Blog.hr

cool

ned

12/25

Rekapitulacija

luki2.blog.hr

Mala rekapitulacija ove godine, koja ide svom kraju.....

2025. je bila lijepa i teška. Da, istovremeno. Meni važan događaj mamin rođendan! Uživanje sa mamom, sestrom, nećacima....Čini se da sve ide kako treba. No....Čim sam stigla natrag u Zagreb, mama je završila u bolnici. :((((( Srećom, nevezano za njenu dijagnozu. Problem je bio gastroenterološki, i rješivi!!!! Tako, malo panike za početak godine ne škodi..:((((

Ali, sve je dobro što se dobro završi. Idemo dalje do medalje!

Dobra godina, jer nitko moj nije stradao, nestao, umro.....I životinjice su dobrog zdravlja....

Ljeto - nekoliko lijepih dana u Istri......Zahvalna.

Jesen - zima: Bruxelles. Moj zakašnjeli rođendanski poklon.

Sjećam se, i baš mi ne izlazi iz glave, makarski stari nogometni stadion, tada sam imala četiri godine. Napucavam loptu, pa zatim trčim prema njoj i dodajem tati.....To mi izranja kao jedno od lijepih sjećanja. Mama nas je izgnala iz stana, jer je htjela počistiti i spremiti ručak. A mi - zakasnili.:)))))

"Ručak se hladi, Ivaneeeee...." Briga Ivana, on sretan da smo proveli lijepo i zanimljivo vrijeme. Ja se slažem s njim.:)))) Što baš nije bio uobičajen slučaj.:)))))

Dolazak slovačke bake u Makarsku - koju sam od početka prihvatila kao dobro. Kao pozitivu. Kao moju dragu baku. Moj najljepši dio djetinstva.Sretno me vodila kroz moj mali život, koji je pretvarala u nešto veliko.

Eto, tako mi došlo sjećanje - pa ga prenosim vama, mojim dragim blogerima....

Prije nekoliko dana pravila sam pašticadu, i ispala je odlično. Imala sam za dva dana....Ispala je ne dobro, nego savršeno....Sa punooo šljiva, jer tako ne volim, nego obožavam.....

Obratiti pažnju i na slaninicu....Mljac! Uz to sam skuhala gotove njoke. Bolji ručak ne mogu zamisliti....

A da ne bi manjkalo slatkog, pobrinula se moja draga susjeda.

Otkrila sam da od domaće orahnjače, gle čuda, nemam kiselinu kao od kupovne....Vidi vraga.....:)))))))

Moja Jasna s kolačima. Tata ubio mamu, u zatvoru godinama....Jasni otkriju tumor.....:((((( Prema tome, da ne čujem da je nešto teško ili naporno. Da vas ne čujem!

Toliko za danas. Malo razmislite o teškoćama u životu.

Hvala Lastavice na ideji. Poslušala sam.

Ljub!

SVETA OBITELJ

potok.blog.hr

Danas se u Crkvi spominjemo obitelji Isusa, Marije i Josipa.
Na čudesan način Marija je Djevica i Majka, moćna zagovornica ljudi i ponizna službenica Gospodnja.
Josip, njen zaručnik, tiha joj je potpora u izvršenju Božjeg nauma.
On je svojim pristankom postao Isusov zakoniti otac iz plemena Davidova.
Tako može biti uzor ne samo očevima, nego i svim poočimima.
Kad je bio u dvojbi glede stanja svoje zaručnice nije je htio sramotiti javnim napuštanjem i poslušao je glas Anđela te povjerovao u čudesni Božji zahvat u njenom životu.
Štitio je svoju obitelj od Herodova progona i prehranjivao je žuljevima svojih
tesarskih ruku.
Danas se molimo za naše obitelji da budu poslušne Božjem naumu te budu toplo utočište novim životima i prava žarišta ljubavi.
Kao i uopće u životu, ideali su teško dostižni, ali vrijedi nastojati, unatoč teškoćama.

sub

12/25

Zimske radosti

borut.blog.hr

Leo "Mali Lav" na snijegu!

pet

12/25

Wonder..ing...

dvitririchi.blog.hr

Nedavno je ovdje jedna plačipTička nimalo muževno strepila nad svojim zdravljem i širila tičju gripu, ter je onda još jedan ublogi bloger dobio spiritualnu groznicu, prepoznačese, pak sam i ja jučer pokleknula i posrnula duhovno i tjelesno i u ležećem položaju titrala i jedva preživjela 37.3 i kostobolju koja je dolazila na mahove, kao i osjećaj groznice koji dolazi iz kostiju (šupljih, naravno) i udara u glavlu (šuplju, da bar! To be or not to be...).

Jedna je došla proluftati ovaj virtuvalni brlog, otvorila vrata i pustila studenzimu s planine i već načetu od tičje gripe me dokursurila.
Ibonda u realnom prostorvremenskom kontinuumu nisam moglani siriti ni stiskati božićni duh bratstva i jedinstva.
Ali sqn se barem umirila i prikutrila, dok prođe.

A da ne spominjem onu koja je odbrojavala dane pridonoseći tako ionako pressingu i stressingu ostarjele hrvatske popolucije. 44 godine imamo u presjeku, već smo na silaznoj putanji životnog elana, jednom nogom prema zagrebnom životu a ona vrši božićni mobing. Ka da će nas grunit atomska energija dvaestpetog, i potaracqt. Stra mi ukosti utirala.

Sram vas bilo, svih odreda!

Stavit ću vam video u komentare, trenutni tik-tok hit od kojeg sm ozdravinula.
Nisam dotoressa ali prepisujem. ;)

Da je bulj otra cigače svirane!
Jadna mu kapulca!

Kad ga ukunu, neće mu pomoč ni sto munjabi gromova.

Svakog stigne njegova krama!

čet

12/25

DIJETE NAM SE RODILO

potok.blog.hr

Zaharijin hvalospjev

“Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, / što pohodi i otkupi narod svoj! / Podiže nam snagu spasenja / u domu Davida, sluge svojega, / kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: /spasiti nas od neprijatelja naših / i od ruke sviju koji nas mrze; / iskazati dobrotu ocima našim / i sjetiti se svetog Saveza svojega, / zakletve kojom se zakle Abrahamu, / ocu našemu: / da će nam dati / te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, / služimo bez straha / u svetosti i pravednosti pred njim / u sve dane svoje. / A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati / jer ćeš ići pred Gospodinom / da mu pripraviš putove, / da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu / po otpuštenju grijeha njihovih, / darom premilosrdnog srca Boga našega / po kojem će nas pohoditi / Mlado sunce s visine / da obasja one što sjede u tmini / i sjeni smrtnoj, / da upravi noge naše na put mira”.

Danas slavimo rođenje Djeteta Isusa, našeg Božića.
Ne znam postoji li u ijednom drugom jeziku ovaj, naoko paradoksalan naziv blagdana, ali u njemu je izražen veliki misterij, spuštanje Boga u našu zemaljsku stvarnost, u ljudsku malenost, da bi nas izdigao iz blata grijeha i uveo u svjetlost svoga zajedništva.
Naš veliki-mali Bog kojemu nije bilo mjesta u svratištu, ali, ako mu se otvorimo, može biti u našem srcu.
Ne znamo datum njegova rođenja, ali znamo da je on naše "Mlado sunce s visine", kako je nazvan u Zaharijinom hvalospjevu.
Ljudi su davno zapazili da se iza zimskog solsticija, krajem prosinca, dan polako produžava, kao da sunce "prosine" pa se je u Rimskom carstvu tada slavilo rođenje Mitre, boga sunca.
Kao što ništa iskoristivo ne treba odbaciti ako se može reciklirati, i kršćani su preuzeli taj dan kao blagdan rođenja Spasitelja.
Kroz povijest su tako kristijanizirali i neke druge poganske običaje, kao naprimjer sijanje pšenice, simbol rodnosti, klijanje novog života, koji je za nas Isus.
Od protestanata smo preuzeli kićenje božićnog drvca, a ono također ima dublje korjene. Istočni kršćani su kitili,( ili još kite?) hrastovu granu s jabukama i sl., što također simbolizira plodnost.
Badnjak označava svjetlo u tami, običaj također preuzet iz davnih vjerovanja...
Izvorno kršćanski običaj je pravljenje "Jaslica", uprizorenje božićne noći, kako nam je opisuje evanđelist Luka.
Prve "žive jaslice" priredio je sveti Franjo Asiški.
Božić je dan kad se okupljaju obitelji i druge zajednice bliskih ljudi.
Pozvani smo osvrnuti se oko sebe, pomoći siromasima, bolesnima, usamljenima, da se osjete dijelom zajednice ljudi dobre volje i tako dožive
duh Božića.
To je duh topline, tišine sabranosti, solidarnosti, duh LJUBAVI!
NA DOBRO VAM DOŠAO BOŽIĆ!

sri

12/25

Božić iz Zamunde

kojotica.blog.hr

Slušala sam ovih dana Božićni radio i krene Do they know it’s X-mas? I mislim kako su zapadnjaci veselo pjevali o tome znaju li Afrikanci šta je Božić a sad kad su konačno došli slaviti sa njima, e sad bi ih uglavnom slali nazad otkuda su došli.
Ne znam kako drugi narodi ali nema naroda koji više sere o toleranciji i borbi protiv rasizma od Nijemaca a koji je manje spreman pozvati nekog stranca da slavi sa njima. Ne mora biti crn, evo s Poljacima ili Bugarima bi se dalo početi. Onda se čude da se stranci ne integriraju a šta za njih znači ta famozna integracija, kako je oni zamišljaju?

Nekako ovako: Stranac bi trebao doma govoriti njemački, kititi drvo za Božić i kupovati poklone. Poželjno je da njima donese nešto da požderu, tu su odmah spremni za integraciju sa slasticama ali onda nek se lijepo vrati nazad u svoj stan, zatvori vrata na kojima visi neki božićni visuljak i dalje se jebe kako zna i umije. Na njemačkom, kako bi dokazao da je integriran, naravno.

Po firmama to pak izgleda ovako: Na božićnoj zabavi okupe se domaći (ja ih zovem “gukomoli” jer ne kažu “kuck mal” nego “guck a mol”) i onda na gukomolskom (lokalni dijalekt, kako ga ja zovem) komentiraju neku lokalni pojavu ili osobu, tako da stranci ne razumiju što govore niti o kome. No dobro, evo baš neki dan pročitah (ne sjećam se više gdje točno) šta je Isus mislio o zabavama za kraj godine sa firmom, naime: Čuvajte se tih posljednjih večera, imam loša iskustva!

***

Nego, ispekla ja prekjučer šubare. Preljev je malo nesimetričan no to nikoga ne jebe, sve će se to pojest.

Od ostataka biskvita zamijesila sam dvije vrste pralina.

Isprobala sam i recept za nutella kuglice koje je neki dan @Modrina neba stavila na svoj blog. Malo sam eksperimentirala sa kojekakvim kremama koje mi se motaju po kuhinji a nikako da se iskoriste, pa su od jednog recepta ispale tri vrste - jedni od nutelle, jedni od pistacije i jedni od kikirikija.
Uglavnom, nema ih više.

***

Nikako ne mogu prestati gledati onu američku seriju o vatrogascima.
Evo mene na primjer. Pala usred dnevnog i ostala invalid.
Otišla frizeru i evo već peti tjedam izgledam ko križanac stare lezbe i Crne guje iz prve sezone.
A vatrogasci?

Chimneyu prošla metalna šipka kroz čelo - ostao mu manji ožiljak na glavi nego moja rupica na čelu, koju imam od infuzije kad sam kao beba preživjela meningitis.
Istog lika bivši muž nove cure priklao u dvorištu, ležao tri epizode sav u krvi i preživio.
Klinički mrtvi su kad tad bili skoro pa svi likovi, neki i više puta.
Nitko nema posljedice.
Povremeno netko dobije simptome PTSP-a ali sve se riješi u tri epizode s dva odlaska psihijatru i tri zagrljaja od kolega.

Sad su eto svi skupa s kamionom pali s mosta i šta da kažem - sve ih pospašavalo, frizure su, osim nešto malo prašine postojane.
Meni je opasnije rezati krastavce za francusku nego njima kad ih strefi tsunsmi ili pogodi grom.
U drugom životu obavezno ću biti vatrogasac u L.A. , nema više labavo.

***

Cijeli svijet za Božić gleda božićne filmove od Divan život preko Griswolda do Kevin sam u kući ili Actually Love.
Moj je omiljeni ovaj stari sa James Stewartom a rado bi pogledala još jednom Pisma Svetom Nikolaju, poljsko slovensku verziju Actually love, kad bi na nekom streamu bila dostupna.
Može i Kolo sreće ili Umri muški, bitno da se odvija u vrijeme Božića.

Nijemci za Božić gledaju maškare tipa 3 oraha za glupu Pepeljugu, malog iritantnog lorda u tajicama i najgore od sveg - princezu ili što je već bila Sisi (moj muž ju zove Siši). O tome da na badnje veče jedu hrenovke i krompirovu salatu da ni ne govorim.

***

Malo sam se igrala danas. Za prvi put sam zadovoljna rezultatom, baš sam se zabavila mažući kekse i sve oko sebe ali ne smijem staviti na stranice na kojima sam gledala kako se to radi jer bi me popljuvale savršene domaćice.

***

A sad dolazi najbolji dio Božića. Gnjiljenje na kauču uz neki božićni kič od filma. Nekako nam je ove godine gušt na Brucea i Umri muški. Jes da u biti nije božićni film a opet nekako je. Yippee Ki Yay, motherfucker.

Bolja polovica sve kao neće dat šubare nikome a onda ga uhvati neka patetika i sad ih dijeli susjedima. Uvjet je da nisu Švabe, evo ga nazdravlja dolje sa Kameruncima.
Btw, totalno opičena obitelj. Stari radi u jednoj firmi koja proizvodi neke djelove za rakete. Ja ga zovem Astronaut.
Kad smo došli iz dežele poklonio im je bocu terana, otvorili ga večeras i sad traže gdje se može nabaviti. Kome smo god ovdje poklonili nešto od slovenskih vina ili pjenušaca traži još :) Kad odemo u penziju bavit ćemo se distribucijom slovenskih vina i pjenušaca po Njemačkoj.

***

Evo ga, vratio se pjevajući.
Kamerunci pojeli šubare na eks, pasalo im nakon terana :)))
Smije se, kaže pozvani smo na proslavu Astronautovog 50.rodjendana u Stuttgartu skupa sa 400 Kamerunaca.
Ako je barem četvrtina njih kao šarena ekipa koja je prije par tjedana bila kod njih u posjeti, bit će slično vjenčanju princa iz Zamunde.
U svakom slučaju bolje nego kod Dietera i Helge uz hrenovke i karfolelsalat.

***
Sretan B(l)ožić!

https://www.youtube.com/watch?v=j9jbdgZidu8

You're a bum, you're a punk
You're an old slut on junk
Lying there almost dead on a drip in that bed
You scumbag, you maggot
You're cheap and you're haggard
Happy Christmas your arse
I pray God it's our last
The boys of the NYPD choir, still singing "Galway Bay"
And the bells are ringing out for Christmas Day

(The Pogues: The Fairytale od New York)

sri

12/25

TKO JE KRIV DA DIJETE PIJE?

komentatoricamicaa.blog.hr

Od dvije grozne vijesti ovih dana ( slučaj Osijek i slučaj sina Anđe Marić ) a obje su nemile sa strane struke prva i druga , objava Anđe Marić o sinu alkoholičaru koji je sad u zatvoru zbog pretučenog Nepalca preplavila je medije zahvaljujući njenim reels objavama na fejsu i na drugim mrežama. Komentari podrške ali i komentari prigovora na njezino " ja nisam kriva i ja nastavljam na svojem kanalu tarota i samopomoći" motivrali su me za ovaj post

Alkoholizam koji započinje u djetinjstvu ne nastaje u vakuumu. On nije hir, nije faza i nije “karakter”. Riječ je o ozbiljnom poremećaju koji gotovo uvijek ukazuje na duboki problem u okruženju u kojem dijete odrasta. Zato je važno jasno razlikovati dvije stvari koje se u javnom prostoru često miješaju: kaznenu i roditeljsku odgovornost.

Roditelj ne mora biti kazneno odgovoran da bi bio odgovoran. Kaznena odgovornost bavi se kršenjem zakona, dok roditeljska odgovornost podrazumijeva trajnu obvezu zaštite, prepoznavanja problema i pravovremene reakcije. Razvod, udaljenost ili formalno skrbništvo ne oslobađaju roditelja te obveze. Dijete nema mogućnost samo sebe zaštititi.

Kada su roditelji javne osobe, često svjedočimo narativu „nisam kriva“ ili „nije živio sa mnom“. Takve rečenice možda imaju pravnu težinu, ali nemaju etičku. One ne služe dobrobiti djeteta, nego obrani slike o sebi. Fokus se tada s problema ovisnosti prebacuje na roditeljsku samoodbranu, a dijete postaje argument, ne osoba kojoj je potrebna pomoć.

Posebno zabrinjava kada se nasilje ili kriminal odraslog djeteta relativizira kroz priče o teškom djetinjstvu. Razumijevanje uzroka ne znači opravdavanje posljedica. Roditelj ima pravo voljeti svoje dijete, ali nema pravo opravdavati nasilje ili sudjelovati u njegovu prikrivanju.

Društvo, nažalost, gotovo uvijek reagira prekasno. Dječji alkoholizam ostaje nevidljiv jer razotkriva neugodne istine: da obitelj nije uvijek sigurno mjesto, da institucije često zakazuju i da se ovisnosti još uvijek promatraju moralno, a ne zdravstveno. Kada problem eskalira u kazneno djelo, reakcija je brza i represivna, iako je preventivni sustav odavno zakazao.

Ako želimo biti iskreni, moramo priznati sljedeće: roditelj nije odgovoran za svaki izbor svog djeteta, ali jest odgovoran za to kako reagira kad vidi da dijete propada. A društvo koje šuti dok dijete pije, nema pravo biti iznenađeno kad odrasla osoba postane nasilna.

pon

12/25

Ako ne znaš kako je bilo....

komentatoricamicaa.blog.hr

Jedna stara i pomalo prigodna prispodoba za ovaj zeman:

Kako to već biva u ovom misecu, osim generalnog čišćenja kuće, pojate i avlije, narod se priprema i za blagoslov kuća.
Kako u to vrime, zime bijahu baš zime, sa snigon, buron, misurin i ledon, roba se većinon sušla u kućan i to na ognjštu ili špakeru na drva jerbo se drugovačije nije mogla ni osušti.
Tako je i naša, nazvat ćemo je Stoja, kroz jutro oprala mudante, kanotjere i kalce i povišala po poklopcu od špakera.
Znajući da je to dan za popa i blagoslov kućŕ a nedaj Bog da uđe dok se mudante suše, pošalje jedno od dice na avliju da joj dojavi kad se pop pojavi pa da more maknit robu sa špakera.
Ode dite po maternom nalogu, (jer to ti je bilo ka da je sam Bog naredija), čekati stražu i špijat oćel skoro ugledat popa i remetu.
Negdi prid podne ugleda dite popa i zarlauče na sav glas

:" Mamooooooo, skidaj mudante, evo popaaaaaaaa".

Ne triban vam ni reći kako su našu Stoju gledale suside naredni godina

( prepričana priča iz Dalmatinske Zagore , uprav prid dane koji nam dolaze )

*********************
********************evo malo Splita od subote....danju

noću...

foto: J.Gudić

sub

12/25

Poklon dan

luki2.blog.hr

Od jutra živo, živo i radno....:))))) Sve im oprošteno zbog Bruxellesa!:))))))

Danas su bili izbori za koordinatore stranke ipredstavnike vijeća....

Neka moje fotografije govore:

I u Bruxellesu i u Zagrebu prijatelji ostaju prijatelji.....

Tek u četiri popodne stižem kući (bez brige, imali smo ručak i pauzu i sve), ali zvoni telefon.....

Zovu moji iz Metkovića. Da su poslali jedan paket autobusom. Majko moja, pa kad stiže paket?! Pa u 17.30.

Nisam se stigla ni presvući, jurim na autobusni....Stigla. Bus dolazi. Paketušinu jedva mogu podignuti. E, nećeš. Preumorna sam, idem na taxi. Jedan mladi gospodin pomaže mi i dovući ga na katove....:((((

U paketu dvije ogromne vreće mandarina, limun, jabuke, šipak ili nar i još svašta nešto....
.. .

pet

12/25

"ženska pleća"

mcmlx.blog.hr

Priča druga:

Godine 1140., tijekom opsade Weinsberga u današnjoj južnoj Njemačkoj, grad je bio na rubu uništenja.
Kralj Konrad III. porazio je branitelje Welfa i planirao uništiti tvrđavu i zatvoriti preživjele muškarce.

Na kraju je dogovorena predaja.
Kao dio uvjeta, Konrad je dopustio ženama Weinsberga da napuste grad noseći "što god mogu po(d)nijeti na ramenima".
Pretpostavio je da će ponijeti dragocjenosti, odjeću ili kućanske potrepštine.

Umjesto toga, žene su odabrale nešto puno dragocjenije.
Ignorirajući svoje stvari, izašle su kroz vrata noseći svoje muževe na leđima, spašavajući ih tako od pogubljenja ili robije.

Neki od Konradovih zapovjednika prosvjedovali su, ali kralj je održao svoje obećanje i datu riječ, hvaleći, pri tome, odanost i domišljatost žena.
Muškarci, izneseni na leđima žena su pošteđeni.

Priča je postala legendarna kao "Odane žene Weinsberga",
a ruševine dvorca i danas su poznate kao Weibertreu, što znači "odanost žena".

I istinita priča postane legenda.
Ili metafora.

photo #ViajandoDeIncognito
Stadt Weinsberg

sub

12/25

MIRIS DUNJA I KOMPOTA

agness.blog.hr

Soba miriše na dunju. Miriše, podsjeća me na tebe. Dolaze mi uspomene.
Željela bih tako sada da mogu pričati s tobom. Da ti mogu reći, bako oprosti. Oprosti što te nisam zvala češće, ostajala više, cijenila bolje.
Oprosti mi što sam te cijeli život uzimala zdravo za gotovo. Obećajem da ću doći i stajati, samo da sam ti blizu. Bez obzira na tvoje stanje.
Kad je prva baka otišla, dio djetinjstva u meni je umro s njom. Dio za koji sam se nemilosrdno držala. Onaj nevini i naivni dio. Dio sigurnosti i lagode.

A ti, ti si ovdje, a nisi. To ne mogu podnijeti. Ti to ne bi voljela, užasno je.
Kad te vidim, sve je tu, a ništa nije.
Pokušavavaš mi nešto reći, ali kojim umom, dječjim ili tvojim.
Jer riječ ne izlazi iz tvojih usta, samo nerazumljivi zvuk.
Znaš li ti tko sam uopće i da sam ti bila najdraža? Jednom. Dugo, najduže.
A ti si meni još uvijek. I voljet ću sebe u tvoje ime, onako kako i ti.
Vodit ću zamišljene razgovore, čisto da znam što bi mi rekla kad se s "nekim" posvađam i da nema veze što mi je prvi kruh sezone nerazabran.
Miris kompota od jabuka. Dolaze mi uspomene. I znam gdje ću ići.

sri

12/25

Smještaj

luki2.blog.hr

Hekticno je i nezaboravno ovih dana. Treba sve pripremiti za put. I mali kofer, i životinjice....
Ludilo na kotačima!:))))) No dobro. Rješavati treba jedno po jedno. Danas sam, na primjer, bila pogledati smještaj za Miju. Dakle...Podno grijanje, dekice, igračke, televizor sa filmovima o životinjicama....Biti će to pravi godišnji za Miju! :)))) Ogroman prostor za istrčavanje.....Ma, sve....
Stric je nakon operacije dobro, vratio se kući i sada ga svi paze i maze u Metkoviću.
Mama na terapiji danas, vrlo raspoložena i blagoglagoljiva.

I eto teksta, mili moji - parafraziram Đoleta...

I mene sve to neizmjerno zabavlja - rekao bi moj dragi Vaclav Havel....

Volim vas!

pon

12/25

Grinčanje i grinčevsko prigovaranje

ffp2.blog.hr

Nisam baš u nekom božićnom raspoloženju. Moji dečki dobili božićnicu, ja nisam. Mi dobijemo kao neku povišicu krajem godine, taman da imam za jelku kupit od toga kad odbiju porez. Ali na kraju, to malo vremena oko Božića je tako depresivno vani a i cijeli svijet je nekako u kurcu pa je najbolje okititi stan, odvrnuti grijanje na maksimum, gledati američke patetične božićne filmove i nikome ne otvarati vrata. U svakom slučaju bolje za psihu nego sve ove filozofije koje bi mogle dobiti Oscara a koje bi kao trebale potaknuti na razmišljanje.

Pun mi je kurac razmišljanja. Razmišljam previše cijeli život. Uspjela sam sama sebi kao dijete sjebati sve bajke koje su mi čitali ili sam ih sama čitala jer meni nije bilo dovoljno da Kay i Gerda sjebu Snježnu kraljicu. Ne, mene je mučilo gdje su im roditelji, imaju li ih uopće. Mene je mučilo koliko će još njihova baka poživjeti, a bogami i za našu sam se brinula najviše od svih. Računala sam uvijek ko mala u glavi, ako dočeka godina kao njena mater, koliko ću ja tada biti stara i kako ću podnesti to da je više nema. Mučilo me to da svi moramo pandrknuti i koliko to još vremena imamo uopće. Koliko sam mogla više u životu uživati na svim područjima, samo da mi mozak nije vječito nešto mljeo na svim frontovima o stvarima na koje baš i nemam nekog utjecaja.

Toliko sam se uvijek mučila i još se uvijek mučim sa strahovima kakvo bi se sranje još mogli dogoditi a na kraju se dogodi nešto na što ni u ludilu nisam pomislila. Kao recimo da ću završiti u Njemačkoj šepajući. Tako mi se sada pod stare dane ne razmišlja o sudbinama imaginarnih likova po filmovima i serijama, koji kurac još njihovim životima da se zamaram, i moj mi je sasvim dovoljna pokora. Neka ti tog plitkog patetičnog američkog konzumerističkog Božića s džinglbelsima i Rudolfom. Život je velikim dijelom šugav i siv, ovo malo šarenila i svjetla, pa makar onih Griswoldovih jednostavno treba barem jednom u godini.

Kao uvijek u predbožićno vrijeme na televiziji vikendom ide Pipi Duga Čarapa. Da se radnja dogadja u današnje vrijeme snimili bi samo jednu epizodu. Pipi bi pobrao Jugendamt, došla bi u neku udomiteljsku obitelj a i ona i ovo dvoje frendova završili bi na psihoterapiji i nafilalo bi ih lijekovima protiv ADHS-a, dok bi roditelji preventivno dobili terapiju Xanax-om i invaliditet zbog burn-out-a u koji su pali tražeći ove debile po drvima i prašumama (po Švedskoj!?)

Pratimo seriju o vatrogascima na Disney . Ustali Amerikanci, piju prvu jutarnju kavu. Počešljani, obučeni ona u bijelu svilenu bluzu, on u plavoj polo majici. Sve ispeglano, frizure postojane, lik obrijan. Nigdje ništa zgužvano, jedne fleke na njoj, njemu a bogami i mašina za kavu sva izglancana.
Onda pogledam nas doma. Meni majica flekana od kuhanja, trenirka razvučena, frizura u kurcu. Izgledam ko ostarjela lezbetina nakon zadnjeg posjeta frizeru (vielen Dank i tvojoj mami takodjer!), mužu se neki dan raspao okvir od naočala a optičar radi u istoj smjeni kad i on, pa sam mu do srijede kad je slobodan i može konačno otići do optičara zalijepila okvir izolirbandom. Stari mačak otresa dlake po kauču, mačka po kuhinji, Gandaf meni po glavi. Njegova omiljena majica se raspada, puna rupa ali nema šanse da završi u smeću jer to je jako bitna majica, ofkors. Da sad netko pozvoni na vrata, pravit ćemo se mrtvi da nas netko slučajno ne vidi.

A nije da se nismo namjeravali barem kulturno se uzdići pogledavši jednog od favorita za Oscara. Neću reći kojeg da i vama ne sjebem večer. Ko većina filmova zadnjih tridesetak godina, zapravo tamo negdje nakon Iskupljenja u ShawShanku koje je još imalo priču, početak, vrhunac i kraj od kojeg ti poteku suze radosnice jer eto glavni negativac si je prosvirao glavu, pravda je pobijedila a stari prijatelji sreli su se ponovno u pripizdini koja je nakon filma uništena masovnim turizmom jer su svi htjeli vidjeti jel postoji taj Zihuatanejo…gdje sam ono stala?

U onim vremenima kad je igrao Pulp Fiction u kinima a ne ove danas filozofske razglednice u kojima cijelo vrijeme u pozadini gudi neka iritantna muzika koja bi kao trebala naglasiti radnju koje nema niti će je biti dok glavni lik bleji malo u nebo, malo u daljinu, kao razmišlja nešto jako veliko a u biti mu se samo prisralo a nigdje grma ni papira. Oko njega trčkaraju čisto za dekoraciju žena i dijete o kojima se ne sazna ništa osim da su tu samo da najebu negdje oko sredine filma da sve bude beznadnije i tragičnije u cjelokupoj dosadi. Razgovor tipa šta ima ovaj tjedan na sniženju u Lidlu, samo što onda nije bilo Lidla pa nešto drobe o drveću i jel mala zaspala prije pet ili deset minuta. Par kosookih i Indijanaca koje više ne smiješ tako zvati, to je ono klasični dodatak filmu danas da bi dobio uz onaj glavni Oscar još pokoji za scenografiju ili neko slično govno koje se danas dobije samo ako ispuniš kvotu svih mogućih manjina na minutu filma. Gledaš pola sata i ništa se ne dogadja, pa onda odeš izguglati hoće li se išta dogoditi.

I kaže wikipedija da hoće. William H.Macy će se pojaviti na par minuta filozofirajući o starim drvima a o čemu drugom i onda će mu na glavu pasti grana jednog drva a čega drugog, a glavnom liku će u požaru izgoriti žena i dijete a tko drugi i pred kraj filma evo njega u Washingtonu baš u vrijeme lansiranja prvog Apolla u smjeru Mjeseca, a baš je potrefio dan, da bi na kraju letio avionom i shvatio kako je dio prirode ili čega već i onda pandrknuo i sam tamo negdje jedne davne godine kad sam se ja rodila. Da gledam još sat vremena taj davež da bi od lika i njegovog dosadnog života ostala samo sjekira? Pa da su barem onda astronauti sjekiru odnesli na Mjesec, možda kome tamo zatreba. Nitko više nije u stanju izmisliti jebenu priču, devet od deset filmova završi otvorenog kraja pa si ti misli. Ali najbolja je ekipa koja pohiti prva napisati kako je film genijalan i kako ga svi moraju pogledati. Jedno da ispadnu pametni nakon što su pročitali recenzije filma o tome što je autor htio reći, ono zaboli me kuki, ja nek mislim jer se njemu nije dalo izmišljati priču. A drugo i još važnije - da vam sjebu večer kao i meni jer ste ih poslušali.

P.S. Ipsi vrati se doma, ispekla sam ti keksiće!