Stil
cool
Isključi prikazivanje slika26
čet
12/24
post festum
donabellina.blog.hr
Badnjak, Božić, Štefanje danas, a posebno sjajan tekst danas na blogu ponukali su me na ovaj post - moram reći, da su me kućne situacije doslovno izbacile iz cipela a i moji problemi s tipkanjem i da je sve to učinilo najsamotniji dan u svim danima do sada.
Pessoa je davno rekao i to sam definitivno osjetila ovih dana , da umom možeš preuzeti svaki osjećaj bez da biraš dobre i loše i ući u svako duševno stanje tako da sam čitajući predblagdanske priprema , pune stolove osjetila divote ljudske duše koja može i hoće sve , a i svoje, koja niti može koliko god bi htjela - napraviti išta sa čime bih se približila i osmijehu i relativnoj sreći.
Slomljena sam poprilično i trebam vremena za sakupiti komadiće sebe : @Blogy je napravio loš odabir za blog tjedna - nije znao da pred Blagdane postoje i ljudi u rasulu.
Lijepo mi je dijeliti ovaj prostor s vama
slika preuzeta s @Mecabg bloga
24
uto
12/24
Andjeli i vilenjaci
ffp2.blog.hr
Puno radno vrijeme sveki i je provele smo jučer pekući kolače za Božić.
Nakon toga ona je pila Voltaren a ja Ibuprofen.
Sveki je normalno morala isfilozofirati nešto s bjelanjkom, ne točno po receptu pa šubare izgledaju kao da su nagazile na minu ali jebiga, nitko nije savršen a ja šutim zbog mira u kući.
Glavno da su degustatori zaključili da su po okusu super, mada bi ih se po izgledu prije moglo nazvati šugarama nego šubarama.
Čupavci su zato točno po standardu, sveki ih je rezala ravnalom.
Na kraju su najbolje ispale praline od ostataka biskvita u koje smo dodavale lješnjake, orahe, kikiriki, rum, svašta nešto.
Ištvan je izbjegao slastičarnu na kraju sela zbog posla i stigao je taman dok smo zadnje praline umakali u šarene mrvice, dok su neki drugi dan proveli jednostavno gnjileći.
Jutros nam je u posjetu došao šogi sa malim.
Malo je falilo da na Badnjak moramo tražiti staklara, nakon što je lopta kojom su se igrali on i Gandalf odletila preko stola.
Sveki je šogora iskoristila da zamijesi tijesto za orehnjaču dok sam ja spremala bakalar.
Ištvana smo zaposlile na rezanju krastavaca za francusku a sveki je nareckala ostale sastojke.
Osjećala sam se kao žena djeda Mraza sa svim onim djedovim vilenjacima koji obavljaju pomoćne radnje :)))
Uz tolike pomagače danas je sve išlo brže i zasad bez tableta i već smo odgledali par klasičnih božičnih filmova.
Izmedju ostaloga i Divan život sa James Stewartom.
Koliko god božićnih filmova naštancali svake godine, meni je ovo najbolji božićni film svih vremena.
Posebno ga je dobro pogledati ako se ovih dana osjećate kao George Bailey, koji je na trenutak dobio ono što je zaželio: da se nikada nije rodio.
Njegov andjeo čuvar Clarence iliti andjeo druge klase, koji tek treba zaslužiti krila, pokazao mu je kako bi ružan i tužan bio svijet u kojem ga nikada nije bilo, što mu se, ma kako mu čupav i dlakav bio život, nije nimalo dopalo.
Sretan Božić!
P.S. Za kraj par originalnih citata iz filma.
Senior Angel: A man down on Earth needs our help.
Clarence: Splendid. Is he sick?
Senior Angel: No, worse. He's discouraged.
***
“Strange, isn't it? Each man's life touches so many other lives. When he isn't around he leaves an awful hole, doesn't he?
Remember, George: no man is a failure who has friends.
You see, George, you've really had a wonderful life. Don't you see what a mistake it would be to throw it away?“ (Clarence)
***
Clarence: Your brother, Harry Bailey, broke through the ice and was drowned at the age of nine.
George Bailey: That's a lie! Harry Bailey went to war! He got the Congressional Medal of Honor! He saved the lives of every man on that transport!
Clarence: Every man on that transport died. Harry wasn't there to save them, because you weren't there to save Harry.
Zuzu Bailey: Look, Daddy. Teacher says, every time a bell rings an angel gets his wings.
George Bailey: That's right, that's right.
George Bailey: Attaboy, Clarence.
Don't forget…
huc.blog.hr
Jožica pije čaj i grije leđa na kaljevoj peći dok na radiju sviraju božićne pjesme. - Ah, još jedan Božić, pomisli i srkne gutljaj.
Iznenada, prisjeti se amera što je godinama dokumentirao vlastite Božiće. Bio je to početak weba i ljude je veselilo raditi takve stvari.
Tip je imao izduženo konjsko lice i prilično je nalikovao Seinfeldu. Njegova družica – žena to become – bila je pak pljunuta Suzanne Vega u trenutku kada je pjevala da se zove Luka. Dakle prava mala žgoljavica sa šiškama na licu.
Na prvoj fotografiji nalazili su se on i ona, mlad zaljubljen par.
Na drugoj, on i ona s trbuhom do zuba.
Zatim, on i ona i beba u ampedeklu.
Četvrta –Santa Claus is comin' to town.
Peta – Jingle Bells.
Šesta – klimatske promjene, mladi bračni par sanja bijeli Božić.
Tih prvih godina amer je uistinu izgledao sretno. Oči su mu se žarile, a na licu mu je blistao blesavi osmijeh. Za kontrast, lice njegove supruge bilo je vazda neraspoloženo. Ostavljala je dojam umorne žene koja odrađuje posao koji ne voli.
Na dvanaesti Božić situacija se počela mijenjati.
Suzanne Vega dobiva na kilaži, ne previše, taman koliko treba. Nešto nalik na osmijeh, doduše ironičan, pomalja se na njenom licu.
Iduće godine izgleda još bolje. Pušta kosu, grudi bujaju. Čini se da investira u sebe. Izazovnim pogledom promatra oko objektiva.
Dijete raste, djevojčica se preobražava u tinejđerku. A majka?
Vidimo ju u svilenim bluzicama otvorenog dekoltea, u minjacima, u crnim hulahopkama i visokim petama. Crveni ruž vrišti na nabreklim usnama i upadljivo našminkanom licu.
S druge strane, tog dvanaestog Božića muškarac je počeo kopniti.
Iz godine u godinu izgledao je sve lošije, no uporno je zadržavao onaj blesavi osmijeh kojim je svjedočio da i dalje vjeruje u bajke.
Na posljednjoj fotografiji nalazi se u lijevom kutu. Ramena su mu spuznula, glava mu visi u stranu. Izgleda kao netko iz koga je isisana sva životna snaga. Siv je i nekako nepripadajuć.
Na desnoj strani stoji mlada žena i njena majka. Izgledaju gotovo identično. Majka je stavila ruku na kćerkino rame. Netko, tko nije upućen, lako bi mogao pomisliti da su sestre.
Kada je Jožica drugi put pogledao fotografiju učinilo mu se da je amer počeo blijedjeti. Kada je je još jednom posegnuo za njom, amera više nije bilo.
… don't forget, the love, under the xmas tree.
19
čet
12/24
35 godina postojanja Male scene
luki2.blog.hr
Mala scena slavila je večeras 35 godina rada, a dok Vitomira Lončar pozdravlja i zahvaljuje gostima, za to vrijeme Buga Marija Šimić je rodila sina Maja Izidora, a Ivica Šimić je još uvijek u Kini!
Sjećam se na početku fakulteta rado sam posjećivala Malu scenu, jer je bila drugačija, življa i novija nego sva ostala kazališta. Upoznala sam tako bračni par Vitomiru Lončar i Ivicu Šimića, a Buga je često bivala tamo, često radeći na garderobi....Sada je Buga Marija Šimić Milošev umjetnička direktorica i vlasnica Male scene.....Banditić svoga vremena, prije devet, deset godina nije htio pomoći ovo privatno kazalište, a time je izazvao odlazak Vitomire i Ivice u Kinu. Bilo je puno prepiski, puno uvjeravanja jedne i druge strane da je u pravu....Ivica je krenuo prvi, dobivši angažman u Kini - a Vitomira je krenula za njim - "jer je glupo ostati u Hrvatskoj, a da mi je on u Kini"....
Buga je krenula najprije u glazbene vode i završila fakultet van Hrvatske, a kasnije se "odmetnula" u kazališne vode i glumu....
Eto, igrom slučaja pišem opet o obitelji, kao što je to bio slučaj u prošlom postu....
Divna proslava, došli su svi koji su ili radili u Maloj sceni ili pisali o njoj, ili im je značila u odrastanju i gledali su predstave na Maloj sceni....
Malo fotografija:
Vitomira i ja....
Moja fotka iz nove predstave Male scene "Šuć Muć priča" (ili ti Začarana šuma).
A nakon predstave, slavlje!!!
12
čet
12/24
Malo dobrih ljudi
y-complicated.blog.hr
Pričala sam danas prijatelju kako sam ujutro bila sretna jer sam malu uspjela probuditi (od trećeg puta) vozila sam je na bus, na putu sam sam stala u pekari i kupila joj dvije tortilje. U autu se nismo svađale :D slušale smo božićnu muziku. Prije nego smo se rastale pozdravile smo se s mjau.
Redovno mi pošalje poruku koja glasi mjau. Ne bok, šta ima, ne kako si, nego samo jedan mjau.
Dok sam mu pričala kako sam bila sretna što sam joj kupila te tortilje ( a tako ih je slatko mljackala u autu) on je zaplakao.
Čovjek je cijeli rat proveo na bojišnici. Nije bio svega par mjeseci. Svega se je nagledao, meni je ispričao tek koju crticu koja je bila previše. Zna on kako se to ne priča.
Šokiralo me je kako jedan takav čovjek može zaplakati na moje dvije tortilje.
On zna moju priču, u detalje, koju vi ne znate, ali svejedno.
Nakon razvoda sam sam svojoj djeci omogućila život kakv su imali i dok nas je bilo dvoje. To me košta prilično, nemam trenutak predaha. Ne znam koliko dugo će ići ovom tempom? Koliko dugo ću moći toliko raditi i toliko stresa podnositi? Ići će dok ide. :) Čak i činjenica da sve sama financijski pokrivam, (a moja djeca su navikla lijepo živjeti) je strašan teret, ali sve drugo, svaki posjet doktoru, svaka stvar koju treba odraditi je puno i previše. Moj bivši se izuzeo od bilo kakvog sudjelovanja u životu djece.
To je strašna spoznaja, ne očekuješ to nikako i nikada. Ni u trenutku u kojem sam papire za razvod držala u rukama, nisam. Mislila sam kako se mi razvodimo, nisam znala da on napušta djecu.
Svojim ponašanjem je zapečatio moju odluku kao apsolutno ispravnu.
Prenerazila me je činjenica kako netko tko je osjećao smrad spaljenih tijela može zaplakati na radost zbog moje dvije tortilje.
A ja sam zaista bila sretna jutros dok sam je vozila, dok je mljackala te tortilje, ta se mora najesti čim oko otvori, ali moraju biti ili tortilje ili krosani s čokoladom ili...
Dao mi je nadu.
Nadu da postoji šaka dobrih ljudi unatoč svemu.
Da postoji sućut.
Nažalost ja nisam zaplakala na priče koje je on meni pričao.
Nemam snage, nemam kapaciteta, ali utješno je što ima onih kojima su sve suze trebale posušiti, koji su po svemu trebali postati roboti, a zaplaču na dvije tortilje.
Na moju sreću.
Na moju ljubav.
Na moju borbu,
a metak nisam ispalila.
Driving home for Christmas
09
pon
12/24
Šta da gledam (nastavak)
ffp2.blog.hr
Kao što već znate, moja bolja polovica uglavnom provodi večer gledajući šta da gleda.
Što pak mene nervira jer prije bi Baldrick iz Crne Guje pronašao dobar plan negoli on (za mene) gledljiv film.
Kad počnem previše grintati doda on meni daljinski i kaže: Ajde onda ti nadji nešto po tvom ukusu!
Zadnjih godina gotovo sve američko postalo je negledljivo i tako sam otkrila da mi pašu skandinavski filmovi i serije.
Ne znam koliko sam ih više gledala.
Lani sam slučajno nabasala na seriju Božićna oluja.
Serija počne poprilično dosadno.
Zbog snježne oluje otlazani su svi letovi i radnja prati na desetke likova koji su prisiljeni motati se po aerodromu, bilo da tu rade ili im je otkazan let.
Bez stotinu belosvjetskih kriminalaca koji bi u američkoj verziji sad tu izveli kakav cirkus sa desecima mrtvih i ranjenih, polako se počinju raspletati ljudske priče i sudbine.
Neću spojlati ako netko želi pogledati, reći ću samo da sam do kraja izronila suza za navodnit dolinu sevdaha i bluza.
Ali onih dobrih suza, koje tako trebaju u božićno vrijeme, tipa kad stari susjed iz Sam u kući grli na kraju svoju unuku nakon što se (očito) pomirio sa sinom.
Kako Netflix zapamti što si već gledao i lajkao, tako ti onda daje manje više smislene savjete.
I tako je izbacio Snježnu sestru.
Film o dječaku čija starija sestra je umrla i roditelji od žalosti zaboravljaju na Božić, koji uz svu žalost zbog nenadoknadivog gubitka fali našem glavnom junaku i, prije svega, njegovoj mladjoj sestri, koja još ne razumije konačnost smrti i sanja o tome kako bi se umrla sestra mogla vratiti.
Film me je pogodio ravno u staru ranu.
Ranu od koje ne šepam na lijevu nogu kao nakon zadnje nezgode ali mi je dio srca zaledila Snježna kraljica i rijetko koga više pusti dovoljno blizu, da bi ga mogla zavoljeti.
I izgubiti.
Vratio me film u one Božiće kojih u našoj kući zbog žalosti za pokojnim bratićem, koji je živio sa nama, nije bilo.
Naša baba, ona o kojoj uvijek pričam i na koju sam se, barem po riječima pokojnih roditelja i muža uvrnula (a kako ne bi kad me je odgojila i naučila izmedju ostaloga i slaviti Božič i Uskrs, iako nisam vjernik ni dan danas), ona baba koja je bila stup cijele naše obitelji, ona jaka baba koja je toliko toga u životu preživjela i opet se digla iz pepela…ta naša baba nije mogla podnijeti ovu zadnju veliku tragediju i zaključila je da Božiću nema mjesta u žalosnoj obitelji.
A moji roditelji se tome nisu suprotstavili, nego su to jednostavno prihvatili.
Zbog komocije, mira u kući, djelomično radi one mamine "ča će ljudi reć", tko bi to sada više znao.
Meni je Božić falio ali sam se sjećala kako je bilo prije i dan danas nastojim tu atmosferu stvoriti u kući ovih dana, bez obzira koliko nas još ima.
Moja sestra ostala je u djetinjstvu uskraćena za tih par bitnih Božića i njoj ti dani ni danas nisu posebno bitni.
Ona to ne doživljava kao neki nedostatak, što ne poznaš ne može ti ni faliti.
Meni je taj nedostatak strašan kao i prva od smrti nakon kojih više ništa neče biti isto.
Za mene je Božić prije svega vrijeme posvećeno obitelji, ma kolika (još) bila.
Božić je jedan od onih posebnih dana u godini kojih se kasnije uvijek sjećamo.
Zapravo se i ne sjećamo točno dana ili godine već atmosfere koju sav božićni (neki bi sad rekli komercijalni) duh stvara.
I zato otkako je babina rana toliko zarasla, da je dozvolila božićnoj radosti da ponovno udje u našu kuću, nisam preskočila niti jedan jedini Božić, ma što da se u toj godini desilo i ma gdje se u to vrijeme našla.
Lani sam ga organizirala iz kolica, ove godine šepajući.
Štoviše, pustim ga da se rastegne od prvog Adventa do Tri kralja.
A iz nekog krepat ma ne molat inata, sada ga slavim ko obitelj Griswold, tako da svijetli na sve strane.
Bez obzira koliko malo nas još ima.
Ove godine sam vjerojatno i pretjerala, ako se u vrijeme Božića uopće može pretjerati.
Ali neka ga.
Čak razmišljam da Gandalfu kupim kapicu Djeda Mraza, baš bi mu fino pasala na ovu bijelu glavicu, koja se već pomalo umorila od gruntanja kakv je ovo lunapark došao u naš stan.
Feliz Navidad
Feliz Navidad
Feliz Navidad
Prospero ano y felicidad
I wanna wish you a Merry Christmas
I wanna wish you a Merry Christmas
I wanna wish you a Merry Christmas
From the bottom of my heart
P.S. Sinoć sam htjela napisati još: ništa mi neće ovi Božić pokvarit ali onda si mislim, da to napišem odmah bi slomila drugu nogu.
I jutros fakat, noga je još na mjesti ali upalilo se mjesto na prstu gdje sam se jučer ubola na riblju kost pri čišćenju ljuski i sad moram kod doktora 
08
ned
12/24
Božićna pšenica
y-complicated.blog.hr
Jedan od problema oko Božića je što se moraju čekati određeni datumi kako bi se svi "obredi" učinili po protokolu. :)
Prvi protokol kojeg se nisam držala je protokol po suhim kolačima. Njih sam već pekla početkom prosinca pa smo ih se do sredine prosinca prejeli. Na Božić više nikoga nisu zanimali.
Drugi problem je božićna pšenica. Mora se čekati sv. Luciju, a 'ko to može?
Božićna pšenica je spremna
Ovo je ukrasna posuda za božićnu pšenicu, znači bit će posijana u onu plastičnu crnu
Rakija sa Adventa od prije najmanje dvije, tri godine!
Nije otvorena! :0 :0
Sigurno je opstala jer su je anđeli čuvali! :)
Pitanje dana glasi: da li da večeras otvorim medicu i posijem pšenicu ili da čekam Luciju i venem do tada?
Kada bolje razmislim mogu i večeras i na Luciju, tko mi brani? Protokoli?
Za rakiju se sad već bojim kako će se pokvariti!
Predugo stoji! :)))
Idem birati glazbeni broj.
To mi je jedan od gušteva. Pustim post pa biram glazbenu numeru.
Cmok.
A vi? Jel vam sviraju Zvonćići u pozadini ili je rano za njih?
Jedna od najvoljenijih božićnih numera
Update za @jelena
Jedva sam sliku izrezala da se u pozadini ne vidi slika djeteta.
Btw. moj radni dan još nije završio, nije ni blizu........
150 riječi će zadovoljiti.
Cmok.
02
pon
12/24
Kako izgleda biti žena i žrtva obiteljskog nasilja u Lijepoj Našoj
lisbeth.blog.hr
Kopija pisma na koje još nije dan odgovor
Pritužba na nehumano postupanje sa žrtvom nasilja, propuste i
neravnopravno ponašanje odnosno favoritiziranje počinitelja
Poslano na ove adrese 14.11
splitsko-dalmatinska@policija.hr,
kabinet@mup.hr,
policija@mup.hr
Poštovani,
treći put sam jučer se našla u prilici da prijavim svog supruga za prijetnje i zlostavljanje policijskoj stanici
u Kaštel Sućurcu.
-Prvi put, 27.10.2024 za prijetnju meni i mojoj kćeri pri kojoj sam prilici tri do 4 puta napomenula da on
posjeduje oružje i sklon je sezat za njega kao način zastrašivanja. U prilogu vam šaljem isječke tog
razgovora u kojem spominjem to.
(isječke možete poslušati dolje u Intro)
-Drugi put, 11.11.2024 kad me zatočio u stanu, isključio struju i ostavio bez grijalice u situaciji gdje sam
imala groznicu i bila u visokoj temperaturi satima.
Tom prilikom sam također naglasila da smatram da mu nije oduzeto sve oružje, jer koliko sam ja vidjela
uzeli su samo lovačko.
I opet sam nabrojila oružje za koje ja znam da posjeduje. Oni su uzeli zračnu pušku i pitali ga-ima li još, on
je rekao ne i oni su otišli.
Nisu ga priveli na ispitivanje, odradili su samo zapisnik o oružju ne i o činjenici da me protiv volje
zaključao i ostavio bez struje satima dok sam bila bolesna što je kazneno djelo, zar nije? A zaključao me da ne
bi mogla doći do glavnog prekidača za struju.
-Treći put jučer 13.11.2024 rano ujutro, ja sam pronašla jedan pištolj, ispostavilo se da je plinski, što ja tada nisam znala; u
pokušaju da iznesem taj pištolj iz njegove sobe, dobila sam dva udarca, jedan u lice u predio
sljepoočnice drugi u rame i pritom sam ga uspjela odgurnuti i pobjeći u svoju sobu.
Kad sam nazvala policiju oni su zahtijevali od mene da Ja otvorim vrata a ne on, iako sa im govorila da me
strah i da on sigurno ima još oružja.
Rekli su mi ne možemo ništa ako vi ne otvorite vrata.
I ja sam izašla otvoriti vrata i predala im oružje.
Odveli su nas oboje na ispitivanje, nitko nije pozvao hitnu pomoć, nisu mi uslikali obraz dok se trag
udarca još jasno vidio, ni rame, nisu me tretirali kao žrtvu niti su imali ijednu ženu
kod ispitivanja. Tražila sam da moram otići po terapiju jer nisam popila tablete a moram ih piti redovito
zbog svoje bolesti, nisu mi dozvolili.
Dali su mi papir na kojem piše da sam uhićena da potpišem. Zbog čega, čl 10, šta je čl 10 pa eto to, kaže, i
ja sam odbila potpisati. Zahtijevala sam i inzistirala na hitnoj koja je došla oko 9 cc, od 4.30 smo bili u
postaju.
Htjela sam napisati poruku prijateljici da mi donese tablete, na što se mlada policajka koja je netom
došla, možda par minuta prije, izvikala na mene da ne smijem koristit mobitel jer sam uhićena.
(usput, kad su tri djevojke došle na smjenu, dotična među njima, ušle su u tu prostoriju u kojoj sam ja
izlagala jedan od traumatičnijih događaja u svom životu, cerekale se i svađale oko nečega bez imalo
respekta onog običnog ljudskog)
Pitala sam zašto mi nisu rečena prava prije uhićenja, na što je jedan stariji policajac rekao - evo to su ti
prava, tu sjedi.
Nakon pet minuta rekla sam - još nitko mi nije rekao moja prava-svi su šutjeli, bilo je oko 4 osobe u
prostoriji tom trenutku.
Navodno je moj muž rekao da je plinski pištolj moj i ja sam ga uperila u njega. To je bilo dovoljno da me
uhite.
Pitala sam, zašto niste njega uhitili kad sam ja rekla da je posezao oružje na mene? Ta je mlada policajka
se izvikala neću se ja s vama raspravljati gospođo o policijskim stvarima.
Opet sam tražila hitnu.
Rekla sam da je odavno prošlo vrijeme kad sam trebala popit terapiju. Policajac je sjedio nasuprot mene i
prčkao po mobitelu-rekao je, ajde daj mi reci koje tablete trebaš pa da im kažem da donesu. Rekoh to
hitna ne može donijeti.
On kaže ipak ti reci i ja nabrojim tablete on tipka u mobitel, ja mislih zapisuje, a on je u stvari tražio
kontakt nekog i nazvao da mu treba nešto oko maslina!?
Da li je moglo ružnije i zašto?
Hitna kad je došla, mogli su mi dati samo brufen za bol od udarca i temperaturu. Napisali su i rekli da je
veoma bitno da do poslijepodne najkasnije popijem terapiju.
Međutim, ja sam cijelo vrijeme provela u pritvoru. Iza rešetaka, cijeli dan. Čekala sam satima da mi
dozvole korištenje običnog wc-a da mogu promijeniti uložak, što mi je odobreno negdje oko 4 popodne,
od jutra!!! Cijeli dan do 6 navečer sam molila makar čokoladicu, kad mi je gospodin neki napokon donio
neke kekse.
Nisu mi omogućili ni poziv ni ništa i srećom moja je doktorica došla i donijela mi tablete oko 14 sati.
Dolazili bi me pitati zašto nisam navela da ima još oružja?
Jesam, ali nitko nije ili mario ili slušao.
Za vrijeme dok sam ja bila u pritvoru, moj je suprug nakon pretrage stana sjedio vani, i razgovarao na
mobitel, mogao popit kavu i pojest nešto. Ja sam ga čula jasno. Ja sam pila vodu iz one špine iznad
čučavca.
Neki je službenik razgovarao sa njim, pitao ga -kako ste doktore, jeste se umorili, ajde, ajde, sad će to
završiti. Mislim da je to taj službenik koji mi se napokon smilovao i dao kekse i bocu vode oko 6,30
navečer!
Na kraju smo odvedeni pred suca- zajedno! Ispitivani smo zajedno. Jer ste me stavili u ulogu nasilnika.
Jer sam predala oružje koje policija nije uzela.
Jer je to moj muž rekao, samo to. Jer je moj muž doktor, čak i
nekim policajcima unutar stanice i „isti“ tretman nije bio isti.
Meni piše da mi je oduzeto oružje -koje nije moje, ne piše predala je oružje koje pripada suprugu, ali mi
smo ga favoritizirali jer se znamo i dali smo mu čak priliku da posakriva sve ostalo prije nego smo krenuli
na pretres.
Ja sam optužena da sam uperila oružje u supruga. To što je on mene istukao, to nema veze nigdje.
Bio je ponižavajući preko svake mjere.
Ja sam uvijek držala do policije, cijenila ju , učila kćer da cijeni poštuje i brine o zakonima, jer su oni tu da
nas čuvaju, da bi sad, kao žrtva psihičkog, fizičkog i ekonomskog nasilja -uključujući i moju kćer koja to
sve isto prolazi, bila optužena i izjednačena s nasilnikom, odnosno, stavljena u lošiji položaj od njega.
Ovo je pismo odgovor zašto žene ne prijavljuju nasilje dok ne bude prekasno.
Da je bilo koji drugi čovjek u pitanju, već bi ga poslali na procjenu u bolnicu ili nešto, ali ne, on ima
tretman -doktore jel vam treba šta, a ja da sam neki kriminalac možda bi bolje prošla.
Do danas nisam dobila odgovor,naravno. Rekli su, provjeriti će....
Ono što sam saznala je da je dan prije moj budući bivši suprug bio u policiju u neslužbenom posjeti i da pismenu izjavu da sam
ja psihijatrijski slučaj pa se moje izjave ne mogu uzimati za ozbiljno.
Kolekcija mojih izjava i izjava na linku specijalno za blog.hr :
Sabrana djela mojih izjava i ostalog u kratkom intru s prikladnom muzikom
A možete pogledati i moj kanal :
Bračne Priče podcast i yout tube kanal
01
ned
12/24
Želja
ffp2.blog.hr
Ipsi je htjela Božić na blogu, pa zašto joj ne ispuniti želju?
Sinoć smo gledali neku božićnu limunadu sa Lindsay Lohan.
Ništa posebno ali najvažnije od svega u ova inače podosta opterećujuća vremena, kada su i filmovi postali nepodnošljivi davež teških tema ili pak obični produženi video spotovi u kompjuterski animiranim krajolicima - film je imao početak, nekakvu kako tako smislenu, pa čak i zabavnu radnju i happy end.
Što više željeti od božićnog filma?
Meni je najvažnije da nema stotinu mrtvih, političkih zavrzlama, povijesnih ličnosti i kontroverznih priča o njima, zlostavljanih žena, djece i kućnih ljubaca ni kojekakvih sekaualnih perverzija.
Barem ne kad nakon pakiranja vrećica za adventski kalendar konačno sjednem na kauč i upalim televizor.
Filmić je bio zabavan čak i mojoj boljoj polovici, kojoj inače po ekranu moraju trčati lopovi, ubojice, nabijene puške i/ili pak neobrijani prastanovnici raznih krajeva Zemlje jedni drugima cijeli film čupaju srca, ubijaju žene i djecu, da bi se onda glavni junak svima svetio ili se pak kolju na neki drugi način.
Recept za božiçne limunade već sam objavljivala, no nikada ga nije dosta, pa zašto ga ne ponoviti (po sjećanju, tko bi sada to tražio po arhivi).
Dakle, potrebni sastojci su:
- 1 ženski primjerak, rodjen i odrastao u pripizdini blogu za ledjima, a koji je otišao davnih dana trbuhom za kruhom
- 1 aktualni partner, po mogućnosti zaručnik
- 1 stari partner, po mogućnosti nevidjen od dana kad je ženski glavni primjerak otišao prije 12 Bajrama
- obitelj (nije važno čija, tu je da pobudi osjećajčiće, grižnju savjesti zbog odlaska i da popuni prazninu izmedju scena glavnog ženskog primjerka sa dva muška
Začini (po želji):
- kućni ljubimac (pas, mačka, rijedje papiga ili krokodil)
- baba (nije važno čija, bitno da je lagano senilna pa izvodi i priča pizdarije ili pak ima tužnu priču o pokojnom djedu u rukavu)
- 1 specijalni primjerak braće nekog od 3 glavnih junaka (poželjan je neki oblik retardacije, no ne mora biti - dovoljna je lagana doza sociopatije ili najobičnije ucjene, jer je malo govance bilo u ormaru i čulo/vidjelo primjerak broj 1 u sceni sa starim primjerkom, pa prijeti to reći aktualnom zaručniku)
O radnji se nema što puno reći.
Ženski primjerak dolazi doma nakon dugo vremena i na fešti kod nekog od sporednih likova ili na božićnom sajmu sreće staru ljubav svog života a koju je zadnju put vidjela davnih dana kad je babo Atif otišao od njih.
Nakon susreta sve se vrti oko toga da ovi skrivaju da se poznaju ili se počnu ponovno družiti. Naravno da je i nova ljubav cijelo vrijeme tu, razlika je samo u tome da li su u pripizdinu došli skupa kao zaljubljeni par ili su se posvadjali pa je ona u vukojebinu otputovala sama a on se pojavio nešto kasnije.
Na kraju se ona mora odlučiti kako dalje.
Kraj je uglavnom predvidljiv i ovisan od toga kakav je na početku bio odnos sa novom ljubavi.
Ako je film počeo idilom sa novim partnerom, glavni ženski primjerak na kraju završava u pripizdini sa starom ljubavi, koju je ponovno otrkila i spoznala da ovo sa novim nije bilo to. Novi partner u medjuvremeu se spretljao sa nesudjenom šogoricom ili susjedom i svi sretni i veseli se grle na kraju i žele jedni drugima sve najbolje za Božić.
Ako je film počeo svadjom sa novim partnerom, glavni ženski primjerak na kraju završava u vukojebini u zagrljaju s njim, koji se jadan skoro ubio takmičući se u nekim lambrdžekovskim božićnim varijantama lokalnog hrkljuša a sve kako bi dokazao ženskom primjerku koliko mu znači. Stari partner u medjuvremeu se spretljao sa sestrom novog primjerka, koja je sve skupa htjela iznenaditi i svi sretni i veseli se grle na kraju i žele jedni drugima sve najbolje za Božić.
***The (happy)end***
Vodenjak i Ovan
ljubavjejednostavnoljubav.blog.hr
Ne vjerujem onome što piše u horoskopima. Teško da milijuni ljudi rođeni u istom znaku imaju toliko zajedničkih osobina. Moj zakoniti vjeruje. Po njemu, Ovnovi su katastrofa, a Vodenjaci posebni u svakom pogledu. Ono što on pripisuje horoskopskim znakovima, ja zovem karakternim osobinama.
****
Bez obzira na zvanje, znanje i zanimanje, u roditeljstvu, svi smo samouki.
Nema ustaljenog obrasca po kojem bi mogli postupati. Ako i ima, svatko od nas, jedan je mali svemir, tako da nikakvi obrasci ne dolaze u obzir. Možemo učiti, slušati preporuke, ali svako dijete traži drugačiji odgojni pristup. Na kraju, kad odrastu, naučimo i zašto.
Ako su mi nekad znale(što je normalno) zamjeriti na upornosti i dosljednosti, danas, kad su roditelji, razumiju. Jedna više (njezini su odrasli), druga manje. Još uči.
Koliko sam ja bila dosljedna, toliko je moj Vodenjak bio popustljiv. Često mi je govorio da sam tipični primjer tvrdoglavog Ovna. Nisam mu davala za pravo. Ono što je njemu bila tvrdoglavost, meni je bila dosljednost i upornost. Tek kad sam mu rekla kako su i Vodenjaci”svojih penez vredni”, pristajao je na kompromise.
Usklađivanje tvrdoglavosti i popustljivosti, nije uvijek bilo lako, ni jednostavno. Važno je da smo se, na zadovoljstvo djece, našli na sredini.
Dan po dan, djeca su odrasla.
Moram priznati da sam jedna od onih koja se borila sa “sindromom praznog gnijezda”.
Moj genijalac to je zvao- posesivnost. Kad sam ja u pitanju bila, bio je prepun “epiteta”. Kad su njemu za nedjeljnim ručkom bile suzne oči, alergija je bila kriva.
“Posesivnost i alergije”, rješavali smo subotnjim, ili nedjeljnim ručkovima. Ovisno o tome kad sam slobodna bila. Kad sam radila, drugi roditelji pripremali su ručkove.
Vuk je bio sit, a sve ovce na broju. Što se roditelja tiče.
Moram priznati da se nikad nisam pitala je li to u redu? Uvijek sam mislila da je njima tako laške. S djecom u šetnju, na kavu ,pa onda roditeljima na ručak.
Svaki roditelj, svom djetetu želi pružiti“više”, nego što je on imao. Trajalo je to dosta dugo. Jednog dana, mudri Vodenjak imao je nešto za reći.
Što sam sad krivo činila?
Kaže on meni da je vrijeme da djeci damo malo prostora. Da imaju svoje vikende. Pitao me, zamislite, imam li možda osjećaj da sam, naravno, uz posesivnost, sad već i dosadna!? Nije govorio u množini. Vodenjaci nikad, nizašto nisu krivi.
Ne moram pričati kako sam povrijeđena bila. Dok je trajala “tiha meša”, malo sam razmišljala. Došla sam do zaključka da se moj emotivac toga sam nije sjetio. Bila sam u pravu. Jedva je priznao kako su mu djeca diskretno rekla da bi htjeli imati svoje vikende. Vikende, kad će oni nas na ručkove zvati.
Imala sam tisuću razloga zašto ne, a on opet tisuću zato. Na kraju, iznerviran, rekao mi je da oko toga nema rasprave. Djeca su u pravu. Došlo je vrijeme da malo zamijenimo uloge.
****
Uvijek se rado sjetim prvog ručka kod svake kćeri. Gledala sam kako nas s ljubavlju i ponosom dočekuju. Moj Vodenjak šepurio se kao paun. Ja sam opet, po tko zna koji put, stresla pokislo perje.
Jesam li bila posesivna? Možda i jesam!?
Jesam li genijalcu priznala da je u pravu? Naravno da nisam.
29
pet
11/24
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr