utorak, 20.05.2014.

Krajnje neorganizirano spašavanje Posavine

Sve je počelo prijepodne na Facebooku, bajkerskim kanalima.

"Prenosim poruku MK PEGASUS Drenovci....na izmaku su snaga i potrebna im je ispomoć na nasipima. Mole i za gorivo za pumpe i hranu koja možda i ne stiže do njih .Je li netko zainteresiran za odlazak poslijepodne?"

I naravno, javih se. Iz nekog osjećaja dužnosti da pomognem ljudima u nevolji. Idemo lopatati pijesak. I skupilo se tako nas 14, uglavnom bajkera i u tri auta zaputili smo se u Cvelferiju (županjski kraj, za Gunju i Rajevo selo već ste čuli) u pomoć.

Po dolasku u Drenovce čekali smo oko pol sata da dođu po nas sa nasipa, jer se autima ne ide dalje od punkta na kojem smo se zatekli. Dok smo čekali, prošle su čak dvije kolone guzonja u crnim "Audijima" s policijskom pratnjom... Čak dvije kolone koje su uzvitlale prašinu po ljudima. Po ljudima koji su samo pljucnuli za njima. I nikako ne kužim - zar im nije jasno da ovdje samo smetaju?!

Netko je rekao "Idemo s njima napuniti pukotine u nasipu i riješili smo dva problema jednim udarcem!"... Svi se nasmijaše.

Umjesto prijevoza do nasipa, stigao je telefonski poziv: "Možete se i kući vratiti... Nema pijeska, nemate što raditi."

Hm... Nismo prešli 50 kilometara da bi se sad vratili kući. Cijeli taj kraj ovih je dana na nogama, ako se nema što raditi u Drenovcima, bit će negdje dalje. Zaputili smo se u pravcu Strošinaca, skrenuli su nas u Soljanima u dvorište neke zadruge gdje je već čekalo 20-ak ljudi. Čekali su pijesak za pakiranje vreća za nasipe, a sad i mi s njima.

Bez pijeska, bez ičeg što bi radili - prepričavali smo razne komične dogodovštine. Lokalni dečki su nam dovezli nekoliko lopata i hrpu vreća, a pijeska i dalje nigdje na vidiku.Čuli smo vijest da pijesak kreće kamionima iz Vukovara. "Bit će tu za sat i pol".

Lokalne snaše poslale su nam pogačica s čvarcima, kiflica sa šunkom, kolača... Bilo je vode i sokova. Najeli smo se i napili, a zaradili to još nismo. Bližio se mrak, bili smo već nervozni. Nismo došli tu jesti i piti. Došli smo pomoći. Idemo negdje gdje ima posla, odraditi svoje i gas kući. Neki od nas (i ja) ujutro rade. A i kući sam imao posla, glupo je da tu dangubim.

Kamioni s pijeskom prošli su u pravcu Strošinaca, ni jedan nije skrenuo kod nas. Rekli su nam da i dalje čekamo, tamo ionako ima dovoljno ljudi, a i ovdje će doći pijesak. Prošlo je još nekoliko kamiona za Strošince. Na kraju smo tamo otišli i mi. Ravno u frku. Uhvatih se lopate, u dva sata vreće smo napunili pijeskom doveženim s dva kamiona. I tada je netko povikao da treba još ljudi na nasipu, te smo šestorica iz naše bande sjeli u autobus i zaputili se u tom pravcu. Mrak je već odavno pao, pod svjetlima bagera i traktora vidjeli smo nasip na kojem je stajao duuugački ljudski lanac sačinjen od nekoliko stotina ljudi i prebacivao vreće s pijeskom, od ruke do ruke i gradio "zečji" nasip. Priključili smo se lancu. Po naglasku sam skužio da dečki do mene nisu iz Cvelferije.
"Otkud ste, dečki?"
"Ima nas iz Čepina i Osijeka".
A bilo je i nas Vinkovčana. I Vukovaraca. Slavonija u malom na jednom nasipu na kraju Strošinaca.

I išle su te vreće. Od ruke do ruke. Tisuće vreća. Frend bajker (52 god.) meni s lijeva imao je prometnu nezgodu prošle godine, stradale su mu ruka i noga. I nije mogao više. Odustao je i izašao iz lanca. Ja sam još trpio, i moja desna noga je također karambolirana od pada s motora, ali sam još mogao.

Negdje oko 22:30 ili 23:00 došla je policija.

"Žao nam je, dečki, ali morate prekinuti posao. Naložena je evakuacija. I nama je žao koliko i vama, ali takve su zapovijedi".

A nasip pri kraju!

Šok i nevjerica. Ljudi ne žele ići.

U jednom trenutku vođa radova kaže "Vraćajte se svi na nasip, dobili smo pola sata. Svi gore i dati sve od sebe!"

Tako je i bilo. Zapravo, skoro tako. U živi lanac ušuljala se panika. Nakon dvadesetak minuta čulo se kako nas nije briga za policiju, radimo dok ne završimo. I u pol najžešćeg posla, ljudi s kraja lanca se vraćaju. Odustaju. Desetine njih.

Popunili smo rupe novim ljudima koji su dolazili i nastavili dalje. Nakon nekog vremena, ponovo - desetine ljudi odustaju.

"Čuli smo da voda prodire u selo, gotovo je, treba sjesti u aute i gas odavdje!"

Sve više ih se vraćalo s kraja lanca.

U jednom trenu i svi oko mene su pustili vreće i krenuli k cesti. I ja s njima. Jer - gotovo je. Svi odlaze.

Opet su nas vratili. "Nije istina, sve je pod kontrolom, a nasip samo što nije gotov! Ajmo još malo!"

I opet ista priča. Krenemo raditi, lanac se zahukta i OPET neki odlaze.

Nema smisla raditi kad ti ode pol ljudskog lanca. Pa ne mogu sam!

Triput sam odlazio, triput se vraćao. Na kraju mi se zgadilo. Zadnji put se četvorica nas više nismo vratili. Idemo natrag do auta, idemo kući. Nek završe domaći.

Dok smo hodali cestom prema centru sela, lokalci su nas pokušali vratiti na nasip. Opisao sam im situaciju i rekao da se ja više tamo ne vraćam, jer ću nekog istući ako se vratim. Neka sad oni stanu u lanac i bore se s panikom i dezinformacijama (a oni su uglavnom bili na traktorima koji prijevoze vreće s pijeskom, na nasipu su bili svi ovi s drugih strana Slavonije).

Mi smo se vratili na asfaltirani parking u centru gdje se tovario pijesak u vreće, odradili još malo. I čuli da je nasip skoro završen. Bili smo spremni i vratiti se, ali više nije bilo potrebe. Više stotina ljudi uključenih u radove nestalo je još kad je policija najavila evakuaciju. Do kraja nas je ostalo pola.

Neki su ostali sagraditi još jedan manji nasip, mi smo krenuli kući. Jer neki od nas ujutro moraju na posao.

Kući sam stigao u 02:00, prebijen k'o mačka, ne razmišljajući više toliko o neorganiziranosti, dezinformatorima, panici, već o nekim sasvim drugim stvarima.

Ovo sam već doživljavao. Doduše, nije bila poplava, već rat. Gotovo identično. Panika od četnika "koji su na ulazu u grad" ili panika od vode koja već nadire u selo, mala je razlika. Reakcije ljudi su identične. Jedni viču, trče i bježe, drugi ostaju.

I ne samo panika... Još je mnogo toga bilo krvavo slično... Vreće s pijeskom prebacivali su opet isti ljudi. Od ovih starijih - opet branitelji.
A ovi mlađi, valjda neki isti, novi branitelji, bez rata.

Obična raja, anonimna. Kad god zaškripi, mali čovjek poturi svoja leđa, mali čovjek riskira svoj život. Ne za Hrvatsku iz bajki, već za svoj dom kojeg je gradio godinama. I u pomoć mu priskoče susjedi, prijatelji, poznanici, pa čak i prolaznici. U nevolji svi budu kao jedan. Hm... OK, skoro svi. Bilo je i dojava o pljačkašima poplavljenih kuća, naravno.

A ja sam odavno sebi obećao da više nikad neću braniti domovinu. Jer se ona sa svime tima našalila. Jer su pokrali, oteli, devastirali.

I opet ju branim. I ne vjerujem samom sebi. I nije tu važna sjajna Hrvatska ugužena u crne "Audije", nisu tu važne neke presvete domoljubne ideje... Važno je ono s čime smo neposredno vezani. Ljudi oko nas, njihove kuće, njive, djeca.

Opet je obični mali čovjek na prvoj liniji.

P.S. Svježe vijesti:obrana Strošinaca od Save je u potpunosti uspjela, ali ne i od vode koja je došla iz susjednog poplavljanog sela. I tako, Strošinci danas plivaju. Za sjesti i plakati.