Za Zagreb, u jednom smjeru

SUBOTA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.

SUBOTA, prvi tjedan ožujka 2002.


Mobitel nije prestajao zvoniti negdje u njezinoj neposrednoj blizini, ali iz ovog položaja Ines nikako nije mogla shvatiti gdje bi ta blizina mogla biti. Podigne glavu, jedva otvori oči, napipa u torbi bačenoj na podu mobitel i na ekranu ugleda: MAMA. Okrene očima, gurne mobitel pod jastuk i okrene se na drugu stranu.

Stara je imala iritantan običaj zvati ju rano ujutro i pitati neke nesnosne gluposti. Zapne jedan trenutak u potpunoj jutarnjoj vremensko-prostornoj dezorijentaciji. Na trenutak joj se učini da sanja, ugledavši Antino zgužvano uspavano lice na deset centimetara od sebe, ali onda se prisjeti jučerašnje večeri, odlaska do Jerine sobe i kratkog susreta s Nikom.

Potajno se nadala da bi se tamo mogao pojaviti i Ante, krijući sama od sebe pravi motiv posjeta zadimljenoj i zamračenoj studentskoj sobi trećeg paviljona. Popila je par čaša vina i taman kad je, razočarana, htjela otići, na vratima sobe se pojavi Ante. Na tulumu su proveli neko vrijeme, a onda su tulum nastavili ovdje, s bocom vina, u njegovoj sobi.

Mobitel je i dalje prigušeno zvonio pod jastukom.

- Ajme, kako je dosadna. - promrmlja kroz san, okrene se na drugu stranu i zabije glavu u jastuk.







SUBOTA, prvi tjedan ožujka 2002.

Tišinu je u bolničkom hodniku na četvrtom katu Klinike za unutarnje bolesti Vinogradske bolnice prekidalo samo ritmično zujanje pokvarene flourescentne stropne svjetiljke.

Slabašno isprekidano svjetlo nije nimalo pridonosilo otužnom ozračju polumračnog hodnika Jedinice za intenzivnu skrb. Oskudno je osvjetljavalo narančaste plastične stolce prislonjene uz zaprljani zid , jedan drveni oveći drveni stol i aparat za kavu koji se povremeno oglašavao tihim zujećim zvukom.

Medicinske sestre u svjetloplavim odorama bešumno su se i samouvjereno kretale bolničkim hodnikom.
Velika staklena vrata na dnu hodnika na kojima je tamnoplavim slovima pisalo INTENZIVNA SKRB odjednom se otvore i naglo prekinu uspavljujuću atmosferu čekaonice. U hodnik uleti raščupana crvenokosa djevojka. Na trenutak zastane i zbunjeno se okrene oko sebe, ali na vidiku ne uoči nikoga tko bi joj mogao pružiti ikakvu infomaciju. Napokon, na dnu hodnika ugleda mlađeg muškarca u kožnoj jakni kako sjedi na jednom od onih narančastih stolaca. Glavu je pognuo gotovo u potpunosti je spuštajući u dlanove, a ruke su mu bile podbočene na koljenima.

- Oprostite, jel znate možda... - obrati mu se Ines.

Mladić podigne glavu i nasmiješi se kad pred sobom ugleda dobro poznato lice.
– Mate? Šta ti tu radiš?
- Tu sam od jutra.Ja sam ga doveza.
-Ti?
-Gdje je on sad? Šta se događa? Tražim nekoga da mi nešto kaže, al nikog nigdje nema. Di mi je stara?- obaspe ga bujicom pitanja.
- Sjedni, polako. Poslao sam je da sjedne dolje u kantinu i pojede nešto i popije kavu, od jutra je tu.
- Reci mi šta se dogodilo! - Ines sjedne do njega, ali samo napola, okrenuta profilom prema Mati, jednom se rukom pridržavajući za plastičnu sjedalicu, kao da je u svakom trenutku, prema potrebi, spremna iskočiti sa stolca.
- Ne znam, ne znam – Mate započne priču rukama se još uvijek držeći za glavu nagnutu nad koljena.
- Banuli su u sobu ujutro u pet, on i Jere. Jere je bio skroz razvaljen, ali ne ko Niko. Niko je bio naslonjen na njega, nije uopće mogao hodat. Jere ga je bacio na krevet, vidio sam da
teško diš - duboko uzdahne i nastavi - Stalno je govorio da mu je vruće i da nema zraka.

Digao se da otvori prozor, al je posrnuo i pao. Dohvatio je bocu vode sa stola i počeo ju polijevati po rukama. Odjednom je počeo plakat da zovemo hitnu, da će umrijet.

- I jeste zvali hitnu?
- Ma ja sam tijo, al mi Jere nije da. Rekao je da će nas izbacit iz doma, da ima hrpu svega u sobi .

- Odnijeli smo ga do tuša - Mate nastavi tišim glasom - Ruke su mu se počele grčit - bile su skroz izokrenute i mijenjale boju u iz crvene u plavoljubičastu. Teško je disao i stalno vikao da mu treba zraka. Vratili smo ga nekako na krevet. Jere je otiša po nešto u sobu, a ja sam nazvao hitnu. Tražio je zraka, stalno je tražio zraka i vode.

Otiša sam u WC po još vode, minutu nisam bio u sobi, kad sam se vratio – tu zastane i rukom se uhvati za čelo - Kad sam se vratio, nije ga bilo. Pomisli sam prvo da je iziša van, a onda sam pogledo kroz prozor i ... - zario je lice u ruke i pognuo pogled - Ne mogu to...slika mi se stalno vrti u glavi, on kako leži na podu...

-Počeo sam vikati i otišao dolje. Ljudi su se već skupili, neko je nazvao hitnu. Oni su valjda nazvali tvoju staru. Ona te nije mogla dobit cijeli dan.

Umjesto da iskoči s onog stolca, Ines odjednom osjeti kako tone, kako svaki djelić njezinog tijela jednostavno nestaje, upada u narančastu sjedalicu i stapa se s njom u neku bezobličnu ljepljivu plastičnu masu. Kad je napokon uspjela progovoriti, bio je to prigušen, jedva čujan glas.

- Kad je to bilo? Mislim – kad su ga dovezli?
- Oko šest je bio tu. Ja sam doša tramvajem, nisu mi dali da idem s njima. Bio je u groznom stanju.

Pokušala se sjetiti što je radila oko 5:30 dok je njezin mali braco bespomoćno ležao na betonu ispred trećeg paviljona, nekoliko desetaka metara udaljen od nje, razbijene glave, obliven krvlju.
Sjetivši se, rumenilo joj oblije lice. Mahne glavom ne bi li odagnala nelagodnu misao i u dnu hodnika ugleda krupnog, visokog sjedokosog muškarca. Približavao se prema njima pognute glave, prtljajući nešto po kemijskama u prednjem džepu svoje bijele uniforme.
- Oprostite, doktore, Niko, ovaj, Nikola Marić, kako je? - Ines ga zaskoči čim se približio.
- A vi ste mu? - doktor ju jednim nepovjerljivim pogledom ispod naočala odmjeri od glave do pete.
- Sestra.

- Već sam sve rekao majci - počne vrtjeti po neki papirima koje držao u ruci, zakačene za plastificirani podložak - Vaš je brat rano jutros primljen u bolnicu u vrlo teškom stanju. CT je pokazao da je pad s visine uzrokovao težak prijelom lubanje, i nažalost, pokazao je da ispod frakture postoje teže povrede - utisnuti dijelovi kosti vršili su velik pritisak na mozak. Hitno je operiran, ali nažalost, i dalje je kritično. Stavljen je u induciranu komu i sad možemo samo čekati.

- I. šta sad, mislim, kakve su prognoze?
- Nažalost, prognoza nema. Narednih dana ga možemo samo pratiti. Aparatima potpomažemo osnovne životne funkcije i pratimo interkranijalni pritisak, kako bismo, prema potrebi, lijekovima ili operativno što više smanjili otok mozga, ali, nažalost klinička slika...
- Doktore, molim Vas, na hrvatskom – Ines se tužno i preplašeno osmjehne - Kakve su mu šanse?

- Gospođice Marić, pretpostavljam da ste gospođica... - Nažalost, moram vam reći da je sve otvoreno. Od potpunog oporavka, što se najčešće dogodi u prvih šest mjeseci, preko vegetiranja do smrti. Šećerna bolest je svakako otežavajuća okolnost - hladnokrvno će doktor, s rukama u džepovima, kao da diktira popis namirnica koje treba kupiti u dućanu.

- Oprostite, moram ići dalje.- okrene se na peti i zakorači prema izlazu. ali Ines ga dozove - Doktore, oprostite, samo još nešto...
Ovaj se nevoljko okreno, a ona nastavi: -Samo još nešto – znači, ako se i probudi i narednih šest mjeseci, može ostatak života provesti kao biljka?

Doktor samo slegne ramenima, popravi kemijsku koja se nakrivila na zamrljanom džepu izgužvane prljavobijele uniforme i požuri drugim krajem hodnika.
Taman kad je htjela krenuti za njim i postaviti mu još neko pitanje, ili ga jednostavno uhvatiti za rukav, i moliti ga da učini sve što je u njegovoj moći, staklena vrata se opet otvoriše i u hodnik propuste ispijenu visoku ženu nabite konstitucije. Kratka joj je crvena kosa uokvirivala nekad očito lijepo, ali sada blijedo i izmučeno četvrtasto lice stroga, ukočenog izraza. Polako se vukla kroz bolnički hodnik, odjevena u traperice staromodnog kroja i jednostavnu crnu majicu, prebacivši preko ruke zimsku jaknu. Lice joj je bilo crveno i uplakano.

- Mama ... - Ines joj s olakšanjem krene u zagrljaj, ali ova stane ispred nje i ledenim glasom prozbori:
- Gdje si ti dosad? Pet je sati popodne. Brat ti tu leži sam cijeli dan, polumrtav.
-Mama, ja sam, nisam vidj... - bezuspješno se pokuša opravdati.
- Zvala sam te valjda dvadeset puta, ali šta sam drugo od tebe mogla i očekivati...

- Mama... ja... nisam ni gledala na mobitel - odjednom osjeti kako svo njezino samopouzdanje nestaje, topi se, baš kao ona bezoblična ljepljiva gusta tekućina što je curila s korneta dok ona uplakano stoji i sluša mamu kako s visine urla na nju, ne znajući što je pogriješila: Osjeti u trenutku da postaje dijete, da opet ima šest godina, a mama viče na nju jer je Niko prolio sok po kauču, ili je razbio koljeno dok je skakao s ljuljačke, ili je pao s bicikla, a ona ga nije dobro čuvala.

- Jesi javila starom? - Ines suha grla pokuša promijeniti temu i biti bar od neke koristi.
- Ne mogu ga dobiti, kaže da je nedostupan, mislim da je negdje vani. - Stara će, i dalje ledeno.

- Sad možete ući. Ali samo nakratko i jedna po jedna osoba. - zgodna plavokosa sestra bešumno se došuljala do njih.

- Hvala, hvala, sestro- majčino lice nakratko poprimi umiljat, gotovo blag izraz, ali u trenutku, okrenuvši se prema kćeri, poprimi onu istu ukočenost pomiješanu s trunkom prijezira, a ton glasa u hipu postane leden - Šta ti nije hladno u toj jakni, šta nisi obukla nešto deblje?

Sestra se nalagodno uzvrpolji i potapavšaši nježno Ines po ramenu upita:

– Ko će prvi?






06.06.2017. u 23:35 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2017 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica