, slavi Valentinovo s prijateljicom, pa mu ne pada na pamet pomoći oko čišćenja ovog kaosa.
Sad je sigurno i on negdje u redu za onih 90 grama cukra dok ja ostajem sama s prašinom i Gandalfom koji urla kao da je upravo krepao od gladi jer sam ja, eto, odlučila odspavati koju minutu duže.
Mijauče tako dramatično da bi mu u HNK-u dali glavnu ulogu u Hamletu u Mijauši donjoj.
Najmanje.
A sad akcija.
Moja sjebana noga i ja krećemo u osvajanje dnevnog boravka s krpom u ruci. Dok ja balansiram kao pijani pelikan pazeći ds ne završim i opet na kirurgiji, sjetim se Lindsey Vonn.
Slika na krevetu, sva sretna i speglana, s onim fixateurom na nogi koji izgleda kao da je čičak-trakom spojen na plahtu, a ne uvrnut u kost na četiri mjesta kao u mojem slučaju.
Ona s tim željezom na plahti mlati milijune, a ja se sjetim sebe u onoj bolničkoj postelji.
Danima mi nitko od osoblja nije imao vremena oprati kosu jer nisam mogla iz kreveta, a kamoli da sam pozirala.
Izgledala sam kao statist iz Walking Dead-a kojem su ugradili antenu za 5G signal.
A Lindsay?
Počešljana, plahta popeglana, fiksater izglancan, sponzori plaćaju na dnevnoj bazi dok ja sama čistim stan na Dan faking zaljubljenih uz gluhog Gandalfa ko glazbenu pozadinu.
Za to vrijeme, Ivano Balić ima najpametniji plan.
Čovjeka savršeno boli džon za Valentinovo, proizvođače čokolade i ove što mjere gramažu apotekarskom vagom.
A posebno mu puca za Lindsay i onog Norvežanina koji je zaboravio da poslije jebanja nema kajanja pa plače za bivšom curom već pola Olimpijade.
Ivano sjedi negdje u miru i slaže puzzle.
Mir, tišina i par tisuća komadića nečega što treba spojiti.
Ako i ne, ko ga jebe, nebitno.
Bez pritiska, bez glupih mašnica i rozog staniola.
Ja odoh sad mahat metlom i ribat kupaonicu.
I dok Gandalf pada u nesvijest jer svo ovo vrijeme na zahodu pišem post, umjesto da ga nahranim...
Sretno vam Valentinovo!
I nadam se da ste barem dobili punih 100 grama nečega.
08
ned
02/26
Mirno spavaj anđele
andrea-bosak.blog.hr
Evo sada sam tek otvorila blog stranicu i ostala u šoku saznanjem da ugodne drage blogeice više nema među nama, ali znam da će ostati u našim mislima .Postovnom gospodinu Zdenku i svim poznanicima ovim putem izražavam najiskreniju sućut.
Mirno spavaj anđele
02
pon
02/26
Kauboji, mačevi i umjetna inteligencija
kojotica.blog.hr
Čemu još pisati kad lijepo odeš ns google, zamoliš AI da ti napiše post u tvom stilu sa slijedećim sastojcima: rukometaši, doček, Mamić, Thomson, Thomas Gotschalk i Modni Mačak:
Evo nas opet. Još jedan siječanj, još jedna runda kolektivne histerije oko bacanja lopte i znojenja u dresovima. Naši rukometaši – ti „vitezovi“ parketa koji sedmerce gađaju kao da igraju pikado u mraku – vratili su se kući. Ali osim medalje, donijeli su nam nacionalnu dramu: tko će im pjevati na Trgu?
Zapravo, prava je vijest da dočeka na Trgu – nema. Grad Zagreb je podigao rampu. Možemo, ali ne Možemo s Markom. Zamišljam tu paniku u svlačionici: momci stoje, znojni i zbunjeni, i ne znaju jesu li uopće u domovini ako im iz zvučnika ne grmi o genima kamenim i bojnim poljima. Bez mača i vatre, naši se rukometaši osjećaju kao da su na dočeku u Finskoj, a to je, priznat ćete, uvreda za svakog pravog domoljuba koji drži do svog desnog krila (i na terenu i u glavi).
Ali tu u priču ulazi Umjetna Inteligencija (AI). Jer, ruku na srce, to je jedina inteligencija koja nam je preostala, pošto je ova prirodna davno otišla na kvasinu.
Zamišljam taj savršeni hrvatski algoritam koji bi riješio problem Trga. Ubaciš u njega Zdravka Mamića, Marka Perkovića i, čisto da začinimo stvar onim našim gastarbajterskim kompleksom, dodaš malo Thomasa Gottschalka. Što dobiješ? Dobiješ hibridno biće koje urla na suce, pjeva o Čavoglavama i sve to radi s onom groznom Thomasovom trajnom iz osamdesetih dok nosi sako od zlatnih šljokica.
Zdravko nam se javlja iz Međugorja kao prva hrvatska digitalna utvara. On je pionir virtualne stvarnosti; živi u Bosni, a upravlja svime ovdje kao da je u Metaverseu. On je onaj bug u sustavu koji nikako da obrišu, a koji stalno generira nove optužnice i suze brže nego što ChatGPT piše recepte za sarmu.
I dok Zdravko kida virtualnu majicu, na scenu stupa Thomas Gottschalk da nas podsjeti na ono što najviše volimo – njemačku penziju i kič. Thomas bi vjerojatno natjerao rukometaše da se klade u gajbu piva da mogu prepoznati deset vrsta hercegovačkog krša po mirisu. Ali čekaj, tu je i onaj drugi Marko – onaj s onom drugom stvari (mislim na torbicu, naravno). Dok jedan Marko maše mačem, Modni Mačak uleće u kadar s bocom laka za kosu i vrišti: „Thomase, zlato, ta kosa ti je totalni demodé!“
Iz sjene sve to gledaju oni – "kontroverzni poduzetnici". Naša siva eminencija. Njihov AI je jednostavan: jedna ruka na srcu dok svira himna, a druga u vašem džepu. Oni su ti koji financiraju ovaj cirkus jer znaju da, dok se mi svađamo oko zabrane dočeka na Trgu, nitko ne pita kako to da su stadioni i dvorane ruševine, a njihove vile dobile još tri kata i bazen u obliku grba.
Na kraju dana, dobili smo savršen hrvatski proizvod: Umjetnu Inteligenciju s prirodnom glupošću. Rukometaši su ostali bez Trga, Thompson bez bine, ali kriminalci nisu ostali bez para. Thomas bi rekao: „Wetten, dass..?“, a ja se kladim da ćemo i iduće godine žvakati istu ovu splačinu.
Gasi internet, motaj kablove. Mačak je upravo Thomasu stavio umjetne trepavice, rukometaši traže put za Split jer tamo je Riva duga, a tolerancija na mrak još duža, dok Zdravko iz Međugorja šalje update sustava: „Nećete, razbojnici, pokvariti ovaj digitalni prijenos!“
Mi smo službeno postali digitalna psihijatrija s nultim postotkom izlječenja.
26
pon
01/26
KRMENADLI PROŠLOSTI!
huc.blog.hr
Napomena:
postojali su rani Beatlesi i postojao je rani Huc.
Kako sam ovih dana prilično rezigniran, da ne velim apatičan, nisam imao snage za stvaranjem ičeg novog. Stoga sam prošao kroz neke stare datoteke i pronašao neke zaboravljene stvari. Golobradi Huc i Huc u srednjim godinama jedva da imaju išta zajedničkog. Pa ipak, kačim ovdje jedan mladenački tekst zbog historijske i sentimentalne vrijednosti.
Kako se txt rasprostire na petnaestak stranica raspodijelit ću ga u nekoliko postova.
RUPA
Intro
- Ijuuuu – vrisne stara, pripita prosjakinja padajući u rupu što se nenadano prolomila pod njom.
- Imamo je! – uzvikne Astrom, najsnažniji Gumigluid i hitrim pokretom, debelom bakrenom žicom sveže vreću od konoplje.
– Majkudavamjebem, puštajte me van, govnari smrdljivi! Moji će vam sinovi kurac nakosati - uzalud se starica prijeti, batrga kao štene u vreći i psuje kao kočijaš.
– Đaba đipaš baba, iz ovoga se nećeš izvući – progovori Figon, Astromova desna ruka i prodrma vreću.
– Mater vam kurvinsku, jebala vas ona retardirane...
– De baba začmrlji – muževnim basom zabrunda Astrom.
No starica ne haje i nastavlja sa serijom vanrednih psovki ne sluteći da je najsnažniji, ujedno i najtanjih živaca. Dvije minute kasnije on baca vreću na pod te sruči kišu nožno-ručnih udaraca dok ne nastane mir. – Jebate koji davež! – otre znoj sa čela.
– I smrdi ko futa – ojađeno doda Figon.
– Zajeb – natukne Astrom.
– Zajeb – složi se Figon.
– I što ćemo sad?
– Ništa, nosimo ju Grangedu, možda iznađe kakvo rješenje.
Zatim bez riječi požure spletom podzemnih hodnika.
Za to vrijeme na površini
Mjestu događaja prilazi majka sa djetetom.
– Mama, mama kakva je to jupa? – pita dijete pokazujući na rupu u kojoj je nestala stara prosjakinja, svojevrstan gradski ukras.
– Jupa? Nije to jupa! – odgovara njegova retardirana mati.
– Nije jupa?
– Nije.
– A što je onda?
– To je buljdoždero.
– Buljdoždero?
– Je, buljdoždero.
– Jupica.
– Ne jupica! Buljdoždero!
– Jupicabuljdoždero – dijete će.
– Ne jupicabuljdoždero. Buljdoždero.
– Buljdoždero.
– Buljdoždero!
Problem
Astrom i Egon pojavljuju se u podzemnom selu Pakcshu-u. Kada ostali tovariši primijete da nose ulov nastaje mahnito slavlje. Jure ususret ispuštajući divlje krikove.
– Prerano se radujete – namrgođeno će Figon.
– Pozovite Grengeda, brzo – naredi Astrom.
Keron, najmršaviji ali zato najbrži pojuri u Grengedov istraživački laboratorij.
– Što je? – upita Tromput inače najveći gurman.
– Čut ćeš kada dođe Grenged.
Grenged se brzo stvori. – U čemu je problem?
– Zajeb – iznova konstatira Astrom i nemoćno slegne ramenima. – Baba jest punašna, ali smrdi na trinaest nesretnih kilometara. I iznutra i izvana. Odavde vidim da joj je jetra u raspadu. Da su joj svingteri otišli možete i sami osjetiti.
– Možda ima i gangrenu – doda Figon katastrofično. – Što da se radi?
Grenged se približi i onjuši vreću širokim nosom. U istraživačkom zanosu prejako povuče i specifičan miris izmiješanih izlučevina ljudskog tijela oprži mu sluznicu.– Auuuf – izdahne s gađenjem te obriše suzu što mu kanu od reska mirisa. – Zbilja je zvijer!
Astrom mu uputi značajan pogled u smislu ultra gadno, zar ne?
Grenged popravi naočale te značajno stade češkati podbradak, nos, tjeme, zatiljak te naredi: – Odnesite je u labos, vidjet ću što mogu učiniti.
Ali ništa ne obećavam – doda.
Tužna se družba nijemo raziđe.
Za to vrijeme na površini 2
Starac (godina 80) stoji pred rupom. Po sedmi put u životu hvata ga staračka depresija. Njegov unutrašnji solilokvij teče ovako:
Dakle rupa! Rupa! Što ta rupa radi ovdje? Iskopaj i ostavi! To je valjda njihov moto! O tempora, o mores! Sve se raspustilo, opustilo, oglupavilo. Nekoć se znao red! Valjalo bi tužiti grad. Ali tko će ga tužiti? Ja? Ne! Jok! Neću ga ja tužiti. Zašto bi ga tužio? Ja sam star! Ha! baš imam vremena natezati se naokolo po sudovima. No, mogao bi netko upasti unutra. Upasti, i polomiti se! Neko dijete, recimo. Samo je pitanje vremena kada će unutra upasti neko dijete!
Neki vragolan! Vražićak! No, što to mene briga? Neka padne i polomi se! Neka padne i polomi se kada roditelji ne vode brigu o svojim mališanima! Pravo im budi! Ne može to tako! Hej-haj i udri brigu na veselje! A ulica neka odgaja dijete! Sve na svijetu traži i vrijeme i pažnju i brigu i ljubav!
Nego, ta rupa tute, koliko je duboka? Mora da je prilično duboko kada joj se ne vidi kraja. Šutnut ću kamenčić da vidim koliko je duboka. (Šutne kamenčić.) – Ah, smiješna li mene, baš ću čuti kada dotakne dno. Pa ja sam gluh kao top u mirnodobju! Već dvije godine gluh sam kao Beethoven i Goya zajedno! Teško je biti gluh. Nikako da se naviknem na to.
Zapravo, kad bolje razmislim, to je nepodnošljivo. Da, nepodnošljivo! Nepodnošljivo do te mjere da mi dođe da se ubijem. Ovog časa da se ubijem! Uostalom zašto se ne bih ubio? Dovoljno sam živio! I to po tuđim standardima. Moj život nije bio nešto. Nije bio nešto, ali nije bio niti ništa. Ili je ipak bio ništa s obzirom da ništa nisam mogao izabrati: niti sam birao gene, niti roditelje, niti državu, a kamo li društveno uređenje ili planet… No mogu odabrati svoju smrt! Da! To mogu! I to je, kada bolje razmislite, jedini STVARAN izbor koji čovjek ima. Prekinuti kada mu je dosta! Kada mu je voda došla do grla! A bogami i prije! Kada mu je voda došla do malega prsta, a svejedno mu je dosta! Jednom je Dostojevski rekao: da mi je netko ponudio život pod ovakvim uvjetima nikada ga ne bih prihvatio! Igrica je stvarno loša. Dva za zaplet, deset za grafiku jer Maja, taj usrani pričin, dosita izgleda uvjerljivo.
Dakle, čini se da je došao taj trenutak. Da, napokon je došao taj trenutak!
- ZBOGOM! usrani, prljavi ružni, zli svijete, kupaj se i dalje u svojim govnima - reče i baci se na glavu. Krc!
Gozba i dramski program
Negdje oko 17.05.05 sati Grenged pošalje obavijest kuharu Gluru da je proces «neutralizacije» tj. stabilizacije mirisa i aroma u tijeku te da se lagano počne pripremati za babu na lešo. U 18.17.45 sati Gluru je na svom stolu imao posve «neutraliziranu» babu. U 20.30.34 započela je gozba. Grenged je tim činom još jednom potvrdio status najvećeg istraživača u povijesti Gumigluida. Kuhar Glur je pak potvrdio dominaciju na kuharskom prijestolju. Tromput u između zalogaja imao puna usta hvale za Glura – Ovo bi i fufi (isto što i kod ljudi anđeli) jeli samo kada bi imali zube! Oduševljenje je uzimalo maha. U rezervama je nestajalo piva i krumpira. Znat će te koliko je bilo sati kada je Astrom, inače vječno ozbiljan Gumigluid, u ponoć predložio da svi muškarci obriju tijela, što oni bogami i učiniše. Nakon toga spontano se dogodi jedna avangardna predstava bazirana na slobodnom tijeku misli, improviziranom dijalogu i književnom enformelu. Predstava je u više navrata prelazila iz komedije u tragikomediju iz tragikomedije u burlesku i natrag, da bi na kraju završila kako je i počela – kao vodvilj za voluharice. Glumci su se često mijenjali na pozornici, to jest na stolu, jer su što od umora, što od pijanstva, što od prežderanosti završavali pod istim.
Evo kratkog prikaza jednog prizora:
IGON (penje se na stol): Promjena kursa za osam stupnjeva južno... (cerek)
KERON (pokušava staviti nogu za vrat): Pokaži mi cimer!
IGON: Ona ga ljubi, ona ga ljubi... trala-lala-la...
KERON: Vječno i zauvijek.
STEBIT: Al' ga ne jebe pol posto.
KERON: Možda ga jebe tri frtalja posto?
STEBIT (rezolutno): Ni frtalj od tri frtalja!
KERON: Voli ga, voli!
STEBIT: Ma nema šanse, ni tri frtalja od frtalj tri frtalja!
KERON: Gospodine doktore, uvjeravam vas – ona ga voli. Voli ga ljubavlju koji nevina, čista, da ne kažem sveta. Ubit će se ako joj ga oduzmu!
STEBIT: Sve su to, dragi moj gospodine Luka, djevojačka preseravanja. U njenim godinama svojstveno je da radi dramu iz koječeg.
KERON: Možda ste u pravu, ali ovo je definitivno nešto drugo. Vjerujte mi. Znam točno nanjušiti pravu ljubav!
STEBIT (cinično odmahuje rukom): Zar smrdi? Ma dajte dragi moj, ženama je svejedno. Važno im je samo da se imaju primiti za nešto čvrsto. Znate što hoću reći…
TURIP (dobacuje iz gledališta): Geodezija je njihovo oružje! Uzmi im to i uzeo si im sve. Kad mamuta nema, žabe kolo vode!
GLAZ (koji se do sada držao po strani, uživajući u babinoj potkoljenici, a kojeg bije glas najboljeg glumca improvizatora, ustane, te se polako, u slow motionu pope na pozornicu. Prosvjetiteljski raširi ruke dajući do znanja da traži tišinu. Apsolutnu tišinu. Kada zavlada tajac taj se kršni patuljak (gotovo jednake snage kao i Astrom) skrši, padne ničice i zajeca uvjerljivim ženskim glasom): Kako je teško riječima opisati i izreći sve ono što u meni stoji. Gole su riječi za sve osjećaje koji u meni plamte. (Gomila divlja, vrišti: Bravo! Marvellous! C'est fantastique!). Dugo sam ti odlagala pisati jer me je stalno nešto sprječavalo da to učinim...
ASTROM (pijanim i prodornim glasom lupa šakom po stolu): A NE! NE! Nećemo to slušati, čuješ li me Glaz? Ne večeras! To nejako, sentimentalno sranje! A možda i nikada više! Nama to ne treba! Goni se i ti i ona i svi vi u kurac! Znam ja kako to ide! Nikad više! Nama treba nešto punokrvno, životno, snažno... muški... avantura... akcija... Treba nam – nadpatuljak! Nadpatuljak par exellence! To je ono što nam očajnički treba! Pričaj nam o kozmičkim putovanjima, pričaj nam kako ste ti i tvoja družina na planeti Bibik pažljivo usmjerenim prdcem oslijepili kiklopa Orifa. To nam pričaj!
(Svjetina odobrava Astromu na razne načine)
GLAS 1: Tako je vala. Dobro govori Astrom.
GLAS 2: Više nego dobro.
GLAS 3: Glaz, mijenjaj repertoar.
SVJETINA (svi u isti glas): HOĆEMO NADPATULJKA. HOĆEMO NADPATULJKA PAR EXELLENCE!
GLUR: Ok – ok. Mijenjam repertoar. No, najprvo mali intro u slijedeći komad. Glas naratora: Prije nego li se otisnuo u svijet Berek je bjesnio ulicom psujući na sav glas – Pa pička joj materina, mater joj jebem! Smeće jedno sebično! Ona će mene paliti na guranje! Zar se tako postupa sa živim ljudima? Kako li odjedanput blažena djevica ima amneziju? Samo tako, kao da si ugasio svijetlo. Klik! Legla u krevet i probudila se sa blaženim zaboravom, jednom ciljanom rupom u pamćenju tako finom i preciznom kao da ju je rezala laserom. Tko ste vi? Što to pričate? Kakve li objede, kakvih li bezočnih laži! Gospodine! Dragi moj gospodine! Vi i ja - ljubavni oganj? Pa to je nemoguće, posve nemoguće! Moje grudi nisu plesale na vašim dlanovima, u vašem oku nikada nije osvanula moja dražica, niti su moje male požudne usne ikada sa vama čavrljale o budućnosti i bijegu u bijeli svijet. I to da je vaš polni organ ili kako volite reći – dobra debela kurčina! – bio u mojim ustima, a sjemeni sok tekao poput potoka medovine niz moje grlo plod je vašeg poludjelog ili izopačenog mozga! Ja nisam Mesalina niti Grofica od Sluzave Vagine! Jadni čovječe vi mora da ste posve izgubili razum. A ta razvratna pisma koja držite u ruci nisu moja iako, priznajem, postoji određena sličnost sa načinom na koji pišem slova.
ASTROM: NEEEE, boga da mu jebem! Što sam rekao? (baci kriglu piva prema Gluru koji je vješto izbjegne). Jel' ti to mene provociraš?
GLUR (ne da se smesti): Ne bejbi, život nije jeftini ljubavni roman... nije za nejač... nije... mater ti samoživu, marvo licemjerna malograđanska... smeće bjelosvjetsko...zapamtit ćeš ti mene još...
ASTROM (pijan doživi ove uvrijede osobno): Ma, kome ti to …. (Hoće ustati, ali ga spriječi vrtoglavica i dvojca okolnih patuljaka za stolom). Kome? (Ovog puta mu uspije da se osovi na noge i razgrne spomenutu dvojcu kao prhki snijeg, napravi dva koraka, zapne, pade na pod te ostane ležati bez svijesti. Gomila se podrugljivo cereće.)
GLUR: Verum je sjeo na parobrod i otisnuo se u svijet...
I tako se to odužilo u noć.
Negdje oko pet izjutra Semper, sasvim običan Gumigluid rekao je na neuobičajen način – Ne mogu vjerovat'! – i zaspao posljednji.
(nastavit će se...)
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr