Prošao sam pored polja zrelog žita.
Mirisalo je kruhom.
Mirisalo je uspomenama,
sjećanjima na žetvu,
na djeda,
na rezak zvuk kose
i pjesmu vrijednih rukovetalja.
Mudro je bilo ocijeniti,
gdje ispružiti uže
u koje će majka staviti rukovet!
Dvije rukoveti – jedan snop!?
Djed je bio prvi kosac.
Njegov otkos je bio najširi,
a pokošeno žito
složeno pod grabljama njegove kose,
kao postrojeno,
kao vojnici u svečanom špaliru.
I taj,
taj zagonetni osmijeh na njegovom licu,
kada je smrvio klas žita među dlanovima,
zagrizao nekoliko zrna
i znakovito nas pogledao,
pomilovao kosu kamenom
i krenuo u otkos.
Taj osmijeh je ostao na njegovom licu
sve vrijeme!
I sad je negdje tu,
u mojim vijugama.
Snimite ga vašom tehnologijom!
Spojite me na žice!
A ako nemate odgovarajući player;
naći će te ga:
na nekoj umjetničkoj slici,
u nekoj galeriji,
u muzeju.
Naći će te ga na licu glazbenika
kad pronađe pravu notu,
na licu arhitekta
dok gleda tek izgrađen most
koji spaja dva otoka
ili vijadukt koji spaja brda.
Fotošopirajte ga
na onu jedinu požutjelu sliku djedovu
sa sahrane njegovog oca!
Da!
Taj osmijeh fotošopirajte!
Zabilježite ga vašim megapixels-ima
I pohranite u Gigabutes-ima
Na neki stick
Na DVD
ili neku skupnu memoriju,
u oblacima – cloud-ima
tamo na drugom kraju planeta
putem interneta.
Zabilježite vrijeme,
vrijeme ponosa!
Zabilježite vrijeme
u kojem su ljubili svoju ravnicu
kao ženu!
Svoju putenu ravnicu
koja je kruhom rađala!
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 25.09.2015. u 18:20 sati.