Za Zagreb, u jednom smjeru

PETAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.





PETAK, prvi tjedan ožujka 2002.


- Hoćeš mi reći napokon zašto si me odvukla ovamo i nismo mogle sjedit vani na klupici? – brundala je Ines nekoliko sati kasnije sjedajući za mali stol kraj ogromnog kružnog stakla koje je zatvaralo slastičarnicu studentskog doma na Savi i pružalo pogled na prilaz trećem paviljonu.
- Znaš tko će sad proći lijepo smo ga mogle čekat na klupici. Ah ... - Ines se taetralno baci na stol, žaleći za mogućim susretom s Antom.

- Čekaj malo, zakaj ti tak sliniš za tim likom? Ne kužim – Goran se napokon oglasi.

Goran, Inesin prijatelj, sjedio je s njima već dvadeset minuta, što je Marinu neizmjerno živciralo, jer nije s prijateljicom mogla zapodjenuti nikakav normalan razgovor, a on ili je šutio ili je bacao neke nesnosno glupe fore.
Visok i zbunjen ferovac kojeg je Ines upoznala na nekom od onih studentskih tečajeva u SC-u. Marini nikako nije joj bilo jasno zašto ga je Ines stalno vucarala sa sobom, a bilo je očito da ni on nije zaljubljen u nju ni ona u njega. Uostalo, iz aviona je bilo vidljivo da mu se sviđa Marina. Možda ju je stoga toliko i živcirao.

- Nego, pričala sam s Tamarom kasnije – Marina promijeni temu.
- Nemoj mi ju spominjati, uopće ne mogu shvatiti njeno ponašanje i zašto još nije rekla Niki. Ako mu ona ne kaže, ja ću.

- Pa njih dvoje će se dvoje na...
- Nemoj gledati sad! Nemoj gledat! - prekine ju odjednom prijateljica povišenim tonom glasa.

- Šta, šta je bilo? Daj makni se da vidim! –Marina ustane i lagano odgurne Ines koja je cijelim tijelom bezuspješno pokušala zakloniti dio stakla koji je pružao pogled prema drugom paviljonu i krajičkom oka ispod prolistalih lipa uoči - Mislava i Andreu – stajali su, čvrsto zagrljeni ispred ulaza u slastičarnicu.


Snuždeno sjedne natrag u stolac i prihvati se šutke svog sladoleda.
- Daj, pa možda ju je zagrlio prijateljski - Ines nije još ni dovršila rečenicu, a par se, trenutak kasnije, zaputi prema ulazu u slastičarnicu.

Vidjevši to, Marina odjednom ustane kao da će otići i rukom sruši plastičnu čašu ispunjenu sladoledom. Čaša se još nije uspjela ni zakotrljati po podu, a Ines ju uhvati za rukav i povuče natrag za stol.

-Čekaj, čekaj, naletit ćeš taman na njih, vidiš da ulaze u slastu. Goran, odmah tamo da si sjeo do Marine i zagrli ju!

- Kaj ti je, kaj si luda?- Goran razjapi usta puna sladoleda.
- Brzo, dolaze! - Ines se nije dala smesti.
- Pusti me da pojedem sladoled, otopit će mi se – Goran je i dalje grebao po dnu čašice.
- Zgurat ću ti taj sladoled u nos, brzo tamo! – Ines je mogla biti žestoka kad je htjela, a ovaj, uplašen prijetnjama, sjedne kraj Marine i nespretno ju zagrli. Kako se par približavao, Ines je
bacala neke nedefinirane znakove rukama, ali kad je uočila da Goran uopće ne shvaća pantomimu, prosikće mu ispod glasa:

- Sad, sad, glupane, sad!

Par se približi stolu, a Goran joj, držeći ruku nehajno prebačenu oko ramena, nespretno utisne poljubac u vrat. Marija se gotovo neprimjetno trzne, i odmakne od njega. Krajičkom oka uhvati Mislavov pogled, ali ne uočivši u njemu ništa nalik na ljubomoru, skroz odmakne Goranovu ruku.

- Bok - nasmiješi se Mislavu.
- E, bok.
-Goran, Mislav.
-Mislav, Goran.
-Si živa – izvali Mislav nakon rituala upoznavanja i spusti svoju ruku s Andree, kao da mu je neugodno.
- Zašto, kaj tak loše izgledam? – Marina se pokuša našaliti i usput kimne na pozdrav Andrei.

Ova joj odvrati kiselim osmijehom i zagleda se odsutno negdje u daljinu, šaljući Mislavu signale da ju ovi ljudi ne zanimaju i da želi otići.
- A kaj vas dvoje, malo šetnjica, a? - uključi se Ines potpuno nepotrebno. -Pozvali bi vas da sjednemo, al dosta mi je ljubavnih parova. Sve sami ljubavni parovi oko mene, šta ću jadna.

- Idemo malo napravit đir pa učit, ono, ništa posebno – Mislav odjednom zaštitnički prebaci svoju ruku preko Andree. U tom trenutku Ines ispod stola ljupi Gorana nogom dajući mu signal da uspostavi neki kontakt s Marinom, a on ju zgrabi oko vrata, privuče sebi i pokuša joj utisnuti jedan francuski poljubac.

- Ajde vidimo se – bilo je očito da je Mislavu bilo malo nelagodno.
-- Uh, makni ruku, ne trebaš više glumiti. - Marina s olakšanjem makne ogromnu ruku sa svoga vrata čim je primijetila da je ljubavni par zamakao tamo negdje iza hladnjaka s kolačima - I još jednom me tako poljubiš, slomit ću ti ruke.
-Misliš da je povjerovao? - obrati se prijateljici.
- Da povjerovao, gledao je za tobom ko tužni psić.
- Samo ne znam zašto je onda s njom - odvrati joj Marina.
- Ne znam ni ja. Daj mi iksicu, treba nam još sladoleda - uzdahne Ines.

06.06.2017. u 23:21 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2017 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica