Marketing
PETAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
PETAK, prvi tjedan ožujka 2002.
- Hoćeš mi reći napokon zašto si me odvukla ovamo i nismo mogle sjedit vani na klupici? – brundala je Ines nekoliko sati kasnije sjedajući za mali stol kraj ogromnog kružnog stakla koje je zatvaralo slastičarnicu studentskog doma na Savi i pružalo pogled na prilaz trećem paviljonu.
- Znaš tko će sad proći lijepo smo ga mogle čekat na klupici. Ah ... - Ines se taetralno baci na stol, žaleći za mogućim susretom s Antom.
- Čekaj malo, zakaj ti tak sliniš za tim likom? Ne kužim – Goran se napokon oglasi.
Goran, Inesin prijatelj, sjedio je s njima već dvadeset minuta, što je Marinu neizmjerno živciralo, jer nije s prijateljicom mogla zapodjenuti nikakav normalan razgovor, a on ili je šutio ili je bacao neke nesnosno glupe fore.
Visok i zbunjen ferovac kojeg je Ines upoznala na nekom od onih studentskih tečajeva u SC-u. Marini nikako nije joj bilo jasno zašto ga je Ines stalno vucarala sa sobom, a bilo je očito da ni on nije zaljubljen u nju ni ona u njega. Uostalo, iz aviona je bilo vidljivo da mu se sviđa Marina. Možda ju je stoga toliko i živcirao.
- Nego, pričala sam s Tamarom kasnije – Marina promijeni temu.
- Nemoj mi ju spominjati, uopće ne mogu shvatiti njeno ponašanje i zašto još nije rekla Niki. Ako mu ona ne kaže, ja ću.
- Pa njih dvoje će se dvoje na...
- Nemoj gledati sad! Nemoj gledat! - prekine ju odjednom prijateljica povišenim tonom glasa.
- Šta, šta je bilo? Daj makni se da vidim! –Marina ustane i lagano odgurne Ines koja je cijelim tijelom bezuspješno pokušala zakloniti dio stakla koji je pružao pogled prema drugom paviljonu i krajičkom oka ispod prolistalih lipa uoči - Mislava i Andreu – stajali su, čvrsto zagrljeni ispred ulaza u slastičarnicu.
Snuždeno sjedne natrag u stolac i prihvati se šutke svog sladoleda.
- Daj, pa možda ju je zagrlio prijateljski - Ines nije još ni dovršila rečenicu, a par se, trenutak kasnije, zaputi prema ulazu u slastičarnicu.
Vidjevši to, Marina odjednom ustane kao da će otići i rukom sruši plastičnu čašu ispunjenu sladoledom. Čaša se još nije uspjela ni zakotrljati po podu, a Ines ju uhvati za rukav i povuče natrag za stol.
-Čekaj, čekaj, naletit ćeš taman na njih, vidiš da ulaze u slastu. Goran, odmah tamo da si sjeo do Marine i zagrli ju!
- Kaj ti je, kaj si luda?- Goran razjapi usta puna sladoleda.
- Brzo, dolaze! - Ines se nije dala smesti.
- Pusti me da pojedem sladoled, otopit će mi se – Goran je i dalje grebao po dnu čašice.
- Zgurat ću ti taj sladoled u nos, brzo tamo! – Ines je mogla biti žestoka kad je htjela, a ovaj, uplašen prijetnjama, sjedne kraj Marine i nespretno ju zagrli. Kako se par približavao, Ines je
bacala neke nedefinirane znakove rukama, ali kad je uočila da Goran uopće ne shvaća pantomimu, prosikće mu ispod glasa:
- Sad, sad, glupane, sad!
Par se približi stolu, a Goran joj, držeći ruku nehajno prebačenu oko ramena, nespretno utisne poljubac u vrat. Marija se gotovo neprimjetno trzne, i odmakne od njega. Krajičkom oka uhvati Mislavov pogled, ali ne uočivši u njemu ništa nalik na ljubomoru, skroz odmakne Goranovu ruku.
- Bok - nasmiješi se Mislavu.
- E, bok.
-Goran, Mislav.
-Mislav, Goran.
-Si živa – izvali Mislav nakon rituala upoznavanja i spusti svoju ruku s Andree, kao da mu je neugodno.
- Zašto, kaj tak loše izgledam? – Marina se pokuša našaliti i usput kimne na pozdrav Andrei.
Ova joj odvrati kiselim osmijehom i zagleda se odsutno negdje u daljinu, šaljući Mislavu signale da ju ovi ljudi ne zanimaju i da želi otići.
- A kaj vas dvoje, malo šetnjica, a? - uključi se Ines potpuno nepotrebno. -Pozvali bi vas da sjednemo, al dosta mi je ljubavnih parova. Sve sami ljubavni parovi oko mene, šta ću jadna.
- Idemo malo napravit đir pa učit, ono, ništa posebno – Mislav odjednom zaštitnički prebaci svoju ruku preko Andree. U tom trenutku Ines ispod stola ljupi Gorana nogom dajući mu signal da uspostavi neki kontakt s Marinom, a on ju zgrabi oko vrata, privuče sebi i pokuša joj utisnuti jedan francuski poljubac.
- Ajde vidimo se – bilo je očito da je Mislavu bilo malo nelagodno.
-- Uh, makni ruku, ne trebaš više glumiti. - Marina s olakšanjem makne ogromnu ruku sa svoga vrata čim je primijetila da je ljubavni par zamakao tamo negdje iza hladnjaka s kolačima - I još jednom me tako poljubiš, slomit ću ti ruke.
-Misliš da je povjerovao? - obrati se prijateljici.
- Da povjerovao, gledao je za tobom ko tužni psić.
- Samo ne znam zašto je onda s njom - odvrati joj Marina.
- Ne znam ni ja. Daj mi iksicu, treba nam još sladoleda - uzdahne Ines.
Post je objavljen 06.06.2017. u 23:21 sati.