TRAMVAJ LUĐAKA ILI LUDI SAN
Na ulici pjesnik!
Da pjesnik.
Galami stihove svoje.
Na tramvajskom stajalištu
ljudi uporno stoje.
Neki pričaju,
a neki šute,
a neki se glasno ljute
i povisuju ton,
a on još glasnije
stihove priča.
Bori se za svoj tron.
I pjesma mu je jača
i već je na granici plača,
a tramvaja dugo nema.
I ljutnja je sve jača
i sve je glasnija priča,
i sve je više problema,
i svi su svima krivi,
i sve je glasnija buka.
Nastojim slušati poetu,
poznat mi ritam pjesme
i pomislim u trenu;
Šekspira govori,
ne on Hamleta živi.
Pogledam malo u stranu,
čovjek, na drvetu sjedi
i reže pod sobom granu,
i kezi kvarne zube.
Pomislim,
vidim;
Past će na dvoje mladih,
što se ispod
drveta ljube.
Grana se savije
i on klizne do kraja,
i padne na liru tramvaja,
i gori,
i vrišti,
ali kao da ga ne peče,
kao da vrišti od sreće.
Na stajalištu
nema svijeta,
prestala je graja.
Tek ja i stari poeta
i nije više galama,
a ono dvoje mladih
mašu nam rukama
i mi mašemo njima,
i kažem poeti;
Svaka ti je jaka,
a on odmahne rukom
i završi pjesmu stihom;
Otišao je tramvaj luđaka!
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 17.03.2014. u 21:43 sati.