1000 čudesnih stvari

Zvijezde
Imam jedno sjećanje koje mi uvijek izmami osmijeh na lice: imam pet godina, vruće je ljeto u Zadru, a deda i ja promatramo noćno nebo. Deda mi pokazuje zvijezde i objašnjava koja je koja. Naučila sam nalaziti Velikog i Malog medvjeda, Danicu, Oriona, Strijelca i sva ostala zviježđa prije nego sam si - doslovno - znala sama vezati cipele. Objašnjavao mi je deda tad kako je Lajka otišla na Mjesec i kako je ostala tamo jer je nisu mogli vratiti i kako sada Danica treperi jer zapravo plače za njom. Nabavio je jednom i nekakvu ćirilićnu knjižicu u kojoj su bila nacrtana zviježđa i planeti, one famozne slike "ljetno nebo" i "zimsko nebo", proračuni, nacrti... koješta. Tog sam ljeta svladala i ćirilicu.
Kako sam odrastala, deda i ja smo nastavljali razgovarati o zvijezdama, planetima, sustavima, a u naš se mali svijet probio i David Attenborough. Htjela sam tada biti istraživač, rekla sam dedi, htjela sam to najviše što se nešto može htjeti kad imaš - hm, ne sjećam se točno koliko, osam možda? Htjela sam biti istraživač, objašnjavala sam mu danima, htjela sam istražiti svijet i vidjeti sve što se može vidjeti, popeti se najviše što se može i onda se vratiti i pisati o tome. Tako sam ja to objasnila dedi. Ponekad se pitam bi li bio razočaran da me sada vidi i da zna da, eto, ipak nisam postala istraživač, čudnovata kombinacija Cousteaua i Huckleberry Finna, kako sam si ja zamišljala pustolovinu.
Deda je davno umro.
Ali dogodi se ponekad, kao danas, kad život zgusne i nekako bude težak u srcu i na ramenima, da noge same nađu put. Večeras sam se našla na vrhu brda iznad moga grada, visoko odakle puca pogled do Zagreba koji svjetluca poput žutog treperavog tepiha u daljini, ondje gdje je zrak gust od dima koji dopire iz dimnjaka (mirisa slatkog i oštrog istodobno), gdje je tiho i mračno i gdje digneš glavu i odjednom te oplahne pogled na zvijezde, na visoke, treperave žute zvijezde, na mjesec koji se smije poput one mačke iz Alise u zemlji čudesa, i moja glava kao po naredbi počinje pretraživati horizont tražeći oba medvjeda i Strijelca i Jupitera i Veneru i Merkur i...
...i ima neke čudne utjehe u njima gore. Uvijek su tu. Bile su tu i kad sam izašla iz bolnice i stajala u mraku, razmišljajući da život mora biti nešto više, nešto bolje. Bile su tu i kad sam se opraštala s nekim dragim ljudima koji su otišli zauvijek i kad sam dočekivala zoru lomeći u sebi tko sam i što sam i što želim.
Bile su, srećom, tu i danas, dok sam stajala gore i gledala kako se rastapaju u žute razmazane mrlje, poput gumba na kućnoj haljini neke bake.