Pjesme su moje sjeme crne grude

utorak, 29.11.2016.

RUKE
Ruke su često tvrde žuljave
one su čudo stvarnosti prave.
Nekad su tople i tako meke
k'o oblačić bijeli iznad rijeke.
Ruke su stvorile puno toga,
one su čudo od samog Boga.
Ruke su umorne kopale vrt,
one su prtile prvu prt,
one su sadile,
lice gladile,
sijale plodove pa ih vadile,
šišale živicu i malč radile.
Ruke su iskrene kad se čvrsto stisnu,
u čvrstom stisku istinu vrisnu.
Ruke su meke,
ruke su čvrste,
u ljubavi ruke upletu prste.
Ruke govore znakovnim jezikom,
one govore nježnim dodirom,
one su pune i kad su prazne
one pričaju priče razne;
žuljave ruke o tvrdom radu,
za dugoprste kažu da kradu.
Ruke su mekše i od pamuka
kad ih stavljamo pod glavu unuka.
Ruke posluže umjesto jastuka;
kad ti se spava,
kad boli glava,
kad ti je ležaljka zelena trava
opet je tu najmekša ruka.
Ruka je utjeha u samoći
i mjenja oči u mrkloj noći,
pomoću ruku čovjek se kreće
kad se nogama više neće,
guraju kolica,
drže štake,
ruke otvaraju brave i kvake,
one sa pilom grane režu
u čvrsti zagrljaj nekad se stežu.
Ruke posluže kao krila,
kad se u ambis sunovratiš,
sve dok ne otvoriš padobran
i rukama pravu namjeru vratiš.
Ruke povlače tanke konce
na kojima pleše marioneta,
one dodirom na tipkovnicu
šalju poruku na drugi kraj svijeta,
pišu zadaće,
pišu romane,
sa kistom velika čuda čine,
one štite oči od sunca
kad se visoko na nebo vine.
Po ruci se poznaje koja si vrsta,
prkosi kad pokaže srednjeg prsta.
Ruka miluje koga voli
ona dodirom otklanja boli,
Na pozdrav ti izdaleka maše,
na zdravlje podiže pune čaše,
poteže pušku
i brani dom,
ponekad snažno lupi o stol
i kaže: „Tu sam svoj na svom!“

Zorislav Vidaković

29.11.2016. u 20:38 • 0 KomentaraPrint#

POTRAŽI ME

Potraži me negdje u Kumovoj Slami.
Izgubio sam se tražeći te među zvijezdama,
a rekli su mi da si samo iskra!
Ne!
Sjaj tvoj je trajao dugo
i još je negdje tu u mom oku
zapamćen kao posebna svjetlost.
Pronaći ćeš me.
Isijavam toplinu koju samo ti možeš osjetiti.
Slijedi taj trag
jer ja sam izgubljen
i nemoj dozvoliti da ugasne plamen
jer ćeš izgubiti trag
i vječno ćemo nemirni lutati u paralelnim svjetovima.

Zorislav Vidaković

29.11.2016. u 20:33 • 0 KomentaraPrint#

petak, 25.09.2015.

PROŠAO SAM PORED POLJA ZRELOG ŽITA

Prošao sam pored polja zrelog žita.
Mirisalo je kruhom.
Mirisalo je uspomenama,
sjećanjima na žetvu,
na djeda,
na rezak zvuk kose
i pjesmu vrijednih rukovetalja.
Mudro je bilo ocijeniti,
gdje ispružiti uže
u koje će majka staviti rukovet!
Dvije rukoveti – jedan snop!?
Djed je bio prvi kosac.
Njegov otkos je bio najširi,
a pokošeno žito
složeno pod grabljama njegove kose,
kao postrojeno,
kao vojnici u svečanom špaliru.
I taj,
taj zagonetni osmijeh na njegovom licu,
kada je smrvio klas žita među dlanovima,
zagrizao nekoliko zrna
i znakovito nas pogledao,
pomilovao kosu kamenom
i krenuo u otkos.
Taj osmijeh je ostao na njegovom licu
sve vrijeme!
I sad je negdje tu,
u mojim vijugama.
Snimite ga vašom tehnologijom!
Spojite me na žice!
A ako nemate odgovarajući player;
naći će te ga:
na nekoj umjetničkoj slici,
u nekoj galeriji,
u muzeju.
Naći će te ga na licu glazbenika
kad pronađe pravu notu,
na licu arhitekta
dok gleda tek izgrađen most
koji spaja dva otoka
ili vijadukt koji spaja brda.
Fotošopirajte ga
na onu jedinu požutjelu sliku djedovu
sa sahrane njegovog oca!
Da!
Taj osmijeh fotošopirajte!
Zabilježite ga vašim megapixels-ima
I pohranite u Gigabutes-ima
Na neki stick
Na DVD
ili neku skupnu memoriju,
u oblacima – cloud-ima
tamo na drugom kraju planeta
putem interneta.
Zabilježite vrijeme,
vrijeme ponosa!
Zabilježite vrijeme
u kojem su ljubili svoju ravnicu
kao ženu!
Svoju putenu ravnicu
koja je kruhom rađala!

Zorislav Vidaković

25.09.2015. u 18:20 • 0 KomentaraPrint#

srijeda, 14.05.2014.

PONEKAD JEDNOSTAVNO SIĐEM S VLAKA

Ponekad jednostavno siđem s vlaka.
Nađem se na peronu nekog kolodvora.
Oko mene k'o kipovi, mrtvi ljudi.
U kosi mi iglice mrtvog bora.
Gledam vlak kako odlazi!?
Mašu mi iz vlaka znani ljudi!
Mašu mi, viču da potrčim!
Kažu mi; Novi dan se budi!
I nestaju u oblaku pare i smoga
jer taj kolodvor ne pohodi
električna lokomotiva.
Tek lupanje kotača
još se čuje.
U glavi mi slika plastična, živa!
Tek sad vidim;
Vlak je taj prepun!?
U prvom razredu komodaju se i šire!
U drugom je tijesno,
puno je ljudi,
iz mase tek ruke i noge vire.
… Vjetar pomete maglu i smog;
Vidim; Vlak odlazi sve brže i brže!
Poneko padne u šikaru, u ambis,
a neki se uporno, grčevito drže!
Tijela im udaraju po pragovima!?
… Zažmirim!
Pomislim; Sve je to san!
A mrtav neznanac
progovori grlenim glasom;
Ne!
To sviće novi dan!

Zorislav Vidaković

14.05.2014. u 17:51 • 1 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 17.03.2014.

TRAMVAJ LUĐAKA

TRAMVAJ LUĐAKA ILI LUDI SAN

Na ulici pjesnik!
Da pjesnik.
Galami stihove svoje.
Na tramvajskom stajalištu
ljudi uporno stoje.
Neki pričaju,
a neki šute,
a neki se glasno ljute
i povisuju ton,
a on još glasnije
stihove priča.
Bori se za svoj tron.
I pjesma mu je jača
i već je na granici plača,
a tramvaja dugo nema.
I ljutnja je sve jača
i sve je glasnija priča,
i sve je više problema,
i svi su svima krivi,
i sve je glasnija buka.
Nastojim slušati poetu,
poznat mi ritam pjesme
i pomislim u trenu;
Šekspira govori,
ne on Hamleta živi.

Pogledam malo u stranu,
čovjek, na drvetu sjedi
i reže pod sobom granu,
i kezi kvarne zube.
Pomislim,
vidim;
Past će na dvoje mladih,
što se ispod
drveta ljube.
Grana se savije
i on klizne do kraja,
i padne na liru tramvaja,
i gori,
i vrišti,
ali kao da ga ne peče,
kao da vrišti od sreće.

Na stajalištu
nema svijeta,
prestala je graja.
Tek ja i stari poeta
i nije više galama,
a ono dvoje mladih
mašu nam rukama
i mi mašemo njima,
i kažem poeti;
Svaka ti je jaka,
a on odmahne rukom
i završi pjesmu stihom;
Otišao je tramvaj luđaka!


Zorislav Vidaković

17.03.2014. u 21:43 • 1 KomentaraPrint#

petak, 27.12.2013.

STAO JE MATA

Stao je Mata
na polak dvora,
kokoši kljuc'u oko njega,
korov mu naras'o do trbuva.
Ne može više!
Dosta mu svega.
Uz'o vodera,
Brusa i kosu.
Pipnijo;
Još je otkovana,
zakosijo u jutarnju rosu,
poter'o otkosa
ope' za rana!?
Sve češće staje
i kosu brusi,
povuče malo iz fraklića.
Nestalo snage,
nestalo volje,
u frakliću nestalo pića.
E decu si Mata
poter'o u grada
nek' jedu tamo
mekšeg kruva
i eto sam si ostao sada;
Kuća te tvoja jedino čuva!
Sunce se još nije
ni podiglo,
A ka' će više;
Za milog Boga!?
Dosta mu košnji,
Kopanja,
Oranja,
živadi,
marve
i svega toga.
I ope' Mata povuče kosu,
Došla mu nikaka
nova snaga;
Pljunijo u dlana,
potero širje,
opsov'o rogatog
crnog vraga.
I tako Mata do noći kosijo,
psov'o vraga
i Boga moljijo.
… U ćošku ostalo
još dva – tri otkosa.
Spao je Mata
s umorni' nogu.
'Teo je kazat,
al' nije sig'o;
Oprosti Bože;
Više ne mogu!?

Zorislav Vidaković

27.12.2013. u 18:07 • 1 KomentaraPrint#

nedjelja, 28.10.2012.

SPAVAĆA SOBA - iz ŠOKAČKI' DIVANA

SPAVAĆA SOBA

U spavaćoj sob' ne gori svetlo, al' ni mrak. Mesečina uprla kroz firange od ćenara pa se baš dobro viđe.
Snaš' Mara spava sama, rče onako podjednako, osrednje, ni jako, a ni ni slabo. Mata j' bio u proscima pa ga ni ni čekala. Znala j' da će otit u birtiju i zaglavit do fajronta.
Kad odjedamput neko drapa po vrat'ma ko mačak, al' ni se probudila. To Mata traž' ključem brav'. Unide Mata unutra pa čuje kako Mara rče. Lagano zapeva onako istijana :
«TIHO NOĆI MOJE ZLATO SPAVA!
NAD GLAVOM JOJ OD BISERA GRANA!» pa malo šćucne pa kaže onako za sebe:
«NEMA GRANE OD BISERA? AL' KROZ PENDŽER SE VIĐE DUDOVA GRANA!» pa se malo sagne i gledi kroz pendžer.
«A KAD SE DUDOVE RAKIJE NAPIJEŠ, TRI DANA LUDUJEŠ!»
Tetura se, šćuca, pride krevetu, sagne se pa gledi u Maru.
«SMEŠKA SE!» misli on naglas
«MORA DA NIŠTO LEPO SANJA! BAREM DA MI JE ZNAT' ŠTA. HMM…A MOŽDA BOLJE DA NEZNAM? MOŽD BI SE MORO SEKIRAT?» pa opet šćucne:
«IL ČAK LJUTIT! ETO ZATO GOSPOD BOG NI DAO DA VIĐEMO ŠTA KO SANJA!»
Skida se . U dugačkima j' gaćama, flanelskima. Malo se zatepa.
«HOP-HOP- HOP!» Dotetura se i polako legne kraj žene pa se namešća. Podrma ju za rame:
«MARO RČEŠ JAKO. UGUŠI' ĆEŠ SE!» kaže joj lagano. Mara se okrene i nastav' spavat. Mata se digne pa trapa po sob':
«OPET MORAM PIŠAT! K VRAGU I TO PIVO! KUD' SU ME NAGOVORIL DA TOGA VRAGA PIJEM! BOLJE DA SAM PIO RAKIJU!»
Otvara dvokrilna vrata pa se namešća i piša.(čuje se baš dobro di šorobonji.
«E SAD JE DOBRO!» Otrese, briše ruke od gaće, dotetura do kreveta i polako se zavuče kraj Mare. Najedamput sedne u krevetu i vikne glasno:
«MARAČO!»
Mara se probud, sedne pa će onako uplašena:
«ŠTA J' DI GORI?»
«NE GORI AL' NEKO ĆE GORET!»
«KO?»
«E IZGLEDA DA Ć' JA!»
«PA ŠT S' NAPRAVIJO?»
«SLUŠAJ SAD, OTKAD MI IMAMO DVOKRILNA VRATA NA TREM?»
«O BUDALO PIJANA ŠUT I SPAVAJ!» pa se krsti:
«BOG DAM OPROSTI!»
Mata se čova iza uva:
«E NI TO SAM ' TAKO. AKO NEMAMO DVOKRILNA VRATA IZ SOBE U TREM ONDA SAM SE JA POPIŠO U ŠIFONJERA!»
Ona odjur' do ormara pa poče bacat' trubice po sob'.
«VRAGU PIJANI! JESAM TI REKLA DA NE LOČEŠ! NI ZA TEBE! ŠTA DA RADIM JADNA? JEL DA SE OBESIM IL' DA SIRĆE POPIJEM? PA TO MI JE USPOMENA OD POKOJNE MATERE!»
Mata šut' pa razmišlja, kad god se Mara izviče na njega on se odma otrezni:
«ŠUT' ŽENO MOJA. NEMOJ PIT SIRĆE! S ČIM ĆE MO SALAT' KISELJIT? NEGO SLUŠAJ: EV' ODMA Ć' JA TO SVE ODNET U ŠUPU PA TI SUTRA OPER, PA NA SUNCE, LEPO J' VREME. BIĆU TRUBICE JOŠ BELEJ' NEGO ŠTO S' BILE. U SVAKOJEM ZLU IMA I DOBRA!»
Mara se malo smirila:
«DE NEMOJ FILOZOFIRAT, NEGO NOS TO POPIŠOĆE, OPER RUKE PA U KRPE!»
Tako j' i bilo, al razdremo se nešto pase vrti po krevetu ko da su svi vragovi unišli u njega pa se primakne Mari. UVAT JU ZA DUPE:
«MARA! ZNAŠ ŠTA ! POBUNIO SAM SE . MOGLO B' BIT NIŠTO!»
«DA POBUNIO SI SE VALDA NA ONU KONOBARICU!»
Mata gledi u nju pa se čud;
«JA U NJU! NI S' UBAVNA. NEMA PEDEST KILA! ZNAŠ KAKO KAŽU BAREM KOD NAS U SELU: ŽENA BEZ SISA I BEZ GUZICE, TO TI JE ISTO KO SELO BEZ CRKVE I BEZ ŠKOLE! AL' ZATO KOD TEBE IMA SVEGA!»
Onako ju bećarski pogledne pa j' opet počme dirat'.Ni se Mara baš otimala i njoj se dopalo pa se počme mazit oko njega.
I počeli oni tako radit one stvari:
«MARA LAKŠE MALO SPAŠĆU IZ TEBE!»
«PA DRŽ' SE!» kaže ona onako već zajapurena
«ZA ČEGA?»
«PA MALO PRE S' KAZO DA SE KOD MENE BAREM IMAŠ ZA ČEGA UVATIT!»
«ZABORAVIO SAM!»
«E JESI ZABORAVAN! A I JA SAM . ZABORAV'LA SAM TI KAZAT. BIO J' DANAS POREZNIK. REKO J' DA NISMO DVA KVARTALA POREZA PLATIL' I DA ĆU PLENJAT FRIŽIDERA!»
Mata se umirio i zamislijo.
«BAŠ SI MI TO MOGLA I UJ'TRO KAZAT! SAD JE GOTOVO!»
Mara onako uspaljena gledi u njega:
ŠTA J' GOTOVO?»
Mata se čova iza uva.
«SAD NEK TE ……POREZNIK!»
okrene se na drug' stranu i ubrzo zarče.

28.10.2012. u 17:56 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 11.09.2012.

Djed i unuci

Pitali djedu za kasnih večeri,
unuci njegovi Marko i Marta;
Zašto su djedo stari Slavonci
pravili kuće od pljeve i blata?

Zašto su kuće imale trjemove
male prozore i niske krovove?
Zašto su djeca u ćošku imala
malene stoliće, klupice, stolove?

Zašto su im krovovi bili
pokriveni trskom, raženom slamom?
Zašto su djeca išla u polje
sa starim djedom, bakom i mamom?

Zašto su kosili žito s kosom,
vezali užima i žnjeli sa srpom'
Zašto je kraj peći stajala lopara
i garava motka sa starom krpom?

Zašto su ornice, plug i drljača
u prašini pod starom šupom?
I zašto dado kaže sa smiješkom;
Djedo to gleda s posebnom lupom!?

Zašto pod zrakom zalazećeg sunca
u djedovom oku zablista suza
kad zamisli sebe na svojem vrancu
kako ga u galop tjera – mamuza?




Dali je djeda bio kauboj
jer kaže da je konje jašio?
Dali je posjetio druge planete
i dali se nekada nečeg' plašio?

… …

E djeco moja slušajte sada;
Sve će Vam djedo polako reći!
I djeda je slušao svojeg star' apu
za zimskih večeri kraj tople peći!

Kuće su pravili od pljeve i blata
zbog jakih zima i vrućih ljeta,
a široke trjemove i male prozore
da im srpanjsko sunce ne smeta!

Ali da može u jeseni kasne
prosuti zrake po starom astalu,
jer kako bi tete mame i bake
štrikale čarape za dječicu malu?

A trska i slama na nisku krovu
čuvaju čeljad od vrućih ljeta!?
To su saznanje uveli ponovno
u programe i planove fakulteta!

A djeca su išla prostirat uža
i skupljati grabljama rasutu slamu
kako bi razumjeli djedove i bake
i više slušali tatu i mamu!


Žito se kosilo kosom i srpom
da radom skrbe sebe i djecu.
Jer rad je kažu; Stvorio čovjeka.
Tako su rekli, a sad … to niječu!?

Bake su pekle domaćeg kruha
za gladnu čeljad sebe i djeda!?
Sad domaći kruh jedu gospoda
i baš im kažu; U tek sjeda!?

Stare alatke stoje pod šupom
još kao sjećanje na drugo vrijeme
kad su ljudi bili ljudi,
djeca djeca, a žene žene!?

Djedu zbog vranca zablista suza
jer mu je bio i brat i pomoć.
S njim je orao, vozio žito,
iz birtije se vraćao kasno, u ponoć!

Da!! Kauboj je djeda bio
hranio konje, krave i bika,
a noću je posjetio sva sazviježđa
čeznutljivim pogledom sa sjenika.

Za strah me pitate i suzu u oku,
i čega se djedovi najviše bole;
Tužan je život, upitna budućnost
ljudi, koji ne poznaju korijene svoje!?

Zorislav Vidaković

11.09.2012. u 23:49 • 2 KomentaraPrint#

subota, 25.02.2012.

MOJE MUZE

Zašto svake noći tražim svoje muze,
u osami sobe, daleko od sviju,
a onda ih prostrem kao rose suze
da nas svojim sjajem utješe, ugriju!

Zašto klaun pjeva vesele stihove,
glumeć' dvorsku ludu u svojoj samoći?
Zašto radosnice na oči nam zove,
a vlastitu tugu daruje tek noći!?

Zašto odijelo nosi preveliko
kroz čije rukave samo tuge pušu?
Sa usana osmjeh nudi srcoliko,
trapavim korakom podaje nam dušu.

U očima pogled tužan, neutješan.
Na licu maska da bi bio smiješan!?

Zorislav Vidaković

25.02.2012. u 17:06 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 12.02.2012.

PRKONJICA SE DAO U BIZNIS

Gdje ste ekipo s fejsa i bloga?
Nema me dugo!?
M;anjkate mi repa mi moga;
Otkad su snijegovi
i vjetrovi pušu!?
Ma šljakam ekipo!?
A što bi drugo?
Dobra se pinka vrti u fušu!?
Ne biram posao!?
Radit se mora;
Uglavnom glumim termofora!?
Ubucio sam se od dobre hrane,
više ne kradem Bogu dane!?
Deblji mačori su sada u modi,
a i tepanje mi uz biznis godi.
Dobro se živi!
Radujem se svakom jutru što svane!?
Ekipo ;
Pozdrav!
Uskoro se vidimo na fejsu i blogu!
A sad brišem!
Idem u biznis!?
Sklupčat ću se pored tete Rezice Nogu!!!

osobno mačak Prkonjica

12.02.2012. u 18:32 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2016  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Studeni 2016 (2)
Rujan 2015 (1)
Svibanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Veljača 2012 (3)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (2)
Siječanj 2011 (4)
Prosinac 2010 (3)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (2)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (5)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (5)
Veljača 2010 (5)
Siječanj 2010 (5)
Prosinac 2009 (12)
Studeni 2009 (19)
Listopad 2009 (8)

Opis bloga

Poezija osječkog pjesnika Zorislava Vidakovića

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Osječki pjesnici
Društvo pjesnika Antun Ivanošić Osijek

Zal Kopp
Osječki pjesnik

Zorislav Vidaković govori vlastite pjesme

Pjesma nad pjesmama



Pjesme su moje sjeme crne grude

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se