Za Zagreb, u jednom smjeru

UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.



UTORAK, prvi tjedan ožujka 2014.


Sjela je u sjenicu i zapalila cigaretu. Mislav i Ines sjedili su u kući, s Renatom - njezinom majkom, i prebirali po uspomenama. Nakon pogreba je namjeravala samo nakratko svratiti kući, ali je mama, čuvši preko mobitela tko je u Karlovcu, inzistirala da svi dođu na kavu. Ines je obožavala od prvog dana, a na Mislavov je šarm, kao i većina žena, bila potpuno neotporna. Uostalom, činilo se da je Renata sa svima drugima mogla komunicirati bolje nego s njom.

Dok je tata bio živ, bila je to druga priča. Bio je kao neki motor, spona između njih dvije u njihovoj maloj zajednici, a sad kad ga više nije bilo - zavladala je tišina.
Iskoristila je trenutak u kojem je mama kuhala kavu, a Ines joj pomagala oko kolača i pobjegla van, još uvijek pod dojmom njegovog dolaska. Nakon tolikih godina Mislav je, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kao da su se jučer rastali ispred slastičarnice na Savi ili na stepenicama ispred faksa, sjedio u kuhinji i pričao tričarije s njezinom starom.

Pogreb je bio kakvi već pogrebi i jesu – uštogljen, dostojanstven i primjereno tugaljiv. Zastali su nakratko nakon mise u seoskoj crkvici, razmijenili par riječi s Tamarom i dogovorili se da će se obavezno naći u Zagrebu.
Marina otrese pepeo u pepeljaru i pogledom okruži lijepim parkom. Uredno pokošen travnjak s nekoliko skladno raspoređenih grmova, drvena sjenica, a pokraj nje kamin. Pogled joj se zaustavi na radničkim rukavicama odbačenim kraj peke, kao da ih je netko netom skinuo s ruku.
Sve su tatine stvari u kući i dvorištu još uvijek stajale na svom mjestu; vrtne škare obješene na zid garaže, sunčane naočale i sat na komodi, kožna jakna koja visi s vješalice na ulazu u kuću – nedostajao je samo netko tko bi ih mogao podići, uzeti i upotrijebiti.
Ovo je bilo jedino mjesto na svijetu na kojem se osjećala kao da je tata još uvijek živ. Nije voljela ići na groblje. Bilo je nekako čudno stajati nad tim malim grobom u kojem je, kao u ladicu na noćnom ormariću bila pospremljena posuda s pepelom i na kojem je kiša već gotovo u potpunosti izbrisala tanko urezana siva slova. Ali ovdje, čim bi sjela u sjenicu i zapalila cigaretu, na mjestu na kojem je on uvijek sjedio i pušio, osjetila se dobro, kao da sjedi kraj nje u s bocom pive i kao i obično, komentira dnevnopolitičku situaciju.


Posegne za novom cigaretom, a u mislima joj se pojavi ono sparno ljetno poslijepodne od prije četiri godine.

Sjedili su na istom ovom mjestu poslije nedjeljnog ručka. Stari je danas bio nekako neobično dobre volje.

- Daj mi jednu, al brzo da mama ne vidi - ispod glasa će joj i pokaže na kutiju cigareta na drvenom stolu između njih.

- Tata, znaš da ne smiješ. A ne bi smio ni piti, kad smo već kod toga - prijekorno će Marina i uperi pogled u orošenu bocu Karlovačkog pred njim.
- Ah, ko da je važno legne ramenima i ravnodušno ju pogleda - Bar da uživam još malo. Ionako je gotovo.
- Nemoj to govoriti! Nije ništa gotovo! - Marina će mu sa žarom - Možemo još probati. Otići ćemo po drugo mišljenje. Goran zna neke doktore na Rebru i... možeš otić tamo.

Marina je pričala sve brže i zvučala sve neuvjerljivije, a oči su joj se punile suzama. Znala je da Stari ima pravo.

Počelo je prije pola godine - sa stalnim umorom i sve sporijim kretanjem. Stari bi svako malo našao izliku da malo pridrijema na kauču ili sjedne na neku klupicu. Kad su ga napokon, nakon mjeseci odbijanja, natjerali da ode doktoru, krvna slika pokazala je povišene vrijednosti u jetrenim probama. Uslijedile su daljnje pretrage. Stari je jednog popodneva došao kući čvrsto u ruci stiščući presavijeni papir i šutke ga dao mami.

Jetra je počela gubiti svoju funkciju – strpljivo mu je objasnio doktor. Nije još ništa izgubljeno, ali potrebno je krenuti na terapiju i potpuno promijeniti životne navike.

Bilo je to čudno. I nekako nepravedno. Bez daljnjega, Stari je oduvijek bio okružen nekim društvom, žamorom, smijehom, dimom cigareta i zveckanjem čaša, ali Marina ga nikad nije vidjela pijanog ili izvan kontrole. Bio je odgovoran i uspješan, uvijek okružen ljudima, uvijek na vrhu, uvijek tu za nju, a nije pamtila da je u kući ikad povisio glas na njih – i nije mogla ni zamisliti, a kamoli prihvatiti scenarij koji se sve brže počeo razmotavati pred njezinim očima.

U kući je nastalo opsadno stanje. Mama je smišljala planove liječenja, simultano povlačila rodbinske veze u bolnicama i pretraživala internet u potrazi za alternativnim rješenjima, ali stari je na sve to samo odmahivao rukom i tu i tamo rekao:

- Ma doktori uvijek pretjeruju. Nije mi ništa.

Ipak činilo se da tog puta nisu pretjerivali. Bolest se širila se sve više i onemogućavala normalno funkcioniranje jetre, a Stari je, ignorirajući doktore - nastavio po starom.

- Ali ako nastaviš s ovim, bit će gotovo i prije nego šta misliš - nastavi Marina uzrujano.

Stari se samo šeretski nasmije, potegne gutljaj pive i zagleda negdje u daljinu.

- A ništa, onda ode ja na ahiret. Kakva je ovo paučina tu po stolu? Treba to skinut - Stari uperi kažiprst prema stolu.
- Kakva paučina? - Marina se zagleda u stol - Tu nema ništa - začuđeno ga pogleda i nervozno nastavi – Ma znaš šta, radi šta god hoćeš, to je tvoj život, al mene nemoj zvati kad nećeš moć ustat iz kreveta - digne se od stola i demonstrativno odgurne stolac. Na odlasku, baci jedan pogled preko ramena. Stari je potezao gutljaj iz boce i rukom pokušavao odagnuti nepostojeću paučinu sa stola.

Voljela bi da je mogla reći kako je zadnji smisleni razgovor koji su vodili bio značajan i lijep, lijep uspomena koju će pohraniti duboko u sebe, prisjetiti j se u nekom teškom trenutku ili ispričati svojoj djeci - ali razgovor o nepostojećoj paučini tog vrućeg poslijepodneva bila je zadnja lucidan razgovor koji je ostvarila s ocem, zadnje suvisle riječi koje su ikad razmijenili.

Uslijedili su dani tišine. Stari joj se nije javljao dva tjedna. Bio je jedina osoba na ovom svijetu tvrdoglavija od nje. Renata ju je zvala par puta i rekla kako joj se čini da se stanje pogoršalo.
- Doktoru neće ići, samo mu se spava - rekla je mama - I nekako je jako mrzovoljan, svađa se sa svima.
- Da, pa? Takav je zadnjih pet godina, mama, ako nisi primijetila - odbrusila joj je Marina preko telefona.

- Hoćeš ga nazvat?- upita ju mama molećivo - Znaš da samo tebe sluša.
- Hoću, mama, nazvat ću ga sutra - obećala je Marina. Ali, sutra...

***

- Mare - prigušen glas probijao se kroz izmaglicu prohujalog ljetnog popodneva i oblake dima što se se širili oko nje. Okrene se i ugleda prijateljsko lice. Mislav ju je držao za rame, kao da ju fizički pokušava iščupati iz njezinih misli.

- Šta sjediš ovdi sama? – napokon joj pusti rame, privuče drveni stolac i sjedne za masivni stol tik do nje.
- Čekam tebe da dođeš i spasiš me, kao i obično – nasmije se kutkom usana i gurne kutiju cigareta prema njemu - Evo, zapali jednu. Za Starog.
- Ne, ozbiljno, zašto si otišla, jesan ja nešto krivo reka ili?
- Otkad je tebi to stalo šta ćeš meni reći?
- Ajme, šta sam sad napravi - Mislav tetralano dlanovima prekrije oči.

- Nisi ništa krivo reka i ne vrti se cijeli svijet oko tebe - al vidim da se ni nakon petnaest godina u zagrebačkim tramvajima još nisi naučio hrvatsk. - na trenutak zastane.
- Ovo mu je bilo omiljeno mjesto, znaš. On bi uvijek sjedio tu gdje ti sad sjediš, a ja ovdje. Pričali smo i pili pivu. I sve je bilo tako nekako jednostavno kad si bio s njim. Imao je rješenje za sve. Što god da ti se u životu dogodilo, mogao si uvijek računati na to da će on biti tu, na ovom mjestu. Sjesti s tobom, otvoriti ti pivu i poslušati te. A onda je jednostavno umro. Kao da mu je dosadila cijela ta priča. Znaš, onda, kad mi se nisi javio ili izrazio sućut ili bilo što slično tome.

- Jesi zbog tog ljuta na mene?
- Ne, zašto bi bila ljuta? Zato što si jednostavno odlučio nestati iz mog života, odlučio da više ne postojim, ignorirao sve moje pozive i bježao od mene po faksu? I onda se pojaviš nakon kolko, dvanaest godina, šarmiraš moju mamu u njenoj kuhinji, praviš se da je vrijeme stalo i samo nastaviš razgovor tamo gdje smo stali. Zbog toga?- zasuje ga bujicom riječi, izbjegavajući njegov pogled.

- Mare, ja, onaj, nisam moga, Andrea je bila...
- Ma boli me briga šta je ona bila, ona je uvijek u našim životima! Šta je bila?- Marina ga pogleda ravno u oči.

Piljio je u stol i okretao upaljač među prstima jednolično čekajući da dotakne drvenu površinu stola.

- Šta je bila?- Marina će nestrpljivo.
- Bila je taman izgubila dite – ravnodušnim će tonom glasa - tako da ti nisam baš bi od neke utjehe onda.
- Mislave, oprosti, nisam znala, ja...
- Nema veze, preboljeli smo to.

Šutjeli su. Jedini zvuk koji je probijao debeli zid tišine između njih bio je onaj upaljač što je ritmički udarao o drvenu površinu.
- Ideš sa mnom? Nešto ti moram pokazat – Marina odjednom prekine tišinu i ustane, ne pričekavši odgovor.
- Idem samo tren na WC.
- Dobro, čekam te na ulici – odgovori mu, ustane i krene preko velikog dvorišta, a sjećanja opet navru.
***

- Vodi me kući. - otvorio je oči i suho promrmljao podižući otežalu ruku u uzaludnom pokušaju da iščupa infuziju iz nabrekle podlaktice prošarane ljubičastim modricama.

Mama ju je nazvala jutros i rekla da je Stari u bolnici. Već se dva dana ponašao čudno, ustajao noću, hodao po kući, vikao i pričao besmislice. Kad ga je ujutro našla kako se penje na kuhinjski stolac i kroz prozor pokušava pobjeći iz kuće – pozvala je hitnu. Mlada i ljubazna doktorica sve joj je objasnila. Bolest je u potpunosti zahvatila jetru. S obzirom da nije dolazio na terapiju i nije se liječio, bilo je pitanje dana kad će se ovo dogoditi. Jednostavna- jetra je otkazivala, a s njome i - mozak.

- Renata... hoću kući.

Marina je sjedila kraj željeznog bolničkog kreveta u sumornoj žuto obojanoj bolničkoj sobi na internom odjelu karlovačke bolnice i piljila u izmoždeno tijelo izvaljeno na krevet par centimetara do nje. Debelu tišinu obavijenu teškim mirisom lijekova prekidali su samo bolni jecaji bolesnika u krevetu do.

- Tata, nije Renata. To sam ja, Marina - nježno ga primi za lice i okrene mu glavu prema sebi, ali susret sa velikim zelenim očima donese ogromnu prazninu koja se zarije u njezinu dušu poput mača. Odjednom joj se učini da je u pozadini tupog pogleda bljesnula jedna iskra i na trenutak pomisli da ju je prepoznao:

- Jel znaš ko sam ja? - upita ga s nadom.

- Znam ko si ti. Ti ćeš me odvest kući. I podigne ruku crnim kožnim remenom zavezanu za željezni krevet – Molim te, odveži me.

***
- Ajmo - Mislav ju prene iz razmišljanja.
- Ajmo – Marina ga primi pod ruku i krenu niz ulicu, prema Kupi.














23.05.2017. u 19:03 | 3 Komentara | Print | # | ^

UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.



UTORAK, prvi tjedan ožujka 2014.


Sjela je u sjenicu i zapalila cigaretu. Mislav i Ines sjedili su u kući, s Renatom - njezinom majkom, i prebirali po uspomenama. Nakon pogreba je namjeravala samo nakratko svratiti kući, ali je mama, čuvši preko mobitela tko je u Karlovcu, inzistirala da svi dođu na kavu. Ines je obožavala od prvog dana, a na Mislavov je šarm, kao i većina žena, bila potpuno neotporna. Uostalom, činilo se da je Renata sa svima drugima mogla komunicirati bolje nego s njom.

Dok je tata bio živ, bila je to druga priča. Bio je kao neki motor, spona između njih dvije u njihovoj maloj zajednici, a sad kad ga više nije bilo - zavladala je tišina.
Iskoristila je trenutak u kojem je mama kuhala kavu, a Ines joj pomagala oko kolača i pobjegla van, još uvijek pod dojmom njegovog dolaska. Nakon tolikih godina Mislav je, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, kao da su se jučer rastali ispred slastičarnice na Savi ili na stepenicama ispred faksa, sjedio u kuhinji i pričao tričarije s njezinom starom.

Pogreb je bio kakvi već pogrebi i jesu – uštogljen, dostojanstven i primjereno tugaljiv. Zastali su nakratko nakon mise u seoskoj crkvici, razmijenili par riječi s Tamarom i dogovorili se da će se obavezno naći u Zagrebu.
Marina otrese pepeo u pepeljaru i pogledom okruži lijepim parkom. Uredno pokošen travnjak s nekoliko skladno raspoređenih grmova, drvena sjenica, a pokraj nje kamin. Pogled joj se zaustavi na radničkim rukavicama odbačenim kraj peke, kao da ih je netko netom skinuo s ruku.
Sve su tatine stvari u kući i dvorištu još uvijek stajale na svom mjestu; vrtne škare obješene na zid garaže, sunčane naočale i sat na komodi, kožna jakna koja visi s vješalice na ulazu u kuću – nedostajao je samo netko tko bi ih mogao podići, uzeti i upotrijebiti.
Ovo je bilo jedino mjesto na svijetu na kojem se osjećala kao da je tata još uvijek živ. Nije voljela ići na groblje. Bilo je nekako čudno stajati nad tim malim grobom u kojem je, kao u ladicu na noćnom ormariću bila pospremljena posuda s pepelom i na kojem je kiša već gotovo u potpunosti izbrisala tanko urezana siva slova. Ali ovdje, čim bi sjela u sjenicu i zapalila cigaretu, na mjestu na kojem je on uvijek sjedio i pušio, osjetila se dobro, kao da sjedi kraj nje u s bocom pive i kao i obično, komentira dnevnopolitičku situaciju.


Posegne za novom cigaretom, a u mislima joj se pojavi ono sparno ljetno poslijepodne od prije četiri godine.

Sjedili su na istom ovom mjestu poslije nedjeljnog ručka. Stari je danas bio nekako neobično dobre volje.

- Daj mi jednu, al brzo da mama ne vidi - ispod glasa će joj i pokaže na kutiju cigareta na drvenom stolu između njih.

- Tata, znaš da ne smiješ. A ne bi smio ni piti, kad smo već kod toga - prijekorno će Marina i uperi pogled u orošenu bocu Karlovačkog pred njim.
- Ah, ko da je važno legne ramenima i ravnodušno ju pogleda - Bar da uživam još malo. Ionako je gotovo.
- Nemoj to govoriti! Nije ništa gotovo! - Marina će mu sa žarom - Možemo još probati. Otići ćemo po drugo mišljenje. Goran zna neke doktore na Rebru i... možeš otić tamo.

Marina je pričala sve brže i zvučala sve neuvjerljivije, a oči su joj se punile suzama. Znala je da Stari ima pravo.

Počelo je prije pola godine - sa stalnim umorom i sve sporijim kretanjem. Stari bi svako malo našao izliku da malo pridrijema na kauču ili sjedne na neku klupicu. Kad su ga napokon, nakon mjeseci odbijanja, natjerali da ode doktoru, krvna slika pokazala je povišene vrijednosti u jetrenim probama. Uslijedile su daljnje pretrage. Stari je jednog popodneva došao kući čvrsto u ruci stiščući presavijeni papir i šutke ga dao mami.

Jetra je počela gubiti svoju funkciju – strpljivo mu je objasnio doktor. Nije još ništa izgubljeno, ali potrebno je krenuti na terapiju i potpuno promijeniti životne navike.

Bilo je to čudno. I nekako nepravedno. Bez daljnjega, Stari je oduvijek bio okružen nekim društvom, žamorom, smijehom, dimom cigareta i zveckanjem čaša, ali Marina ga nikad nije vidjela pijanog ili izvan kontrole. Bio je odgovoran i uspješan, uvijek okružen ljudima, uvijek na vrhu, uvijek tu za nju, a nije pamtila da je u kući ikad povisio glas na njih – i nije mogla ni zamisliti, a kamoli prihvatiti scenarij koji se sve brže počeo razmotavati pred njezinim očima.

U kući je nastalo opsadno stanje. Mama je smišljala planove liječenja, simultano povlačila rodbinske veze u bolnicama i pretraživala internet u potrazi za alternativnim rješenjima, ali stari je na sve to samo odmahivao rukom i tu i tamo rekao:

- Ma doktori uvijek pretjeruju. Nije mi ništa.

Ipak činilo se da tog puta nisu pretjerivali. Bolest se širila se sve više i onemogućavala normalno funkcioniranje jetre, a Stari je, ignorirajući doktore - nastavio po starom.

- Ali ako nastaviš s ovim, bit će gotovo i prije nego šta misliš - nastavi Marina uzrujano.

Stari se samo šeretski nasmije, potegne gutljaj pive i zagleda negdje u daljinu.

- A ništa, onda ode ja na ahiret. Kakva je ovo paučina tu po stolu? Treba to skinut - Stari uperi kažiprst prema stolu.
- Kakva paučina? - Marina se zagleda u stol - Tu nema ništa - začuđeno ga pogleda i nervozno nastavi – Ma znaš šta, radi šta god hoćeš, to je tvoj život, al mene nemoj zvati kad nećeš moć ustat iz kreveta - digne se od stola i demonstrativno odgurne stolac. Na odlasku, baci jedan pogled preko ramena. Stari je potezao gutljaj iz boce i rukom pokušavao odagnuti nepostojeću paučinu sa stola.

Voljela bi da je mogla reći kako je zadnji smisleni razgovor koji su vodili bio značajan i lijep, lijep uspomena koju će pohraniti duboko u sebe, prisjetiti j se u nekom teškom trenutku ili ispričati svojoj djeci - ali razgovor o nepostojećoj paučini tog vrućeg poslijepodneva bila je zadnja lucidan razgovor koji je ostvarila s ocem, zadnje suvisle riječi koje su ikad razmijenili.

Uslijedili su dani tišine. Stari joj se nije javljao dva tjedna. Bio je jedina osoba na ovom svijetu tvrdoglavija od nje. Renata ju je zvala par puta i rekla kako joj se čini da se stanje pogoršalo.
- Doktoru neće ići, samo mu se spava - rekla je mama - I nekako je jako mrzovoljan, svađa se sa svima.
- Da, pa? Takav je zadnjih pet godina, mama, ako nisi primijetila - odbrusila joj je Marina preko telefona.

- Hoćeš ga nazvat?- upita ju mama molećivo - Znaš da samo tebe sluša.
- Hoću, mama, nazvat ću ga sutra - obećala je Marina. Ali, sutra...

***

- Mare - prigušen glas probijao se kroz izmaglicu prohujalog ljetnog popodneva i oblake dima što se se širili oko nje. Okrene se i ugleda prijateljsko lice. Mislav ju je držao za rame, kao da ju fizički pokušava iščupati iz njezinih misli.

- Šta sjediš ovdi sama? – napokon joj pusti rame, privuče drveni stolac i sjedne za masivni stol tik do nje.
- Čekam tebe da dođeš i spasiš me, kao i obično – nasmije se kutkom usana i gurne kutiju cigareta prema njemu - Evo, zapali jednu. Za Starog.
- Ne, ozbiljno, zašto si otišla, jesan ja nešto krivo reka ili?
- Otkad je tebi to stalo šta ćeš meni reći?
- Ajme, šta sam sad napravi - Mislav tetralano dlanovima prekrije oči.

- Nisi ništa krivo reka i ne vrti se cijeli svijet oko tebe - al vidim da se ni nakon petnaest godina u zagrebačkim tramvajima još nisi naučio hrvatsk. - na trenutak zastane.
- Ovo mu je bilo omiljeno mjesto, znaš. On bi uvijek sjedio tu gdje ti sad sjediš, a ja ovdje. Pričali smo i pili pivu. I sve je bilo tako nekako jednostavno kad si bio s njim. Imao je rješenje za sve. Što god da ti se u životu dogodilo, mogao si uvijek računati na to da će on biti tu, na ovom mjestu. Sjesti s tobom, otvoriti ti pivu i poslušati te. A onda je jednostavno umro. Kao da mu je dosadila cijela ta priča. Znaš, onda, kad mi se nisi javio ili izrazio sućut ili bilo što slično tome.

- Jesi zbog tog ljuta na mene?
- Ne, zašto bi bila ljuta? Zato što si jednostavno odlučio nestati iz mog života, odlučio da više ne postojim, ignorirao sve moje pozive i bježao od mene po faksu? I onda se pojaviš nakon kolko, dvanaest godina, šarmiraš moju mamu u njenoj kuhinji, praviš se da je vrijeme stalo i samo nastaviš razgovor tamo gdje smo stali. Zbog toga?- zasuje ga bujicom riječi, izbjegavajući njegov pogled.

- Mare, ja, onaj, nisam moga, Andrea je bila...
- Ma boli me briga šta je ona bila, ona je uvijek u našim životima! Šta je bila?- Marina ga pogleda ravno u oči.

Piljio je u stol i okretao upaljač među prstima jednolično čekajući da dotakne drvenu površinu stola.

- Šta je bila?- Marina će nestrpljivo.
- Bila je taman izgubila dite – ravnodušnim će tonom glasa - tako da ti nisam baš bi od neke utjehe onda.
- Mislave, oprosti, nisam znala, ja...
- Nema veze, preboljeli smo to.

Šutjeli su. Jedini zvuk koji je probijao debeli zid tišine između njih bio je onaj upaljač što je ritmički udarao o drvenu površinu.
- Ideš sa mnom? Nešto ti moram pokazat – Marina odjednom prekine tišinu i ustane, ne pričekavši odgovor.
- Idem samo tren na WC.
- Dobro, čekam te na ulici – odgovori mu, ustane i krene preko velikog dvorišta, a sjećanja opet navru.
***

- Vodi me kući. - otvorio je oči i suho promrmljao podižući otežalu ruku u uzaludnom pokušaju da iščupa infuziju iz nabrekle podlaktice prošarane ljubičastim modricama.

Mama ju je nazvala jutros i rekla da je Stari u bolnici. Već se dva dana ponašao čudno, ustajao noću, hodao po kući, vikao i pričao besmislice. Kad ga je ujutro našla kako se penje na kuhinjski stolac i kroz prozor pokušava pobjeći iz kuće – pozvala je hitnu. Mlada i ljubazna doktorica sve joj je objasnila. Bolest je u potpunosti zahvatila jetru. S obzirom da nije dolazio na terapiju i nije se liječio, bilo je pitanje dana kad će se ovo dogoditi. Jednostavna- jetra je otkazivala, a s njome i - mozak.

- Renata... hoću kući.

Marina je sjedila kraj željeznog bolničkog kreveta u sumornoj žuto obojanoj bolničkoj sobi na internom odjelu karlovačke bolnice i piljila u izmoždeno tijelo izvaljeno na krevet par centimetara do nje. Debelu tišinu obavijenu teškim mirisom lijekova prekidali su samo bolni jecaji bolesnika u krevetu do.

- Tata, nije Renata. To sam ja, Marina - nježno ga primi za lice i okrene mu glavu prema sebi, ali susret sa velikim zelenim očima donese ogromnu prazninu koja se zarije u njezinu dušu poput mača. Odjednom joj se učini da je u pozadini tupog pogleda bljesnula jedna iskra i na trenutak pomisli da ju je prepoznao:

- Jel znaš ko sam ja? - upita ga s nadom.

- Znam ko si ti. Ti ćeš me odvest kući. I podigne ruku crnim kožnim remenom zavezanu za željezni krevet – Molim te, odveži me.

***
- Ajmo - Mislav ju prene iz razmišljanja.
- Ajmo – Marina ga primi pod ruku i krenu niz ulicu, prema Kupi.














23.05.2017. u 19:03 | 2 Komentara | Print | # | ^

UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.

<



Utorak, prvi tjedan ožujka 2002.

- Eeej, di ste komadi –Ines uleti u stan, zalupi ulaznim vratima i zamišljeno krene prema dnevnoj sobi, jednim pokretom ruke zbacujući sa sebe laganu jaknicu i torbu.
– Kaj se tebi dogodilo? - zastane zabezeknuto ugledavši Marininu pozu - izvaljena na kauč, okretala je TV programe i buljila u prazno, drugom rukom tražeći preostale mrvice čipsa od paprike u vrećici nehajno odbačenoj na kauč.
- Ma ništa – uzdahne Marina ispod glasa i strpa još jednu mrvicu čipsa u usta – Samo to šta nemam nikog, niko me ne voli i ...
- A da se probaš skinut iz te jezive pidžame, možda bi te neko i primijetio? - prekine ju Ines.
- Išla sam obući traperice, al nisam ih mogla zakopčati - zacvili Marina.
- O moj Bože – Ines okrene očima - čips od paprike, samosažaljevanje i ne mogu zakopčat traperice koja sam nosila u osnovnoj školi spika - PMS – zaključi.
– Ne brini, ja te volim. Kad imaš faks?
- U dvanaest imam seminar iz metodike. Taman sam se krenula istuširat.
- Slušaj – Ines strpljivo sjedne na kauč do prijateljice i obzirno digne praznu vrećicu - Ti odi oprat kosu, a ja ću nam skuhat kavu i iskopat neku čokoladu i tugovat ćemo zajedno.

Taman sam u tvom filmu.
- Šta je bilo s Nikom?
- Sranje. Pričat ću ti. Ajde po tuš - Ines ustane i odlučno povuče prijateljicu za ruku.
- Nema bediranja, znaš koji je naš moto - ako ništa drugo...
- Da, da, znam... bar još nismo digle kredit - nastavi Marina u isti glas s prijateljicom i preko volje se uputi prema kupaonici. Ines bi i mrtvaca natjerala da ustane s kreveta i nasmije se. Imala je dara za oraspoložiti ljude, moralo joj se priznati.
- Ako dođe Miki, otvori mu vrata, trebam mu dati lovu za stanarinu - doda još Marina i zaokrene prema maloj kupaonici, a Ines se u kuhinjici baci u potragu za čokoladom. Potraga je bila uzaludna - plišani hamburger pakosno joj se cerio iz hladnjaka.

– Marina, idem u dućan, nema ništa slatko, a nemam više ni pljugi. Za pet sam nazad! – prodere se prema kupaonici i zaleti prema ulaznim vratima. Otvorivši ih, ugleda niskog muškarca prosijede crne kose i živih tamnosmeđih očiju kako pruža prst prema zvonu. Ispod pomno njegovane bradice odjednom mu zatitra lagan smiješak. Odmjeri Ines od glave do pete pa pogled zaustavi na dekolteu.

- Hohoho, kakvo lijepo iznenađenje – nepoznati muškarac krene prema njoj ne mičući pogled od poprsja i pružajući obje ruke prema njezinim ramenima.

Ines ustukne pred iznenadnim naletom energije što je isijavala iz ovog smiješnog čovječuljaka i zakorakne unazad. Iznova se nađe u mračnom predsoblju koje odjednom zapahne snažan miris muškog parfema pomiješan s mirisom cigareta.
- A tko biste vi mogli biti, mlada damo? – Miki joj se približavao. Desnom ju rukom uhvati za dlan, a lijevom pokuša obujmiti oko ramena.
- Ja bih mogla biti Ines, a Vi bi mogli maknut te prljave šape s mene ak ne želite da Vam...
- Miki, daj makni se od nje, već smo ti rekle da ne smiješ nikog pipati – spas se pojavi iz kupaonice kose zamotane u turban.
- Ines - Miki, Miki - Ines - automatski će Marina, usput štapićem čisteći desno uho.

Miki je i dalje blentavim pobledom blejao u Ines, ali pogled mu je sve više bježao prema Marininoj potkušulji.
- A Vi ste Miki, mogla sam i mislit - pogleda ga Ines ljutito i obrambeno prekriži ruke na prsima.
- Možemo na ti? - odgovori joj Miki i ne pričekavši odgovor uđe u dnevnu sobu, baci par navodno zainteresiranih pogleda po namještaju i iz jakne izvuče ljubičasto omotanu čokoladu - Evo, cure, ovo je za vas.

- Mmm, hvala ti.. Nisi trebao - Marina će.
– Ma, sitnica. Nego, šta je ono trebalo popravit? – Miki se počeše po glavi i pogleda oko sebe.
- Šta je trebalo popravit!? – Marina se ljutito okrene prema njemu kidajući nesmiljeno ljubičasti celofan.
- Pa vešmašinu, sudoper, da i ne spominjem novi TV koji si nam obećao donijeti.
Izgledala je doista prijeteće naginjući se prema Mikiju, za glavu veća od njega, nekako kao majka koja viče na sinčića jer je loptom razbio vazu na vitrini.

- Ma vidi je, to volim, kad se ženska raspali! Popravit će Miki sve, bez brige! – ozari se Miki, nabaci svoj najšarmantniji osmijeh i odjednom ju obujmi oko struka – Znaš, nikad ti to nisam rekao, ali ja imam razvijene očinske instinkte prema tebi.
- Hah – posprdno će Ines s kauča.

- A gdje ste ovu ljepoticu našli? – Miki mahne glavom prema drugom dijelu sobe i obrati se Ines još uvijek ne ispuštajući svoj plijen iz zagrljaja - Maco, na kojem ti fakultetu studiraš?
- Kako molim? Gdje studiram? - Ines se prijeteće pridigne s kauča - Na Mačjem fakultetu.
- Stvarno je vatrena. – Miki se obrati Marini kao da Ines i nije u prostoriji.
- Slušajte, gospodine Miki...
- Dobro, dobro, svako u svoj kut sobe – brzo će Marina, vidjevši da Inesin fitilj postaje sve kraći, a situacija zapaljiva - ja ću skuhat kavu, lijepo ćemo popričati, ti ćeš nazvati majstora i to je to - istrgne se iz Mikijevog očinskog zagrljaja, izvuče iz torbe novčanik i pruži mu bunt novčanica.

- Nemam vremena za kavu, moram dalje do grada – Miki pohlepno zgrabi novac, prebroji ga i spremi u prednji džep jakne koju je upravo oblačio na sebe. - Cure, ko treba prijevoz?
- Stvarno? Mogu s tobom do faksa? Samo pričekaj da osušim kosu- Marina će veselo. - Al nema pipanja ko zadnji put– zaprijeti mu prstom.

- Bit ću pristojan - Miki će pokorno i ne baš uvjerljivo. Uzvrpoljio se po stanu i htio krenuti. Potrošio je već previše vremena na jednom mjestu, pa bilo to i u stanu s dvije zgodne mlade studentice.

- Ajmo, mala požuri. Dok se ti središ, ja ću još malo popričati s ovom ljepoticom – osmjehne se i zavali na kauč preko puta Ines. Ljepotica zaokrene očima i očajnički strpa u usta kockicu Milka čokolade.


23.05.2017. u 18:45 | 0 Komentara | Print | # | ^

UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.

Utorak, prvi tjedan ožujka 2014.






Dan je izgledao baš kao i onaj dan prije četiri godine kad je putovala u Karlovac nakon što su javili da je tata umro. Olovno i nepomično sivilo pomiješano s maglom koja je na ulazu u grad postajala sve gušća i kristalizirala se u vlagu koja podmuklo prolazi kroz sve slojeve odjeće i ulazi u kosti.
Zagrebačka hladnoća ni po čemu se nije mogla mjeriti s karlovačkom. Ova druga u sebi je uvijek nosila i težinu magle koja vas je primoravala da se stisnete što dublje u svoju jaknu. Marina baci jedan pogled na Ines, sklupčanu u suvozačkom sjedalu.

Ono malo sunca što je cijeli dan prodiralo kroz kišnu zavjesu nestalo je ulaskom u grad. Putovale su zapravo u malo mjesto kraj Karlovca, nekoliko kilometara udaljeno od Marinine kuće.
Nije nikada upoznala Josipa, Tamarinog muža, ali znala je da bio iz okolice Karlovca. Josipovi roditelji, iako su cijeli život proveli u Njemačkoj kao uostalom i Josip, željeli su da bude pokopan u njihovom rodnom mjestu, objasnila joj je Tamara kad su se jučer čule telefonom.

- Zakaj je u ovom gradu uvijek tak jebeno hladno? Daj pojačaj grijanje! I muziku -izgovori Ines u jednom dahu, a u drugom pojača radio i grijanje i pogled opet uperi kroz prozor.

Grbavu i izlizanu cestu uokvirivale su s obje strane oronule kućice sa zaostalim rupama od gelerskih krhotina, utisnutih, poput ožiljaka od starih rana, u oguljene fasade. Karlovac kao da je zapeo u vihornom ratnom vremenu od prije dvadesetak godina. Prije oksidiranog željeznog mosta koji je spajao predgrađe s centrom grada skrenule su desno i nastavile uz obalu Kupe. Ogroman, grafitima išaran betonski zid koji je prigradsko naselje, u kojem je Marina odrasla, trebao štititi od poplave, zaklanjao je pogled na nabujalu prljavozelenu rijeku.

- Čekaj, zašto idemo prema tvojoj kući? - upita ju Ines.
- Pa tako nam je najbliže doći do njegovog sela, to je uz Kupu, gore prema Sloveniji.
Nakon još dva skretanja, praćene umornim pokretima rijeke koja je mjestimično provirivala iza išaranog betonskog zida, ušle su u Marininu ulicu.

Ulica je, izgledala identično kao u one davno prohujale dane njezinog djetinjstva, Široka cesta s jedne strane omeđena kućicama u nizu, a s druge vrtovima i nabujalom rijekom u tihom i jednoličnom pokretu.U daljini, ispred njih, nazirao se stari grad Dubovac. Nekada svakodnevna pozadina njezinog odrastanja, bajkoviti dvorac stajao je iznad Kupe, kao okamenjen u vremenu i, baš kao i sve kulise koje su pripadale djetinjstvu, stvarao idiličnu iluziju da je prije - sve nekako bilo ljepše. Ili barem jednostavnije. Prošla je kraj kuće bez da se osvrtanja. Znala je da u njoj sada nema nikoga. Nervozno je stisnula nogom paučicu gasa i brzo zaokrenula prema cesti za Sloveniju.

Pogled joj tek na trenutak zapne za sjenicu koja je provirivala iza obraštene živice.

- Nećeš stati? - upita ju Ines potpuno nezainteresirano.
- Ne, nema nikog doma, stara je na poslu.
- Hm -Ines će neodređeno, dohvati kutiju s cigaretama i odsutno se zabulji kroz prozor.

Ines je djelovala hladno, ali Marina je znala da u sebi kipi i vjerojatno cijelim putem smišlja što će reći Tamari, kojim će riječima prekinuti šutnju dugu dvanaest godina. Otkad su ušle na autocestu za Karlovac, sve skupa nije progovorila ni dvadesetak riječi.

- Čuj, jedna ti je već u pepeljari, nemoj mi auto zapalit... a uostalom, rekla si da smiješ pet dnevno, a ovo ti je danas već treća.
- Uf, sori – prene se Ines i ugasi čik u pepeljari.
- Gdje je ta njihova kuća? - rastreseno će, u pokušaju da odvrati misli od stvarne teme koja ih je obje mučila - Kako će izgledati susret s Tamarom nakon svih tih godina?
- Imamo još kilometar - dva - odgovori Marina.
Olovnosivi oblaci nasjeli su svom težinom na tamnozelena polja omeđena urednim bijelim kućicama ispred kojih su se pružala lijepo uređena ograđena dvorišta. Sivilo je samo još više naglašavalo smirenost i spokoj tamnozelene boje, tu i tamo prekinut uredno posloženim hrpama iscjepanih drva ili traktorom koji se crvenio u daljini.

- E, ovdje bi se trebalo preselit, ne bit u onoj ludnici od Zagreba - Ines će, gledajući zamišljeno kroz prozor.
- Da, pogotovo ti. Transportirali bi te u Vrapče nakon tri dana bez cvileža tramvajskih kočnica - podsmjehne joj se Marina.

- Mene? Ma daj, pa ja bi bila super za selo - Ines će uvrijeđeno.
- Koje to selo? Bol na Braču u sezoni, eventualno - nije odustajala Marina.
- Baš si krava. Nego, hoćeš mi, molim te, reć, kak je Tamara uopće završila u ovoj selendri? - ravnodušno će Ines, pogleda uperena kroz prozor prema poljima na kojima su u jednakim razmacima bile pravilno položene ogromne role sijena. Pred njima odjednom izroni žuta ploča s natpisom Hrnetić.

- Kolko sam ja shvatila, Tamara i on su cijelo vrijeme bili u Njemačkoj, ali njegovi su starci odavde. Cijeli su život proživjeli gore. Od prije deset godina su u penziji i vratili su se. A on je htio biti pokopan tu. Jučer sam ju zvala i rekla mi je još par stvari preko telefona.

- A šta mu je bilo? - Ines znatiželjno uperi pogled prema prijateljici.
- A šta misliš? Rak. Pluća. Kolko sam shvatila.
- Kad je uopće umro? Ne mogu vjerovat da nam nije ništa javila. Tipično za nju.
- Prošli tjedan, al čekali su kremiranje. Uostalom, mislim da to sad stvarno nije važno.
- Da, kod nje ništa nije važno.

Marina je usporila i pogledom prelijetala preko tamnozelenih metalnih pločica s kućnim brojevima koji su se kočoperili na gotovo bijelim i limunžutim fasadama.
- 134. Mislim da je ovo - odjednom čvršće stisne volan, uključi desni žmigavac i naglo skrene prema nedovršenoj kući bez fasade na tri etaže ispred koje je bilo desetak automobila i stane tik do metalik tamnozelenog Ford focusa zadarske registracije.

- Zadarska registracija, hm - začuđeno će.
- Još uvijek se palimo na Zadrane, a? - Ines će brzo.
- Ma ne, nego, gledam ko bi to mogao biti.
- Čuj, ovaj, kad smo već kod toga, nisam ti rekla... - neodlučno će Ines - Mislim, nisam ni mislila da će doć, pa ti zato nisam ni govorila, ovaj... Javila sam Mislavu, rekao je da će možda
doći, pa, možda je to njegov auto - napokon dovrši.

- Mislavu? - zabezeknuto će Marina - Zašto? Otkud ti njegov broj uopće?

- Šta se tak čudiš? Pa prijatelji smo na fejsu - nehajno će Ines kopajući po torbi u potrazi za rumenilom.
- Na fejsu? I to mi nikad nisi rekla?
- Da, na fejsu, znaš ono iz dvadesetiprvog stoljeća šta si ti ne želiš nabavit. Pa nema se tu šta za reć, ne?- objašnjavala je nanoseći velikom četkom kružnim pokretima rumenilo na obraze, istovremeno prateći svoj odraz u malom ogledalu unutar zlatne kutijice.
- Ma ziher nije ni došao - naglim pokretom ruke zaklopi kutijicu s rumenilom, otvori vrata i iziđe van, ostavivši prijateljicu da sjedi u autu.

- Ubit ću te ako je došao, majke mi, Ines. Mogla si mi nešto reći – pribere se Marina i dohvati torbu u paničnoj potrazi za nečim čime bi se mogla uljepšati. Nanese na usne malo ruža, u retrovizoru provjeri frizuru i iziđe iz auta tresnuvši vratima iz sve snage.

- Da, i kaj bi napravila? Na brzinu skinula pet kila, stavila minival i otišla na facelifting? - Ines se pokuša našaliti - Mislim, nije da trebaš napravit nekaj od tog - jedan pogled na Marinino uzrujano lice natjera ju da požuri prema ulazu i što prije pritisne maleno bijelo zvonce.

Čekale su svega nekoliko trenutaka. Masivna drvena vrata jednostavnog izgleda urešena samo jednim detaljem – minijaturnom zlatnom pločicom s natpisom Sabljarić, ubrzo se otvore. Na ulazu se pojavi bljedoputa ispijena brineta i njih se dvije odjednom nađu pred licem - u isto vrijeme bilo toliko bliskim i toliko stranim. Smeđa kosa padala je u valovima uokvirujući očito uplakano, ali pažljivo našminkano lice. Oko kapaka joj je izvirivala pokoja borica, ali njihova je prisutnost samo još više naglašavala neobičnu tamnu nijansu zelene boje njezinih očiju, koja je ovako, očišćena suzama, djelovala još bistrije.
Zastane, samo na trenutak iznenađeno, a onda se nasmije onim svojim suzdržanim osmijehom.

- Tamara - Marina ju zagrli - Moja sućut.
- Hvala. I hvala šta ste došle. Izgledate isto, niste ostarile ni dan – slagala je.
- I ti - odvrati Marina i dalje ju čvrsto grleći. I ona je lagala.

Tamara je djelovala još krhkije no inače, odjevena u crne svečane hlače i crnu čipkastu tuniku preko koje je ležerno prebacila mali crni sako. Kao i u svakoj dosad, i u ovoj je ulozi bila profinjena, elegantna i onako nekako, na samo sebi svojstven način, suzdržano lijepa, ali iscrpljenost je izbijala iz svake pore njezinog lica. Nježno se oslobodi Marininog zagrljaja i otvorenih ruku krene prema Ines, ali ova joj naglo pruži ruku i službeno izusti:
- Moja sućut.
Tamara ničim ne pokaže je li ju kosnula Inesina reakcija.

- Uđite, uđite – samo će kratko, pokušavajući zvučati vedro i opušteno.

Ušle su u tamno predsoblje kojim je dominiralo glomazno ogledalo u pozlaćenom baroknom okviru, dok je par goblena pejzažnih motiva u još zakučastijim okvirima krasilo suprotan zid. Predsoblje je vodilo u slabo osvijetljenu dnevnu sobu prepunu gostiju. U prostoriji je vladao onaj suzdržani prigušeni žamor karakterističan za pogrebe.

Ljudi su pričali ispod glasa, podsvjesno prožeti tinjajućim osjećajem krivnje što su živi i prigušenim osjećajem veselja što je to ipak tako, i pokušavali se u tom procijepu držati što dostojanstvenije. Tiho i suspregnuto mrmorenje ljudskih glasova tu i tamo prekine tek pokoji jecaj majke, ili već neke tetke ili strine koja se tomu pridružila, što iz stvarnog osjećaja tuge, što iz solidarnosti, a ponajviše ipak iz običaja.

- Uđite, dajte mi jakne – Tamara ih lagano rukom gurne dublje u sumornu utrobu kuće i, vješajući im jakne na pretrpanu starinsku vješalicu, izgovori:

- Ovaj, Marina, znaš ko je tu?

U trenutku kad je to izustila, Marina preko cijele sobe ugleda visokog muškarca tamnosmeđe, ponekom sjedinom prošarane kose, okruženog s nekoliko starijih žena koje su sa zanimanjem slušale što je pričao. U jednoj je ruci je držao čašu s nekim žestokim pićem, a u drugoj neupaljenu cigaretu.

- Znam - odvrati joj Marina. On ju spazi, nasmiješi se i neznatno podigne čašu.
Marina mu uzvrati nervoznim osmijehom.






/font>>

23.05.2017. u 17:58 | 1 Komentara | Print | # | ^

UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.




Utorak, prvi tjedan ožujka 2002.


Utorak je osvanuo prekrasan – sunčan, nebeski modar i pomalo vjetrovit. Sedmica je na Savskom okretištu izbacila gomilu studenata koji su se u hrpi kretali prema studentskom domu.

Niko će sigurno kasniti, pomisli Ines krećući se u usporenom i opuštenom ritmu veće grupe studenata što su se ležerno vukli prema ulazu u studentski dom. Bila je to jedna od rijetkih osobina koja im je bila zajednička – kašnjenje. U svemu su se ostalom još od malih nogu dijametralno razlikovali. Nije htjela dopustiti mislima da ju ponesu u prošlost, odmahne odlučno glavom i prođe kroz ulazna vrata iznad kojih je na velikoj željeznoj ploči pisalo „Studentski dom Stjepan Radić", među studentima poznatiji kao – Sava.

Sava je, kao i obično, odisala nekom pozitivnom atmosferom, pogotovo ovako rano ujutro, okupana sunčanim zrakama i prožeta hrpicama mladih ljudi koji su išli prema menzi ili na predavanja, i djelovali bezbrižno potpuno nesvjesni životne realnosti izvan željezne ograde svog studentskog geta. Prošla je brzinski kraj devetog paviljona, krajičkom oka pogledavši ima li tragova života iza trećeg prozora na drugom katu - Antinog prozora - ali, ne vidjevši ništa, krene dalje usput se skoro zabivši u nekog visokog crnokosog dečka koji je u ruci nosio savinutu skriptu i kretao se prema izlazu.

- Sori – mehanički će, ne podižući pogled, ali, pogledavši ga bolje, ugleda pred sobom poznato lice.
- Ej, Mate, nisam te vidjela, oprosti!
- Ej, Ines, šta ima, kako je?

Pružio joj je ruku – bio je zgodan i visok, kratke crne razbarušene kose, odjeven u kožnu jaknu ispod koje se nazirala obična bijela majica i nekoliko zrnaca drvene krunice obješene oko vrata. Izblijedjele traperice i bijele najkice savršeno su se uklapale u izgled Hercegovca koji živi na Savi, studira ekonomiju, ispija kave u Roku i nedjeljom ide na misu na Knežiju poslije koje – opet ispija kave u Roku.
Mate je bio Jerin cimer i tu je otprilike počinjala i prestajala svaka poveznica između njega, Nike i Jere. Nikako joj nije bilo jasno kako je uopće upao u taj raj opijata i alkohola, nikada ga nije vidjela ni da je zapalio cigaretu, a kamoli nešto jače.

- Onaj... Niko ti je noćas prespava kod nas, znaš. Nisam ti baš siguran da je to dobro. Mislim, meni ne smeta, ali nji dva u kombinaciji... Nego, jesi za neko piće, kavu?

- Nejdeš na predavanje?

- Ma jesam, ali itako sam već okasnio – nasmiješi se šarmantno.

Bio je sladak, na neki svoj štreberski način, ali za njezin ukus svakako pomalo običan i stereotipan. Bilo kako bilo, uopće ga nije doživljavala. Isto se baš ne bi moglo reći za njega, pa mu je tako i ovoga puta, kad je na ulazu u Savu uočio poznato lelujanje jarkocrvenih kovrča, srce za nijansu snažnije zakucalo.

- Hvala, stvarno ne mogu, Niko me već čeka. Moram ići vidjeti šta je s njim. Vidimo se, Mate.
- Ništa, drugi put - zvučao je razočarano.

Ines mu mahne i krene dalje prema trećem paviljonu pogledom bezuspješno tražeći jedno poznato lice. Zamaknuvši prolazom između drugog i trećeg paviljona, ugleda brata kako sjedi na naslonu klupice i puši.
Bila je na nekoliko koraka od njega, a on okrene glavu, brzo ju pogleda i spusti pogled prema tlu. Na prvi se pogled ni po čemu ne bi moglo zaključiti da su brat i sestra. Za razliku od Ines, koja je svojim porculanskim licem i vatrenocrvenim kovrčama privlačila pozornost gdje god se zatekla, Niko je bio jedan od onih tipova kojeg na tulumu jednostavno nikada ne biste zamijetili
. Mršave građe, srednje visine i kratko ošišane, vojničke frizure, u uskim sivomaslinastim vojničkim hlačama i gojzericama, podsjećao je više na nekog bedblubojsa iz Dubrave, nego na dobrog maminog dečka s Dobrog Dola.

- Ej, buraz – krene prema njemu i zagrli ga.
- Ej – odvrati joj Niko i nespretno se pokuša izvući iz zagrljaja, ne dižući se s klupe.
- Jesi nešto jeo? - Ines sjedne do njega.
- Ma jesam, bio sam s Jerom u menzi.

- Imaš love? - Ines se popne na naslon i sjedne kraj njega, spusti torbu na koljena i čvrsto ju obujmi.
- A ono, imam neš sitno.. Kak si ti? - pogleda ju ispod oka, još uvijek pognute glave.

- Ajde nemoj mijenjat temu, molim te. Jesi čist?
- Jesam, čist sam. Šta je ovo, gestapo ispitivanje? Ne zanima te slučajno šta sam prošo tamo?
- Ne, ne zanima me - Ines će odriješito i nervozno počne kopati po torbi - Te priče možeš prodavat staroj, mene zanima samo jesi čist i koliko dugo ćeš bit čist jer ćeš ovako staru otjerat u grob. Na rubu je živaca, znaš. Uopće ne spava, ne jede ništa, samo puši jednu za drugom. Mislim, stvarn one kužim kak si mog... - bila je sve ljuća.

- Gle, sister, ak si mi došla držati predavanje, zajebi spiku – Niko odjednom skoči s klupe.

-Dobro, dobro, neću, sjedni. Sori, ali ljuta sam ko pas na tebe. Reci šta je bilo. - Ines otpuhne i iz torbe rastreseno izvuče kutiju cigareta.

Šutio je kojih pola minute i pušio. Bila je to još jedna stvar u kojoj su se razlikovali. Suprotno Ines koja je u ljutnji počela nalikovati gutačici vatre, on bi se jednostavno uvukao u svoju ljušturu i - zašutio. Napokon, uvuče dim i progovori:

- A šta da ti kažem, lagano ispiranje mozga. Nisam ja to mogo, mislim, OK su oni i sve to, al kužiš ono, misa ujutro, molitva popodne, molitva navečer, a između toga rad, red i disciplina. Nema tu spike, ničeg, kužiš, ora et labora i likovi koji pričaju da ih je Isus spasio, a ja to nisam osjetio.

- Možda bi osjetio da si ostao koji dan dulje. - prekine ga sestra - To je tvoj problem, nikad za ništa nisi imao strpljenja.
- Rekla si da mi nećeš solit pamet, za to sam mogao otić kod stare- ljutito će joj brat.
- Aha, ziher. Vrata su za tebe zaključana, stari moj. Rekla je da je gotovo, snalazi se sam. Ovaj put je fakat popizdila. Jesi joj se javio uopće?

- Jesam, poklopila mi je slušalicu i rekla da ne dolazim dok ne odradim komunu i budem čist. Totalno je luda. A Tamara? Di je Tamara? - na trenutak zastane - Jel zna da sam vani?
- Zna. Rekla je da će ti se javit – Ines mu slaže pogleda uprta u pod i brzo promijeni temu.

- I kak si pobjego?

- Ma nisam pobjego. Rekao sam da ne mogu više, onda su mi dva dana ispirali mozak s pričama, vidjeli su da ne ide, stavili su me u neki kombi, dva fratra, i odvezli u neku pripizdinu, kraj nekog kamenoloma,. Dali mi dvadeset maraka i rekli da se snađem.
- Kako si došao do Zagreba?
- Ustopao sam nekog tipa. Odvezao me do Imotskog, tamo sam uzeo bus do Splita, tolko sam imo love i evo – sad sam tu.
Pogleda ju odjednom molećivo i dječje upitno, očekujući od nje da, kako zna i umije, riješi situaciju, baš kao nekad - da mu s prljavog poda podigne i obriše sladoled na štapiću ili kod mame preuzme krivnju za njegova razderana koljena.

- I kaj sad? Kaj ćeš sad? - Ines baci čik na klupicu i ugasi ga jednim odriješitim pokretom tenisice.

Tišina. Potrajala je sigurno minutu. Tišina iz koje nije mogla zaključiti što se kuha u njegovoj glavi. Tišina koju je prekidao samo zvuk uvlačenja dima iz njegove dogorjele cigarete i kreštanje vrana što su se hrpimice skupljale u gnijezdima iznad njihovih glava. Ines se sjeti kako je Tamara koja je vječno imala neka opravdanja zašto ne može učiti za ispit, dok su ona i Marina živjele na Savi, uvijek pričala da na Savi ne može štrebatii zbog glupih vrana. Ines se nesvjesno se nasmije toj misli.

- Kaj se smiješ? Meni? - nervozno će Niko.
- Ma ne, sjetila sam se neke gluposti.
- Znaš šta je najsmješnije od svega? Vidiš ona dva lika tamo? – Niko požutjelim kažiprstom pokaže prema klupici dva metra od njih koju su zauzela dvojica od svojih četrdesetak godina. Jedan je sjedio na klupi prekriženih nogu i ruku razvaljenih preko cijelog pohabanog drvenog naslona, s pivom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, a drugi je stajao kraj njega i nešto mu žustro objašnjavao, radeći lijevom rukom kružne pokrete i prolijevajući pritom svako malo pivu iz boce.

- Kaj s njima? – Ines ga upitno pogleda.
- Odlučiš se skinut, odeš u komunu, vratiš se i nađeš ista dva lika koji sjede na istoj klupici gdje su bili i kad si otišao. Ništa se za njih nije promijenilo - povuče dim - To me rasturilo, kužiš.
- Pitaš me - kaj sa? Ne znam kaj sad, al neću bit ko oni, kužiš, neću bit kroner s klupice. Ne treba mi komuna, skinut ću se sam – Niko pljune sa strane.

- Da, al nije ti pametno da se vucaraš sa starom ekipom – Ines autoritativno prekriži ruke na prsima osjetivši se na trenutak kao da opet imaju šest i sedam godina i stoje ispred zgrade, a ona ga brani od ekipe koja mu želi oteti loptu.

- Pa ni neću, to sam ti htio i reći - zastane na trenutak – Odlazim.
- Kamo? - ravnodušno će Ines, uopće se ne zabrinuvši.

Niko je, naime, svako malo donosio neke radikalne odluke, nešto mijenjao ili nekamo odlazio – samo, najčešće su te odluke zaživjele isključivo u njegovoj glavi.
- Ne znam, negdje van, na brod. Jere ima neku vezu, stari mu plovi već dugo. Pokušat će me ubacit, al za to moram bit čist.
- Buraz, ajmo na kavu. Sister časti, hladno mi je - Ines skoči s klupe.
- Kaj, ne vjeruješ mi, misliš da nisam sposoban bit čist? - u glasu mu se miješala ljutnja i povrijeđenost.
- Vjerujem – slaže mu sestra – Ajmo na kavu, smrznut ću se.

- Samo nemoj u Roko, molim te. Povraćat ću od one muzike - Niko skoči za njom.
- Da, al imaju najzgodnije konobare. - molećivo ga pogleda, a on okrene očima i zavrti glavom lijevo-desno.
Primila ga je pod ruku i krenuli su prema kompleksu kafića s druge strane ceste. Kako su bili sve bliže klupi koju su zauzela ona dva muškarca, jasnije se razabirao glas onog što je sve uživljenije nešto lamentirao:

- Uglavnom, kaže meni žena jučer. „Pička ti materina, pa ti si stvarno posijedil...“ - ispijen i pogrbljen muškarac u prljavim svjetloplavim trapericama odjednom spazi poznatu priliku kako se kreće prema njemu.
- Ooo, Niks, pa di si ti! – pruži Niki ruku.
- Kaj, stari, čul sam da su te zbuksali u komunu, jebem ti mater, u, oprostite gospodična - tetralno se nakloni. - Daj sjedi s nama. Imaš pljugu možda?
Niko mu pruži kutiju:
– E, Crni, uzmi – a ovaj jednim spretnim pokretom ruke iz kutije izvuče dvije cigarete.
- Fala ti, stari. Čuj, baš pričam frendu o ovoj teoriji urote i masonima. Jebote, to je svud oko nas – cigaretom iscrta oko sebe zamišljeni krug i pritom lagano posrne.

Ines se okrene u smjeru Roka i povuče Niku za rukav, a lik mu konspirativno šapne:

– Kaj ti je to pička, a? Dobra je mala.
- Kaj je Vamas, ja sam mu sestra! – Ines okrene očima i povuče brata jače za rukav.
- Gospodična, fakat se ispričavam – Crni se tetralno nakloni i pokuša ju uhvatiti za ruku, al ne uspjevši, nadlanicom je prijateljski odvali po ramenu:
- Sori, uopće nisam videl, al da, sad kad pogledam, imate isti osmeh – profrflja i zapali cigaretu.

- Nego, Niks, povuče ga prema sebi i obrati mu se ispod glasa - večeras smo na istom mjestu, ništa posebno, stara ekipa, kužiš? Malo za dobra stara vremena, kad si se već odlučil skinut i to. Kaj veliš, buraz?
Ines ga snažno povuče:
– Idemo! Ne misliš se valjda nalazit s ovim idiotima – prošapće mu.
- Ma daj, kaj ti je – Niko će brzo.

Ines ga sumnjičavo pogleda.

- Gospodična, moj naklon, ljubim ruke – Crni je uspije uhvatiti za ruku i u nadlanicu utisnuti mokri poljubac - I sori još jednom, stvarno nisam niš loše mislil.

Ines nabaci kiseli osmijeh kriomice obrisavši nadlanicu o traperice.
Crni je imao pravo. Osmijeh im je doista bio isti.














19.05.2017. u 18:56 | 5 Komentara | Print | # | ^

UTORAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.





Utorak, prvi tjedan ožujka 2014., Zagreb

Padala je lagana kiša, ona sitna i dosadna, pomiješana s natruhama sunca koje su se tek tu i tamo sramežljivo pojavljivale iza Sljemena. Topao i zagušljiv zrak što je isparavao iz asfalta i u sebi nosio slatkast i opor miris benzina penjao se, prožet zaglušujućom bukom automobila, kroz mali dio otvorenih prozora zbornice na drugom katu novozagrebačke gimnazije.
Marina se bedrima naslonila na izbočenu betonsku klupicu ispod prozora i buljila prema sljemenskom vrhu s kojeg se cijedio snijeg. Prstom desne ruke pratila je kišnu kapljicu što je klizila po prljavom prozoru i čekala da Ines odgovori na poziv. Uporno ju je pokušavala dobiti već cijelo jutro i veći dio jučerašnjeg popodneva. Ines je bila još upornija u ignoriranju njezinih poziva.

Tamara je to uvijek zvala zagrebačkom kišom, prisjeti se Marina odjednom i na trenutak odluta mislima ali, bacivši pogled na sat, shvati da je do zvona ostalo još tri minute pa dohvati mobitel pa napiše poruku:
Molim te javi se da znam hoćeš li ići na pogreb ili ne. M.

Odmakne se od prljavog prozora, približi se svom mjestu za stolom i pregleda na brzinu papire za idući sat. Učini joj se apsurdnim i smiješnim uvjeravati učenike u važnost podjele riječi na morfe i alomorfe, a njezine nimalo motivirajuće misli prekine oštar zvuk zvona.

Profesori odjednom nahrupe u oveću prostoriju kojim je dominirao veliki ljubičasti ovalni stol mjestimično nakrcan kojekakvim papirima, ovlaš bačenim torbama, nabacanim kemijskim olovkama koje mahom nisu radile, starim ispričnicama i pokojom bananom ili mandarinom. Zbornica u trenutku zabruji kao mravinjak - jedni su kopirali, drugi su tražili ključeve, treći su prevrtali papire, četvrti pak na vratima razgovarali s učenicima.
Tu kakofoniju ljudskih pokreta i glasova - trebalo je obaviti toliko toga u samo pet minuta - pojačavalo je uzastopno otvaranje i zatvaranje vrata koja su u ovu prenatrpanu ljudsku košnicu propuštala buku učeničkih glasova s hodnika. Činilo se kako svaka osoba koja prođe kroz ta vrata ima nešto za reći:
- Profesorice Ban, jedna učenica vas treba!
- Vani čeka jedna mama, ko sad ima informacije?

ili

- Uf, treći razredi su jednostavno nemogući!

dok je jedna starija elegantna profesorica u jednakim razmacima ponavljala:
- Kolegice, vrata zatvorite, propuh je!

Čovjek bi pomislio kako je tom metežu nemoguće stati na kraj, ali sa zvukom zvona profesori su se, jedan po jedan, kao u onom Pavlovljevom ekperimentu, počeli dizati sa svojih mjesta – zvono je, kao u kazalištu, označilo da je vrijeme za izlazak pred publiku.
Oni mlađi sad su uglavnom panično tražili ključeve od neke učionice - Ima ko ključ od 309? - jer su ključevi počesto bili u džepu nekog od rastresenijih profesora. Oni stariji i dalje su mrtvohladno sjedili i pravili se da nisu čuli zvono, pokušavajući ukrasti još koju minuticu od sata, a oni malo ambiciozniji u zadnji su tren pokušavali iskopirati još pedeset nastavnih listića koji im trebaju baš za ovaj sat.

Profesorica Marina Mandić zauzela je u ovim svakodnevnim zborničkim ritualima neku zlatnu sredinu. Sa zvukom zvona lagano se približi stolu i utješno nasmiješi kolegici koja uzdahne:
- Uf, još jedan – i krene održati sat. I ona je imala još jedan. Doduše, u 3.f, najtežem razredu s kojim je radila, ali jedan je ipak jedan.

Za svaki slučaj prije odlaska u učionicu pogleda još jednom na mobitel. Na ekranu je svijetlila poruka:

Idem s tobom. Pokupi me kod Lisinskog. Javi kad.
12 i 15 - napiše na brzinu, spremi mobitel u džep, pronađe u džepu ključ i krene prema učionici 304.


19.05.2017. u 18:56 | 1 Komentara | Print | # | ^

PONEDJELJAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.



Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2002.

Portafon je zazvonio baš u trenutku kad je Tamara završila s lijevim okom te prešla na uljepšavanje obraza. Zvuk ju prepadne pa nehotice sruši rumenilo što je stajalo na odebljoj kopiranoj skripti. Promrmlja neku psovku i otvori vrata.

- Book, di ste komadi!? – Ines će veselo, kao i obično, uleti u stan i zbaci sa sebe jaknu.
- Sama sam, Marina je otišla trčat - odvrati Tamara.
- Ma znam, vidla sam ju, zbigecana od glave do pete. Bit će da će Lijepi trčati iz drugog smjera, ha?
- Aha, al samo joj ga spomeni, pa će ti reći da joj on dođe nešto ko brat – odvrati Tamara, još uvijek usredotočena na svoje obraze.
- Imate kaj za jest? – Ines se uputi se prema kuhinjici, otvori hladnjak i ugleda poznat prizor – jedan osamljeni plišani hamburger, pola boce votke i sasušeni limun u vratima.

– Majko mila, daj si kupite nekaj za jest, fakat niste normalne s tim hamburgerom! - iznervirano tresne vratima hladnjaka.

Plišani hamburger je u hladnjaku završio iz zezancije na nekom rođendanskom tulumu i otad je stajao tamo kao podsjetnik na mnogobrojne kalorije koje su napadale iz svakoga kuta. Ines otvori par rasklimanih tamnozelenih ormarića iznad sudopera te, našavši samo staklenku kave, odustane od potrage za hranom i posegne za džezvom.

- Hoćeš kavu?
- Ne, sad smo popile.
- Nego, kad smo kod brata, jesi se čula s Nikom? – nasloni se na dovratak i pogleda prema Tamari koja je upravo ustajala i spremala svoju kozmetičku torbicu.
- Kako to misliš, jesan se čula s njim? Pa znaš da nemaju kontakt telefonom, bar ne prvih mjesec dana.
- Tamara, znaš da sam ti dala broj lika preko kojeg ga možeš dobiti, ne kužim...
- Ne, nisam se čula, zašto me to pitaš? - odreže joj Tamara, prtljajući po šminki i ne dižući pogled od stola.


- Zašto te pitam? Ne kužim. Kaj se praviš luda? Možda zato šta ti je to dečko i u komuni je, halo? - ruku i dalje prekriženih na prsima, Ines zaokrene očima i u izrazu nevjerice, lagano zatrese glavom lijevo – desno.

- A šta ti mene prozivaš? Ka da je ne znan da ga moram nazvat. Uostalom, naša veza je naša stvar, nemoj se petljat. Gle, ne da mi se raspravljat, počinju mi Gilmorice - Tamara pojača zvuk na TV-u i zavali se na kauč piljeći u najavnu špicu.

Ines se okrene prema kuhinjici i shvati da je zaboravila na vodu koja je već krčkala na štednjaku.
Dovoljno je poznavala Tamaru da bi shvatila kako iz nje neće izvući ni riječ ako ona ne želi razgovarati, stoga odluči u kuhinjici pričekati Marinu. Dohvati ručku džezve da dovrši kavu i misli joj odlutaju prema Niki.

Niko, njezin godinu i pol mlađi brat bio je u komuni već dva tjedna. Ako ovaj puta ne uspije, staru će to jednostavno dotući. Mali Niko bio je mamin ljubimac i zvijezda obiteljskog cirkusa otkad je Ines znala za sebe. Što god je ona napravila nije moglo biti tako dobro kao ono što je napravio njezin ljubimac. Iako je, otkad je prvi puta prešla školski prag, bila uzorna učenica i pohađala sve moguće i nemoguće slobodne aktivnosti, nijedno njezino postignuće nekako nije bilo dovoljno dobro da bi ju stara pohvalila ili barem primijetila.
S druge strane, što god je mali Niko zgriješio, nije moglo biti toliko loše da se ne bi moglo opravdati. Bio je zvijezda i kad je gađao susjedovog psa praćkom i kad je mačkama vezao limenke za rep i kad je u drugom osnovne učiteljici odbrusio da je glupa - Niko je jednostavno bio takav. Činjenica što mu je s dvije godine dijagnosticiran dijabetes, nimalo nije odmogla u tome da postane mamino povlašteno derište. Niko Slatki - tako mu je tepala stara.

S druge strane, Ines je uporno i dosljedno gradila svoju karijeru dobre curice. Kako su godine prolazile, i dalje je nizala petice, bila predsjednica razreda, gutala knjige, učila svirati gitaru, ali, koliko god je stara bila slaba na Niku, toliko je proporcionalno bila gruba prema Ines, čiji je jedini grijeh bio taj što je, sa svojim prodornim plavim očima i riđim kovrčama neopisivo podsjećala na baku Anicu – maminu svekrvu.

Stvari su ipak postale malo manje simpatične kad je Niko Slatki s četrnaest prvi puta staroj maznuo auto ili kad je s petnaest došao kući mrtav pijan i ispovraćao se po skupocjenom tepihu. Stara ko stara, uvijek bi našla neku ispriku za njega, pogotovo pred Starim, što i nije bilo toliko teško jer njega manje – više nije ni bilo u toj slici.

Stari je, otkad je znala za sebe, non - stop visio po nekim putovanjima s kojih bi se vraćao mirišući na neke čudne, zagušljive parfeme i zamišljenog pogleda u očima, a kad bi i bio tu - najčešće bi Niku jednostavno izmlatio. Sa sedamnaest je Niko bio napušen svaki dan, s osamnaest je počeo brijati po partijima, a s devetnaest su ga, kad je u pet ujutro uletio staroj u sobu sa staklenim pogledom i hrpom bombona u džepu, prvi put natjerali na bolničko liječenje. Potrajalo je to tjedan dana, a ustrajnost i dosljednost pokazao je jedino u svakodnevnom cviljenju i plakanju. Mamica ga je ubrzo izvukla van.

Stari je u međuvremenu već bio nestao iz vidokruga. S jednog od onih svojih putovanja jednostavno se nije vratio. Bilo je to kad je Ines imala osamnaest, a Niko godinu manje. Jednostavno je skupio svoje kofere i ostavio ih da se sami, s rastrojenom starom, batrgaju sa životnim problemima. Tek tada je Niko Slatki zauzeo pravu ulogu u majčinom srcu – zamijenio je njezinog nesposobnog muža i – odjednom postao je glava obitelji.

Ines, čiji je izgled, kako je odrastala, sve više poprimao crte tatine obitelji nikako nije mogla shvatiti u čemu griješi i što može napraviti da ju zadovolji, aNiko se drogirao i opijao sve više, ne birajući sredsta.. Zazirao je jedino od igle, što je mogao zahvalit svakodnevnom pikanju od kad je znao za sebe.

Našla ga je jedno jutro, prije otprilike tri tjedna kako leži onesviješten pred vratima stana, pozvala hitnu i nakon dana provedenog u bolnici nagovorila da ovaj put pokušaju s komunom. U Međugorju je bio već dva tjedna.

***
Tresak ulaznih vrata te brz nalet hladnog zraka iz hodnika prekine Inesino sve sumornije raspoloženje i pred sobom ugleda prijateljicu koja tresne još jednom - ovaj puta vrećicom po stolu u dnevnoj sobi. - Uh!

- Nema Lijepog danas?- začuje pitanje iz kuhinjice. Ines je upravo rastakala kavu.

- Ma pusti me. Kreten! Baš me briga za njega – Marina se baci na kauč - Ima ga, al pogodi s kim majmun trči od danas.

- Hmmm...da pogodim – Ines se, obujmivši šalicu dlanovima, teatralno ramenom nasloni na dovratak. - Ima metaršezdesetosam, kratku smeđu kosu, iritantnu intelektualnu njušku i još iritantnije naočale s debelim crnim okvirima, nikad nije čula za ijekavicu i jednostavno je pre-slatka!

- Uh! glupača jedna! - Marina iz sve snage lupi šakom po plišanom tamnozelenom jastuku iz kojeg izleti oblak prašine tamo negdje iz osamedestpete, kad je Miki zadnji put prozračio krevetninu - Ne znam šta vidi u njoj! Mrzim Dalmatinke!
- E, pazi malo šta govoriš! - Tamara će, ne baš pretjerano uzrujano, jer su Gilmorice ipak zauzimale većinu njezine pažnje.

- Ma ti se ne računaš! – bijesno joj odgovori, skine majicu, baci ju nasred sobe i okomi se na nju. – Šta ti ne bi trebala početi učiti to građansko više? Uostalom, baš me briga, idem se tuširat.
- Ništa zato, glavu gore, trbuh unutra, prsa van! - Ines ju obodri s dovratka.

i odjednom, sjetivši se nečega, pljesne rukom po koljenu i na sav glas vikne prema kupaonici:
– E, kad smo već kod ljepotana, znate kog sam vidjela u SC-u jučer?
Odgovora na njezino pitanje nije bilo, pa nastavi dalje:
- Princa iz menze! Ajme, predivan je!
- Da? - Tamara se pridigne i pokaže interes za ovu temu jer su se na TV-u zavrtile reklame, ali upravo kad je htjela postaviti neko podpitanje, u džepu ljubičaste jakne na vješalici zazvoni mobitel. Ines izvadi mobitel i javi se, u mislima još uvijek zabavljena Princom.

- Ej, Jere! – pozdravi veselo Nikinog prijatelja sa Save. – Di si, šta ima?

Jere Zadranin, bio je jedan od najboljih Nikinih prijatelja. Studirao je strojarstvo kao i Niko i stanovao u trećem paviljonu na Savi. I Jere je vječito visio na rubu znanosti što se alkohola i opijata tiče, ali ipak je za razliku od Nike, posjedovao onu onu presudnu minimalnu dozu samokontrole.

- Molim? - Ines se naglo uozbilji i okrene prema kuhinjici.
– Kad? U kakvom je stanju? Dolazim tamo za pola sata.

Tamara je u međuvremenu ustala s kauča i stišala TV. Po djelićima razgovora koje je mogla načuti iz dnevne sobe shvati da se događa nešto ozbiljno i da je vezano uz Niku.
Ines poklopi mobitel i na trenutak zastane, sagnuvši glavu, i podboči ruke na bedrima. Osjetivši Tamarinu ruku na svom ramenu, iznenada tresne mobitel u zid iznad kauča i poviče:

- Jebem mu mater! Jebem mu mater!
- Ines, šta je bilo?
- Šta bi bilo? Ništa, baš ništa nije bilo – urlala je sve jače – Osim šta je kreten pobjego iz komune! Jebem mu mater! - sjedne na izlizanu smeđu fotelju što je stajala nasred sobe i zarije glavu među koljena. Tamara šutke s poda pokupi dijelove mobitela i ugasi TV.


























17.05.2017. u 11:57 | 5 Komentara | Print | # | ^

PONEDJELJAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.



Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2014., Zagreb

Grički top označio je podne upravo u trenutku kad je pomno dotjerana niska žena jarkocrvene kovrčave kose uletjela na terasu prepunog kafića u Gajevoj ulici. Na zvuk topa se strese i začepi uši te pritom laktovima zamalo sruši pretrpanu tacnu konobara koji je upravo prolazio kraj nje.

Počne se smijati tako jako da joj ogromni srebrni kolutovi zaplešu oko ušiju, a nekoliko se ljudi okrene u njezinom smjeru.
Još uvijek to radi, pomisli Marina s dozom ljubomore i stisne se još više u svoj bezlični crni kaputić dok joj je Ines bacala zračne puse i sjedala za stol otkapčajući jaknu. Privlačila je pažnju gdje god da dođe, svjesno ili nesvjesno, uglavnom mušku. Marina se još nije uspjela ni snaći, a kamoli odvratiti pozdrav, a ova je već sjela za stol, zapalila cigaretu, usput bacila pogled na terasu te zadovoljno ustvrdila da je privukla poglede barem dvojice muškaraca.

- Bok, Ines.
- Bok. Kaj ima? Zašto si me zvala na kavu? Imam samo pola sata i moram se vratit u trgovinu, stigla nam je roba danas – nervozno otpuhne dim i lijevom rukom popravi drvenu jarkozelenu široku narukvicu na lijevoj ruci – Ti se sviđa? Mogu ti nabavit ak hoćeš.
- Koja ti je ovo cigareta danas?- oštro će Marina.
- Druga.
- Jesi mu rekla?
- Uh, ti baš znaš čovjeku pokvarit raspoloženje - Ines okrene očima, zavrti glavom lijevo -desno i nastavi nešto tišim glasom:
- Ne. Moram naći pravi trenutak. Znaš i sama kakva je situacija u zadnje vrijeme – dovršivši rečenicu, pogne glavu i ušuti.

Spustivši glavu Ines nesvjesno stavi desnu ruku na trbuh. Trbuščić se, iako je već zagazila u šesnaesti tjedan, jedva nazirao, ali upućeni promatrač mogao je primijetiti onaj prigušen sjaj u očima koji je beziznimno odavao početak blaženog stanja. Ipak, i ono malo što bi pažljivo oko moglo uočiti, ona je vješto skrivala širokim tunikama ili haljinama rezanim ispod grudi.

Odjednom ugasi dogorjelu cigaretu, i kao i uvijek kad bi razgovor za nju postao pretežak, naglo ga prebaci na drugu temu.

- Moram prestati skroz s ovim - gadljivo pogleda na cigaretu u svojoj ruci - Još ova kutija i gotovo.

Marina se na ove riječi samo zasmijulji. Ines je kutiju i pol dnevno trošila od svoje petnaeste.

- Čuj, ovaj, znaš kog je Goran sreo danas ujutro? - progovori Marina nešto tišim glasom, nagnuvši se prema prijateljici.
- Koga? - rastreseno će Ines, pogledom lutajući po terasi.
- Uglavnom, išao je iz Vitine škole, i odmah kraj bolnice je sr...
- Izvolite- konobar se došulja do stola i prekine ju usred rečenice.
- Kavu s mlijekom - ispali Ines - Hoćeš ti još nešto?
Marina jedva stigne odmahnuti glavom, a ova već kratkim pokretom ruke otpravi konobara i upita:
- Kog? Da pogodim. Princa iz Menze?

Na spomen Princa Marina se nasmiješi, ali se odmah uozbilji i napokon uspije izustiti:
- Tamaru.
- Tamaru? – Ines razočarano otpuhne dim – tvoju susjedu Tamaru? Pa nju vidite svaki dan. I kaj s tim?- nezainteresirano upita.
Marina duboko udahne, nasloni se nad stol i gotovo šapne:

- Ines, ne slušaš me. Sreo je Tamaru.
- Da, ču la sam - nisam glu pa – Ines se konspirativno nagne prema njoj – o ko joj Tamari pri čaš – nastavi slovkati.

- O našoj Tamari. Tamari s faksa.
Upravo u trenutku kad je Ines htjela nešto izustiti, mlađahni mršavi konobar lijeno se došeće do stola i nastane ona poznata konobarska tišina koja ima nevjerojatnu mogućnost prekida svakog razgovora. Trajala bi zapravo ni minutu i bila sasvim bezazlena, dok bi on spretnim ili manje spretnim pokretom ruke promijenio pepeljaru, prljavom truleksicom prebrisao stol i odložio kave, ali uvijek je sa sobom nosila dašak neke nelagode i činilo se, bez iznimke, da traje čitavu vječnost.
Konobar se napokon pokupi, ali Ines je i dalje šutjela.
- Ines, reci nešto.
- I šta mu je rekla? Je li opet pričala samo o sebi? Ili se sjetila da i mi postojimo?- napokon progovori, hladnim tonom pokušavajući prikriti iznenađenost.
- Pa, zapravo, ovaj put je imala opravdanje da priča o sebi. Umro joj je muž, Ines - Marina ovdje dramatično zastane i promotri prijateljicu, ali njezine su oči i dalje bile uperene u šalicu kave na stolu. Samo su nervozni pokreti tankih bijelih prstiju kojima je brisala trag ruža sa šalice odavali njezinu uzrujanost.

- Prošli tjedan je umro - nastavi Marina - Bio je dugo bolestan. Zadnjih par mjesec je bio u bolnici na Jordanovcu, Goran ju je tamo i sreo. Sprovod je sutra. U Karlovcu.
- Da, i? Kakve to veze ima s nama? - Ines podigne glavu i hladno ju pogleda.
- Pa možda bi trebale otići. Goran je uzeo njezin broj. Mislim, ne znam šta ti misliš o tome.

Ines ne odgovori ništa. Sjedila je nepomično piljeći onim svojim prodorno plavim očima u neku neodređenu točku u daljini, a njezino blijedo lice u isto joj se vrijeme učini i prelijepim i zastrašujućim. Snježnobijelo lice uokvireno nestašnim kovrčama, poput onog u porculanske lutkice, djelovalo je ili izrazito nježno ili izrazito okrutno, već ovisno o njezinom raspoloženju.

Stvarno se uzrujala, pomisli Marina, ali ne zbog pogleda na njezino zamrznuto lice, već zbog pogleda na pepeljaru na stolu. Ines je upravo iz kutije izvukla novu cigaretu, potpuno nesvjesna činjenice da jedna već dogorijeva u pepeljari.

- Sad me plašiš, reci nešto - tiho će Marina.
- Moram gibat - Ines će kratko i cigaretu vrati natrag.
- Ines... - zausti Marina, ali ova ustane, baci na stol dvadeset kuna i odšeta iz kafića ostavivši prijateljicu da začuđeno promatra kako se njezina crvena kožna jakna lagano gubi u gomili u svih nijansi bež boje pomno i jednolično dotjeranih Zagrepčanki sve dok riđe kovrče nisu zamaknule iza ugla Gajeve.

17.05.2017. u 11:36 | 0 Komentara | Print | # | ^

PONEDJELJAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.




Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2002.

Jutro je bilo tmurno i vjetrovito, jedno od onih uobičajenih oblačnih zagrebačkih jutara koje je stalno prijetilo kišom, a sivilo se savršeno stapalo s velikim kompleksom bijelo – ciglastih zgrada, prvih uz nasip. Savica je među Zagrepčanima zadnjih godina, ponajviše zbog učestalih samoubojstava u tom dijelu grada, stekla nezahvalnu reputaciju najdepresivnijeg zagrebačkog kvarta, ali Marini i Tamari nikako u glavu nije ulazilo zašto. Za njih je Savica bila najbolji kvart u Zagrebu, a moguće i u svemiru.
Stan u suterenu s jednim ogromnim prozorom koji je donjom polovicom gledao na podnožje zgrade u kojem su se nalazile garaže, a gornjom na plato i mnogobrojne ljudske noge što su svakodnevno onuda prolazile, bio je neatraktivna rupčaga, ali, zato je Krešo, bivši profesionalni veslač i vlasnik stana, bio - više nego atraktivan.
Živjele su ovdje već nekoliko mjeseci, nakon što su Tamara i Marina, nakon jedne kave s potencijalnim stanodavcem Krešom, očarane njegovom pojavom - stan iznajmile na neviđeno.

Dvometrašu i nesuđenom olimpijcu najveći je trn u oku, osim činjenice što svojedobno nije ispunio normu za odlazak na Olimpijske igre, bio taj što ga je nedavno ostavila cura. O tome se Marini i Tamari u verterovskom stilu pojadao na toj prvoj sudbinskoj kavi. Često je putovao i u Zagrebu se pojavljivao svako toliko pa je već na prvom sastanku cure razočarao objavom da će umjesto njega po stanarinu dolaziti, i sve druge poslove oko stana rješavati njegov dobar prijatelj - Miki.
Miki – on je bio sasvim druga priča.

Ono malo dnevnog svjetla što se probijalo između okolnih masivnih zgrada teško je dopiralo do velikog i jedinog prozora čiji je panoramski pogled presijecala siva betonska ploča platoa, tako da je uobičajena rutina svakoga jutra prije doručka bila – upaliti svjetlo u dnevnoj sobi.
Dnevna soba ujedno je bila i spavaća soba i soba za učenje, soba za šminkanje, soba za tračanje, soba za plakanje, soba za tulume i - jedina soba u stanu. Uskim je hodnikom bila povezana s minijaturnom zelenom kuhinjicom koja ničime nije opravdavala svoj naziv jer s jednim drvenim stolom probušenim otiscima čikova, tri zelena plastična stolca s i

gomilama praznih boca Žuje, Ribara i votke, nije izgledala kao prostorija u kojoj je itko ikad nešto skuhao, prije kao zajednička soba za druženje u nekoj ovisničkoj komuni.

Do kuhinjice je bila jedna mala kupaonica s nekoć bijelom, a sad žućkastom, mjestimično zahrđalom i pokvarenom vešmašinom (Mikićejepopraviti), sivim radijatorom koji je non-stop curio (Mikićegapopraviti) i dotrajalom tuš kabinom s vratima koja su ispadala iz okvira (Mikićeihpopravitiidućitjedan), a sve povezano uskim mračnim hodnikom.

I tog je ranoproljetnog zagrebačkog jutra Marina slijedila njihovu uobičajenu rutinu - skuhala je kavu, krenula iz kuhinjice prema sobi, upalila svjetlo, probila se između dva razvučena kreveta koja su se oko jedanaest ujutro pretvarala u dva tamnosmeđa dvosjeda i spustila na stol malu crvenu džezvu i dvije šalice.
Tamara je već sjedila u svojoj uobičajenoj jutarnjoj pozi u ofucanom uredskom stolcu na kotačiće i, nalakćena na prozor, okretala se prema vanjskom svjetlu pokušavajući na lice ravnomjerno nanijeti puder.
- Šta misliš, hoćemo s tridesetpet morat stavljat sve one kremice protiv starenja na lice, imat bore i to sve? - obrati se iznenada cimerici okrenuvši se prema njoj s četkicom u jednoj i zelenim sjenilom u drugoj ruci, naslanjajući se pritom na ogromnu skriptu iz građanskog prava koja je već danima zatvorena stajala na stolu. Marina ju nikada nije vidjela da iz nje uči, a u zadnje vrijeme služila je kao podmetač za šminkanje ili pak podložak za pivo, u večernjim satima .

- Ma daj, pa to nećemo do četrdesete, uostalom, gdje je još to. - Marina spusti kavu na stol i sjedne preko puta cimerice, noge u ogromnim krznenim papučama digne na stol, oguli bananu i srkne kavu iz velike bijele šalice.
Imala je ljepuškasto, u svakom slučaju zanimljivo lice oštrih crta uokvireno kratkom pepeljastosmeđom kosom prošaranom ponekim plavim pramenom. Kosa joj je najčešće bila namjerno raščupana ili složena u neku ludu frizuru primjerenu njezinom neobičnom stilu odijevanja.
Tamara je dobro znala da se ne isplati zapodijevati s njom bilo kakav suvisli razgovor dok ne srkne svoju jutarnju dozu, a ionako je bila previše zauzeta svojim desnim okom.
- Idem trčat - odjednom će Marina, spusti noge sa stola, sagne se i rukom iza naslona kauča privuče visoke crne najkice.


- A kad će se ljepotan pojavit na nasipu? Pazi da ne zakasniš.
- Tko, Mislav? - Marina se trudila djelovati nezainteresirano – Nemam pojma jel on još uvijek trči. Otkad se druži s onom Andreom s anglistike, uopće ga ne vidim na nasipu. - nehajno je vezala tenisice.
Trčanje po nasipu bio je jutarnji ritual koji Marina nije propuštala. Mislav je dolazio iz drugog smjera, iz pravca studentskog doma, Save, i uvijek bi se sreli nekako na istom mjestu, kod kipa trkača. To je bio nepisan dogovor, njihov mali ritual - kod trkača bi se oboje istezali i nastavili svatko u svom smjeru. Ali, zadnjih se nekoliko dana kod srebrnog trkača istezala sama. Mislava nije bilo.
- Aha, zato nosimo te uske ljubičaste tajce, mmmhhh...- Tamara ju, mlateći maskarom preko desnog oka, značajno pogleda, srkne gutljaj kave iz ogromne roze šalice s natpisom Good morning, beautifull ! i odjednom baci sumnjičav pogled preko stola.
- Jesi opet stavljala šećer u kavu? Znaš da više ne koristimo šećer?
- Ma nisam - slaže Marina i brzinski vrati razgovor na Mislava, svakako neugodnu temu, ali ipak manje neugodnu od teme bijelog šećera, kalorija i zalogaja, koju je Tamara potezala u svakoj mogućoj i nemogućoj prilici.
Tamara se iznimno ponosila činjenicom što je svaka njezina cimerica smršavjela barem pet kila, sport je prezirala, a sav svoj uspjeh polagala je u opsesivno brojenje kalorija.
- Joj, daj, molim te, Mislav, prijatelj s faksa, naš Mislav, naš kućni ljubimac,? Pa on mi je ko bra. - preneraženo će.

Mislav im je u ove dvije zagrebačke godine doista postao nešto poput križanca između kućnog ljubimca, najboljeg prijatelja i brata.
Biti muškarac na Filozofskom davalo ti je status zaštićene vrste i osiguravalo barem polovicu uspjeha kod suprotnog spola.Drugu polovicu uspjeha nosila je njegova šarmantna pojava poluboema – polusportaša, uspješno začinjena neodoljivim zadarskim naglaskom. Studirao je kroatistiku i anglistiku, ali činilo se da poznaje apsolutno svako žensko biće sa svih devetnaest odsjeka Filozofskog.
Kad god bi ga sretale, bio je okružen s bar desetak žena koje su se, čineći oko njega krug, kikotale, prenemagale i zamahivale kosom dok je on nemilice prosipao svoj šarm. Kako je došlo do njihovog prijateljstva, Marini ni samoj nije bilo jasno. Jednostavno, jednu su od onih masovnih kava u prebučnoj kantini u podrumu Filozofskog nastavili u nekom od okolnih kafića i malo pomalo i njih su dvije i Mislav jednostavno postali ekipa.
- Aha. baš. I ja bih takvog brata.


Marina okrene očima i rukom zagrabi u ogromnu staklenku na stolu prepunu kovanica i krene ih brojati.
- U svakom slučaju idem – ustane s rasklimanog stolca na i krene prema predsoblju. - Kad se vratim, idem u dućan. Šta trebaš?

- Integralno pecivo i đus. Al stopostotni!- zadere se Tamara.

Zadnje Tamarine riječi progutao je tresak vrata koja se zatvore za Marinom, tako da Tamara nije mogla uočiti njezino okretanje očima. Uostalom, pitanje Šta trebaš iz dućana? bilo je i tako suvišno. predstavljalo je više neki njihov jutarnji ritual, nego stvarno pitanje.
Zalupila je ulaznim vratima zgrade i krenula prema nasipu. Tek što je zamakla iza ugla i krenula prema autobusnoj stanici, shvati da se prelagano obukla. Prohladan zagrebački ranojutarnji vjetar provukao se kroz tanak sloj njezine tamnoplave Fruit of the loome izlizane majice s kapuljačom i koža joj se naježi. Poželi se vratiti i obući još nešto, ali pomisli da ga onda neće sresti. Brzo odmahne glavom, kao da fizički pokušava odagnati tu misao, ubrza korak, nabije jače kapuljaču na glavu i preleti preko zebre, prema nasipu. Učinilo joj se na trenutak da je začula neki zvuk, kao da ju netko zove, ali ne obazre se na to i požuri prema rijeci.
- Marina, Marina! – sitna ženska prilika u ljubičastoj jaknici od skaja, uskim crvenim hlačama i visokim crnim starkama okrene se na peti i odustane od zvanja prijateljice te krene prema ulazu u zgradu.



17.05.2017. u 11:04 | 2 Komentara | Print | # | ^




Povjesničari vrijeme proučavaju kroz logičan, uzročno-posljedičan slijed događaja. Fizičari su vrijeme povezali s prostorom i u potpunosti ga izrelativizirali, dok ga kemičari svojim reakcijama pokušavaju usporiti ili ubrzati. Biolozi vrijeme proučavaju kroz proces starenja i umiranja, dok umjetnici vrijeme grčevito pokušavaju zaustaviti, svesti ga na strast jednog trenutka. Obični smrtnici - oni se ne bave vremenom. Vrijeme se bavi njima.

Rečeno je o vremenu...

Vrijeme stoji, mi prolazimo.
kineska poslovica

PONEDJELJAK



Ponedjeljak, prvi tjedan ožujka 2014.


- Sopot – sljedeća je stanica Muzej suvremene umjetnosti.

Mobitel je u velikoj crnoj torbi zazvonio u trenutku kad je metalizirani ženski glas putnicima tramvajske linije broj sedam objavio njihovu trenutnu lokaciju. Marina je bila previše zadubljena u knjigu da bi povezala kako iritantno vesela i glasna melodija, koju je jučer promijenila, dolazi iz naprave u njezinoj torbi. Nekoliko nervoznih pogleda suputnika natjeraju ju da shvati. Brzim pokretom gurne knjigu pod lijevu podlakticu, zagrize papirnatu čašu iz koje se pušila kava i stane nervozno prekapati po pretincima.
Tramvaj se u tom trenutku zaustavi i ona ustane udarivši usput platnenom vrećicom punom zadaćnica neku stariju ženu što se zalijepila za njezino sjedalo. Probije se kraj grupice zgužvanih bljedolikih tinejdžera oboružanih slušalicama i mobitelima, nabijenih na vrata bez i najmanje namjere da se i za milimetar pomaknu. Velika plava zvijer ispljune ju na beton zajedno s manjom grupicom ljudi koja se u trenu rasprši po novozagrebačkom betonu.
Baci jedan pogled na mobitel i okrene očima:

GORAN - titrala su žuta slova na ekranu.
- Šta je sad? - puhne nervozno umjesto pozdrava mužu u elektroničku napravu.
- Nećeš vjerovat kog sam sad sreo ispred Vitine škole.
- Koga?
- Nećeš nikad pogodit – tajnovito će Goran.
- Čuj, Gorane, nastava mi počinje za pet minuta, daj me nemoj...
-Tamaru - prekine ju Goran.
- Gorane, stvarno sam u žurbi, bolje bi ti bilo da me nisi nazvao samo da mi kažeš da si sreo susjedu Tam...
- Ne nju. Tvoju Tamaru. Tamaru s faksa.

Marina zbunjeno zastane na tramvajskoj stanici, krajičkom oka odmjerivši ljepuškastu djevojku raščupane duge kose koja se, nervozno pocupkujući u štiklama, smrzavala u prekratkoj izgužvanoj haljinici, očito na povratku s jučerašnjeg izlaska.
Bio je potreban jedan trenutak potpune mentalne praznine da lijepo i pomalo egzotično žensko ime poveže s izblijedjelim likom iz prošlosti.

- Tamaru, moj Bože, pa... jel te prepoznala, jel pitala za mene, kako je ona?
- Pa i nije baš najbolje, zato te i zovem.
Marina zastane nasred ceste i rukom pokrije uho ne bi li bolje čula Goranove riječi.

Grupice učenika što su sljedećih minuta prolazile kraj okamenjenog ženskog lika i sve se bržim korakom kretale prema masivnom betonskom zdanju na Aveniji Većeslava Holjevca upozoravale su je da će uskoro zvoniti za početak nastave. Poneki bi rekao i: Dobar dan, profesorice! i začuđeno se okrenuo za njom.
Napokon, stisne tipku na mobitelu pa i ona pogleda na sat i brzim korakom produži prema zebri što je presijecala zagušljivo križanje omeđeno s jedne strane blještećim shopping centrom, a s druge ništa manje kičastim stakleno - betonskim muzejskim zdanjem, pogledavajući rastreseno nadolazeće aute.

Zamišljeno spremi mobitel u džep balonera. Goranove riječi odzvanjale su joj u ušima pomiješane s kakofonijom tonova automobilskih motora, tramvaja, ljudskih glasova, prodornog pištećeg zvuka semafora i još niza nedefiniranih zvukova što su sačinjavali ranojutarnju zagrebačku prometnu simfoniju.

U trenutku kad je zakoraknula u školsko dvorište začuje upozoravajući zvuk školskog zvona. Brzim korakom preleti preko dvorišta, ošine pogledom nekolicinu učenika što su pušili pred samim ulazom, pogleda dvojicu koji se nisu udostojili pozdraviti ju i s posljednjim odjekom zvona uđe u školsku zgradu. Treći a je čekao. 





16.05.2017. u 09:38 | 3 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2017  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2017 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.
Mihaela Šego, autorica

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se