Marketing
Čudesna stvar #98 - Madeleine
Foto: Diana Pečkaj Vuković
Madeleine
Izjurila sam iz trgovine i gotovo je srušila: sitna, pogurena, jedna od onih baka koje hodaju tako da im je cijeli gornji dio tijela gotovo poravnat sa tlom. Iskrivljena u čudnovati upitnik, stajala je na semaforu i drhtavom rukom pokušavala poravnati - ovako, na oko - tešku vrećicu. Ponudila sam pomoć, a ona me pogledala onim pogledom koji se napola pita jesam li sišla s uma, a napola bi me poslao k vragu. Stajala sam na trenutak kao da mi netko svrdla po utrobi: ne zbog bakice, ne zbog onog vječnog pitanja koje si postavljam svaki puta kad vidim ovako iskrivljene ljude (koliko je, zaboga, težak bio taj životni teret), već zbog sjećanja. Prije par godina moj je prijatelj umro. Ne naglo, ne neočekivano, ne... ali, nepravedno. Baš - nepravedno. Uvijek smo se šalili na račun njegove bake, jednako sitne, male, pogurene otočanke, koja je uzbrdo i nizbrdo po otoku jurcala noseći stvari (jednom i filadendron, ako se dobro sjećam priče) i tjerajuć k vragu svakog tko bi joj ponudio pomoć. I tako se nađeš u 9 sati izjutra, na jednoj od prometnijih zagrebačkih prometnica, i prisjećaš se da u mobitelu još njegovo ime stoji pod slovom V i da je on i dalje adresa koje se sjetiš kada život bude gadan i ružan i čupav i pretežak i kada bi se rado zavukao na njegov kauč, zagrlio plišanog majmuna i, dok ti on kuha kavu i nosi pepeljaru, pričao kako si i kada i s kim sve zabrljao. Jer, budimo iskreni, uglavnom sam se ja bavila zabrljavanjima, a njegov je zadatak bio skupiti polupano.
Prošle sam godine izgubila mnoge. Baš izgubila. Ovaj sam blog prestala pisati i tek sam sinoć, kad sam se zapitala zašto ga mjesecima nisam otvorila, pogledala otprilike vrijeme zadnjeg upisa. Malo poslije smrti moje prijateljice, jedne od onih koje bih uvijek, nakon gotovo svakog posta ovdje, ugledala među komentatorima. Sinoć sam napola očekivala da ugledam njen komentar ili da mi se javi s "mica", a to "mica" uvijek je pratio grlen smijeh od kojeg se tresu prozori.
Još teže - ponekad dopluta neka melodija i uvijek, bez greške, moje misli nađu put do njega. Zapravo Njega. Ne znam kako bih ga opisala i ne znam što smo bili jedno drugome. Što god to bilo, bilo je drugačije, bilo je posebno, bilo je na posljetku, samo naše. Završilo je jedne vruće i sparne kolovoške subote i još imam problema smotati glavu oko te činjenice. Čak i sad, mjesecima poslije, sad dok pišem ove riječi, imam pune oči suza i ogroman osjećaj propuštenosti. Nemam žaljenja, nije to taj osjećaj, ali imam ogromnu nostalgiju za prošlošću koju nikada nismo ispisali, a mogli smo, samo da smo bili hrabriji i odvažniji.
I odjednom evo, srijeda je ujutro, a ja razgovaram s duhovima, s čitavom procesijom ljudi koje sam voljela, a sve zbog one pogrbljene bakice koja vuče svoju vrećicu s prkosom života koji je možda podnio težak teret, ali se odbio predati.
Post je objavljen 15.02.2012. u 09:54 sati.