1000 čudesnih stvari

Zvijezde
Imam jedno sjećanje koje mi uvijek izmami osmijeh na lice: imam pet godina, vruće je ljeto u Zadru, a deda i ja promatramo noćno nebo. Deda mi pokazuje zvijezde i objašnjava koja je koja. Naučila sam nalaziti Velikog i Malog medvjeda, Danicu, Oriona, Strijelca i sva ostala zviježđa prije nego sam si - doslovno - znala sama vezati cipele. Objašnjavao mi je deda tad kako je Lajka otišla na Mjesec i kako je ostala tamo jer je nisu mogli vratiti i kako sada Danica treperi jer zapravo plače za njom. Nabavio je jednom i nekakvu ćirilićnu knjižicu u kojoj su bila nacrtana zviježđa i planeti, one famozne slike "ljetno nebo" i "zimsko nebo", proračuni, nacrti... koješta. Tog sam ljeta svladala i ćirilicu.
Kako sam odrastala, deda i ja smo nastavljali razgovarati o zvijezdama, planetima, sustavima, a u naš se mali svijet probio i David Attenborough. Htjela sam tada biti istraživač, rekla sam dedi, htjela sam to najviše što se nešto može htjeti kad imaš - hm, ne sjećam se točno koliko, osam možda? Htjela sam biti istraživač, objašnjavala sam mu danima, htjela sam istražiti svijet i vidjeti sve što se može vidjeti, popeti se najviše što se može i onda se vratiti i pisati o tome. Tako sam ja to objasnila dedi. Ponekad se pitam bi li bio razočaran da me sada vidi i da zna da, eto, ipak nisam postala istraživač, čudnovata kombinacija Cousteaua i Huckleberry Finna, kako sam si ja zamišljala pustolovinu.
Deda je davno umro.
Ali dogodi se ponekad, kao danas, kad život zgusne i nekako bude težak u srcu i na ramenima, da noge same nađu put. Večeras sam se našla na vrhu brda iznad moga grada, visoko odakle puca pogled do Zagreba koji svjetluca poput žutog treperavog tepiha u daljini, ondje gdje je zrak gust od dima koji dopire iz dimnjaka (mirisa slatkog i oštrog istodobno), gdje je tiho i mračno i gdje digneš glavu i odjednom te oplahne pogled na zvijezde, na visoke, treperave žute zvijezde, na mjesec koji se smije poput one mačke iz Alise u zemlji čudesa, i moja glava kao po naredbi počinje pretraživati horizont tražeći oba medvjeda i Strijelca i Jupitera i Veneru i Merkur i...
...i ima neke čudne utjehe u njima gore. Uvijek su tu. Bile su tu i kad sam izašla iz bolnice i stajala u mraku, razmišljajući da život mora biti nešto više, nešto bolje. Bile su tu i kad sam se opraštala s nekim dragim ljudima koji su otišli zauvijek i kad sam dočekivala zoru lomeći u sebi tko sam i što sam i što želim.
Bile su, srećom, tu i danas, dok sam stajala gore i gledala kako se rastapaju u žute razmazane mrlje, poput gumba na kućnoj haljini neke bake.

Foto: Zvonimir Ferina
Zagreb noću
Najviše volim kod Zagreba što mi noge same nalaze put do poznatih odredišta. Pustim ponekad da me nose njegove ulice, kamo me već treba odnijeti, i čekam da se moja stopala i Zagreb usuglase oko toga kamo ću. Dugo već ne živim ondje i dugo već zagrebačke ulice više ne udaraju onaj ritam mogućnosti i uzbuđenja. Sada su samo ulice koje me, ponekad više, ponekad manje, ali često, stvarno često, ispunjavaju ljepotom. Posebno noću. Ako ste ikada promatrali Zagreb s neke visine - a ja sam živjela na 16. katu nebodera - znate da odozgo izgleda kao golema, uspavana životinja, kao nešto što pulsira, diše, ključa od života. Lijepa je to misao.
Ponekad se noću vozim kroz Zagreb i ponašamo se - Zagreb i ja - poput para na prvom izlasku. On meni pokazuje svjetlucanje ulica i pretrpane kafiće, dim i smijeh, pokazuje mi maglu koja se valja po asfaltu i palucanje zvijezda na nebu. A ja slušam njegove priče i smijem se njegovim šalama i opet se iznova zaljubljujem u njega.

Foto: Diana Pečkaj Vuković
Madeleine
Izjurila sam iz trgovine i gotovo je srušila: sitna, pogurena, jedna od onih baka koje hodaju tako da im je cijeli gornji dio tijela gotovo poravnat sa tlom. Iskrivljena u čudnovati upitnik, stajala je na semaforu i drhtavom rukom pokušavala poravnati - ovako, na oko - tešku vrećicu. Ponudila sam pomoć, a ona me pogledala onim pogledom koji se napola pita jesam li sišla s uma, a napola bi me poslao k vragu. Stajala sam na trenutak kao da mi netko svrdla po utrobi: ne zbog bakice, ne zbog onog vječnog pitanja koje si postavljam svaki puta kad vidim ovako iskrivljene ljude (koliko je, zaboga, težak bio taj životni teret), već zbog sjećanja. Prije par godina moj je prijatelj umro. Ne naglo, ne neočekivano, ne... ali, nepravedno. Baš - nepravedno. Uvijek smo se šalili na račun njegove bake, jednako sitne, male, pogurene otočanke, koja je uzbrdo i nizbrdo po otoku jurcala noseći stvari (jednom i filadendron, ako se dobro sjećam priče) i tjerajuć k vragu svakog tko bi joj ponudio pomoć. I tako se nađeš u 9 sati izjutra, na jednoj od prometnijih zagrebačkih prometnica, i prisjećaš se da u mobitelu još njegovo ime stoji pod slovom V i da je on i dalje adresa koje se sjetiš kada život bude gadan i ružan i čupav i pretežak i kada bi se rado zavukao na njegov kauč, zagrlio plišanog majmuna i, dok ti on kuha kavu i nosi pepeljaru, pričao kako si i kada i s kim sve zabrljao. Jer, budimo iskreni, uglavnom sam se ja bavila zabrljavanjima, a njegov je zadatak bio skupiti polupano.
Prošle sam godine izgubila mnoge. Baš izgubila. Ovaj sam blog prestala pisati i tek sam sinoć, kad sam se zapitala zašto ga mjesecima nisam otvorila, pogledala otprilike vrijeme zadnjeg upisa. Malo poslije smrti moje prijateljice, jedne od onih koje bih uvijek, nakon gotovo svakog posta ovdje, ugledala među komentatorima. Sinoć sam napola očekivala da ugledam njen komentar ili da mi se javi s "mica", a to "mica" uvijek je pratio grlen smijeh od kojeg se tresu prozori.
Još teže - ponekad dopluta neka melodija i uvijek, bez greške, moje misli nađu put do njega. Zapravo Njega. Ne znam kako bih ga opisala i ne znam što smo bili jedno drugome. Što god to bilo, bilo je drugačije, bilo je posebno, bilo je na posljetku, samo naše. Završilo je jedne vruće i sparne kolovoške subote i još imam problema smotati glavu oko te činjenice. Čak i sad, mjesecima poslije, sad dok pišem ove riječi, imam pune oči suza i ogroman osjećaj propuštenosti. Nemam žaljenja, nije to taj osjećaj, ali imam ogromnu nostalgiju za prošlošću koju nikada nismo ispisali, a mogli smo, samo da smo bili hrabriji i odvažniji.
I odjednom evo, srijeda je ujutro, a ja razgovaram s duhovima, s čitavom procesijom ljudi koje sam voljela, a sve zbog one pogrbljene bakice koja vuče svoju vrećicu s prkosom života koji je možda podnio težak teret, ali se odbio predati.

Sloboda
Nisam dugo pisala. Život nekako postane težak ponekad - barem moj. Nakupe se problemi, neriješene situacije, kosturi počnu zveckati po ormaru taman kad si pomislio da više niti jednog nema. Iskreno, pogledavala sam ovaj blog povremeno, vidjela da živi, da je posjećen, da vi dolazite i čitate, ali nisam imala što reći.
Što se promijenilo?
Kako jednostavno pitanje na koje uopće nemam odgovor. Sve se promijenilo. U posljednjih nekoliko dana promijenio se čitav moj svemir. A sve je ostalo isto - nekako.
Jedna od stvari koja jest nova je poruka koju sam dobila. Jedan je moj tekst, baš odavde, s ovog bloga, napravio velik krug: netko ga je pročitao i poslao mailom nekome drugome i taj je netko drugi moj tekst poslao meni preko oceana. Na prvi pogled nisam shvatila da je to moj tekst. Govori o odlascima. Govori o tome koliko ja obožavam kada zatvorim jedno poglavlje svog života. Tako rastem. Očito nisam jedina koja ima tako postavljen okvir za život.
I to je nekako zacementiralo taj osjećaj slobode. Odnekud sam dobila vjetar u jedra i osjećam da sam se pustila svih štaka i držača, svih okova i zamišljenih uvjerenja, svega što zapravo nije moje. Sloboda je dobra stvar, ogromna sloboda, široka poput najplavijeg neba usred kolovoza. Pitaju me što mi se dogodilo. Ne znam. Sve. Ljubav, mislim.