Za Zagreb, u jednom smjeru

SUBOTA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2014.

SUBOTA, prvi tjedan ožujka 2014.





Kiša je noćas prestala padati i samo se još pokoja zalutala kapljica caklila na ulaštenim nadgrobnim pločama. Rano je jutro na Mirogoju bilo svježe i prohladno. Napredovale su polako prema grobu, šuteći.

- Nikad ga ne mogu naći – ispričavala se Marina.

Nikada nije točno znala gdje se nalazi njegov grob, pa je tako i sada zastala i zbunjeno pogledala oko sebe, ali svaki je grob bio nekako nalik onom drugom. Bespomoćno se okretala uokolo tražeći poznato prezime, kad ju prijateljica lagano povuče za jaknu i kaže:

- Tu je, blizu. Kraj ovog zlatnog kipa. Tog se sjećam - i pokaže rukom prema bogato urešenom impozantnom grobu na kojem se ponosno izdizala ogromna pozlaćena statua muškarca u zamahu veslima. Snažan muški lik u punoj snazi veslačkog zamaha izgledao je pomalo groteskno - muškarac na vrhuncu životne snage, okružen polegnutim crnim i sivim mramornim pločama, kao neki tračak života što se neprimjereno uvukao u spokojna polja smrti i sad svojim energičnim pokretom uznemirava tu smirujuću i tešku atmosferu.

Grob se nalazio nedaleko arkada. Grob koji se ni po čemu nije razlikovao od ostalih grobova u nizu. Od kiše posivjeli mramor i jednostavna nadgrobna ploča, ukrašena samo urezanim zlatnim križem, imenom i prezimenom pokojnika i godinom rođenja i smrti.

Nikola Marić (1982.- 2002.)


Između dvije se četveroznamenkaste brojke uvukla samo jedna obična crtica. Iz malog se pravopisnog znaka što je u sebi trebao sažeti sve pokojnikove dane, o njegovom životu nije moglo razaznati ništa. Kakva je to osoba bio pokojnik, koji mu je dan u tjednu bio najdraži, je li volio jutra, što je najradije gledao na televiziji i koliko je stranputica isprepleteno u toj minijaturnoj liniji? Samo sićušna pravocrtna linija u koju je trebao stati cijeli jedan život.

Tamara šutke uzme lampion, a plastična bijela vrećica u koju je posegnula zašušti i naruši mirogojski mir. Djelovala je nekako neprimjereno u svom tom smirenom dostojanstvu koji je čovjeka uvijek obuzimao na groblju, pa ju na brzinu spremi u torbu. Potraži upaljač u džepu i pokuša ga upaliti, ali potraje nekoliko sekundi dok plamen konačno ne zahvati fitilj.
Pažljivo položi bijeli lampion na sam rub groba, rukom otrese s njega nekoliko osušenih listova cvijeća pa stavi ruke u džepove, pogne glavu i stane tako nekoliko trenutaka.
Odjednom, kao da ju je smlavio sav umor koji se u njoj nakupljao godinama, sjede na grob do Nikinog i rukama pokrije lice.

- Znaš, gledala sam nedavno na televiziji – Marina je, po svom starom običaju, pokušala razbiti tišinu - da su se u nekom rumunjskom selu dosjetili da kraj svakog groba postave nekakav ekran i kad ukucaš lozinku, pred tobom se pojavi cijeli pokojnikov život – nešto kao Facebook za umrle. Nije loše, ha?

Tamara ne odgovori ništa, pa Marina sama za sebe nastavi:

- A ja sam mislila da su svijećomati neukusni - i uputi prijeziran pogled prema jednom takvom koji je oholo stajao u neposrednoj blizini.

Tamara je, kao da ju uopće ne čuje, šutjela, sjedeći pognute glave, s rukama u kosi koja joj je u slapovima padala preko moderne bež parke. Marina se zagleda u nju i odluta u mislima.
***

Bila je srijeda. Stara je nazvala rano ujutro i rekla da je tata ustao iz kreveta. Skinuli su mu infuziju i nešto je pojeo. Razgovarale su tog jutra, s nekim nanovo probuđenim optimizmom, o tome što će s njim kad iziđe iz bolnice. Marina je cijeli taj dan bila vesela, pjevušila je nešto za sebe i pospremala stan. Oko sedam ju je sati odjednom počela boljeti glava. Popila je, kao i obično, tabletu, ali bol nije popuštala, pa odluči izaći malo na zrak.

Kad ju je mama te večeri oko devet sati opet nazvala i tihim glasom rekla da su iz bolnice javili da je tata umro, samo je sjela na kauč i zabuljila se u neku humorističnu seriju koja se upravo prikazivala na TV-u.
Znala je da je moralo proći barem dva sata od trenutka smrti do telefonskog poziva iz bolnice i pokuša se dosjetiti što je radila oko sedam sati te večeri. Prisjeti se kako je stajala u redu na blagajni i svađala se s nekom ženom koja se, s mobitelom zalijepljenim na lice, pokušala progurati ispred nje.

Život je išao dalje. Ljudi su se svađali i mirili, kupovali, čekali u redu na blagajni i vodili isprazne telefonske razgovore, Za ostatak svijeta bila je to samo još jedna srijeda u nizu.

Nije plakala. Zapravo, nije osjećala ništa, osim ogromne praznine koja se, u sve jače nadirućim valovima, poput plime širila oko nje i polagano prekrivala prostoriju.

Praznina. To je sve što je ostalo. Kao pogled kroz prozor prema mjestu gdje je donedavno bilo drvo. Gledaš u prazninu i shvaćaš da nešto nedostaje, ali nisi sposoban uočiti što, iz jednostavnog razloga što drvo nisi ni primjećivao dok je bilo tamo. Njegova je prisutnost na tom mjestu bila tako jednostavna i logična i - nekako se podrazumijevala.
Baš kao što podrazumijevamo živote ljudi koje volimo, sve dok jednog dana, bez puno najave - jednostavno - ne nestanu. I ostave te samog, bespomoćno zagledanog u prazninu.


Marina se prene začuvši šmrcanje. Htjede krenuti prema Tamari i zagrliti ju, kad joj odjednom umom proleti uznemirujuća misao.

- Čekaj malo, kako si znala gdje je Nikin grob? Ti si već bila ovdje?
- Jesam, bila sam - Tamara digne glavu, rukama se nalakti na koljena i prodornozeleni pogled uperi ravno u njezine oči:
- Bila sam na sahrani.

- Ali, mi smo te zvale i to... to nije bilo...Nismo te mogle dobiti.
- Bilo je to neka tri - četiri miseca nakon šta sam otišla doli, da je umra. Znam da ste me i vi više prestale zvati i ispitivat šta ću napravit. Ja sam već bila odlučila, a i Josip se tu pojavio i bio je predobar prema meni. U to vrijeme već smo se viđali svaki dan i... - udahne i nastavi:
- Znam da sam tih dana razmišljala da odem u bolnicu, posjetiti Niku, iako znam da ne bi ni znao da sam tamo. Htjela sam ga bar vidit. To sam jutro odlučilapitala Josipa da me odbaci do Zagreba. Popodne mi je mama javila da je Niko umro.

Duboko udahne i nastavi:

- Znaš, čudno je to. Otpočetka nije bilo šanse da preživi i svi su znali da se neće probuditi iz kome, al ipak kad je umro...

- Činilo ti se da si trebala popiti bar još jednu kavu s njim ili obaviti bar još jedan razgovor ili vidjeti ga bar nakratko. I sve bi bilo drugačije – ubaci se Marina, pomalo odsutno.

- Da. Tako nekako. I tako je ispalo da me Josip vozi na sahranu, a ne u bolnicu.
- A on, misliš da je znao?
- Josip nije bi glup, naravno da je zna. Samo je šuti.
- Zašto se nisi javila kad si došla?
- Došla sam kad je sve već počelo – Tamara će kroz dubok izdah - i otišla deset minuta prije kraja. Ne bi mogla podnijeti Inesin pogled, znala sam da mene krivi za sve. Znala sam da misli da sam ga ja uništila da bi bilo drugačije da sam mu ja nešto rekla... - glas joj je postao isprekidan, a oči se punile suzama.

- I bilo bi drugačije. Sigurna sam da bi bilo - poznati glas dopre im iza leđa.

Ines je stajala pola metra iza njih, držeći u ruci buketić proljetnog cvijeća.

- Ines prepala si me! Koliko si već tu? - Marina će iznenađeno.

- Joj, daj, kaj glumiš, znaš da sam svake subote tu u ovo vrijeme - obrecne se Ines i nastavi se ljutitim glasom obraćati Tamari.

- A zašto si ti došla? Plakati? Pa sad možeš uživat. Mlada, zgodna udovica s gomilom love - na trenutak zastane i odloži buketić na rub groba.

- Gdje si bila kad je umro? Nitko nije mogao doći do tebe, nitko nije znao što si napravila s djetetom. Moji starci su mogli imati bar to od njega, ali ti si mislila samo na sebe.
A on, da je znao, ne znam, možda je mogao imati neku nadu za život, možda... možda mi stara ne bi bila ovakva olupina kakva je sada - sipajući bujicu riječi istovremeno je čistila nadgrobnu ploču i premještala po njoj svijeće i cvijeće.

- Znao je. Onaj četvrtak kad je došao do nas... - Tamara progovori napuknutim glasom.

- Joj, da, ziher. Je, bio je kod nas i ništa mu nisi rekla - Ines je nervozno pokušavala zapaliti fitilj fenjera.
- Nije istina.... - Tamara pokuša nastaviti.

- Šta nije istina? -poviče Ines i fenjerom tresne o nadgrobnu ploču - Do tebe se nije moglo doć, jednostavno si nestala!

- Nije istina! - Tamarin glas zadrhti.
- I sad se pojaviš nakon dvanaest godina sa svojom tužnom životnom pričom i mi bi sad kao tebe trebale žalit?
- Nije istina, Ines.
- Briga me šta pričaš, znam samo da bi moj brat možda još bio živ da nisi bila tako sebična – Ines ljutito prekriži ruke na prsima i sjedne na rub Nikina groba.

- I znaš šta – nastavi napuklim glasom - Sve si zaslužila kaj ti se dogodilo, sve. Samo da si mu rekla! Samo da si mu... - Ines zastane usred rečenice i zavrti glavom lijevo - desno.

- Šta, šta bi bilo da sam mu rekla? - prekine ju Tamara.
- Možda sad ne bi bile ovdje – Ines bijesno digne pogled.
- Rekla sam mu, Ines. Zna je da sam trudna - Tamara napokon uspije prebaciti rečenicu preko usana.

- Lažeš - rezignirano će Ines, sjedne na drugi kraj groba i posegne u torbicu za kutijom cigareta. Ruka joj se, dok pokušavala pripaliti cigaretu, sasvim lagano, gotovo neprimjetno počne tresti.

- Našli smo se nakratko u subotu, u Petici - započne Tamara umornim glasom - kad ste vi bile na ručku s Goranom.

- Već sam bila odlučila da ću na Korčulu, al tila sam vidit šta on kaže - nastavi Tamara - Doša je skroz napušen. Prvo je misli da ga zezam. Onda je pita jel dijete njegovo. I reka mi da ne želi imati ništa s tim, da pobacim dijete ili da mu se više ne javljam. Da on u svakom slučaju ide na brod i da ne može još na grbači imati moje derište i...- glas joj zadrht i
-... i da uopće nije siguran jel to dijete njegovo.

- Možeš me krivit i dalje za sve, ali tako je bilo - završi Tamara i uperi pogled prema Ines koja je i dač dalje sjedila na rubu grobne ploče zamišljeno u ruci držeći cigaretu. Pepeo s cigarete lepršavo je padao na nadgrobnu ploču.

- Ma ne krivim ja tebe za sve, ja krivim sebe – Ines napokon progovori.

- Ines, nitko tu nije kriv - Tamara ustane, približi joj se i čučne ispred prijateljice obuhvativši ju oko koljena.
- Ja sam kriva - Ines će tiho, slomljenog glasa i nastavi:

- Onu subotu prije nego je završio u bolnici, nakon slastičarnice sam otišla do Jerine sobe, čisto da vidim šta je s Nikom. U sobi je bilo par ljudi, imali su neki tulum. Sjela sam popiti čašu vina i htjela ostati samo pola sata. Onda se na vratima pojavio Ante. Niko me odjednom povukao na stranu da me mora nešto pitati. Žicao me lovu. Nisam mu htjela ništa dati, znala sam za šta mu treba, ali htjela sam ga se riješiti na brzinu, jer Ante je bio tamo. Ante je bio tamo i...- glas joj počne pucati.

-... dala si mu pare samo da ga se riješiš i pričaš s Antom - Marina dovrši njezinu misao.

- Da, tako nekako. Dala sam mu zadnjih sto kuna da ga skinem s vrata i s tom lovom je kupio onaj speed. Zapravo, ja sam ga ubila - dovrši ledenim tonom glasa.

- Ines, pogledaj me – prijateljica ju lagano protrese za koljena i rukom primivši za bradu, podigne njezino lice kako bi ju pogledala ravno u oči - Mislim da ga niko nije ubio. Mislim da je on sebi sam presudio.I ti i ja to znamo.

- Valjda znam – Tamara ju zagrli, a Ines prihvati zagrljaj.
-Cure, oprostite šta prekidam, ali ja moram ići. Vi još ostajete ili? - ubaci se Marina.

- Kud ćeš ti? Mogle smo negdje sjesti na kavu - Ines se začudi.
- Pa rekla sam ti da idem na onaj seminar u Zadar, bus mi ide u jedanaest.
- Hm, Zadar. Pretpostavljam da imaš zakazanu kavu - Ines će joj, ustajući polako s groba.
- Ma ne, nemam, možda mu se javim, vidjet ću još – Marina promuca na brzinu – Vi možete dalje same?
- Ne treba nam dadilja, znaš – odbrusi joj Tamara.

Ustale su i krenule prema izlazu. Ines se još jednom okrene prema nadgrobnoj ploči, prebriše nevidljivu prašinu s imena i zamišljeno izusti:
– Bar mu se ostvarila želja.
- Koja? - Tamara će tiho, stojeći tik do nje.
-Nije završio ko jedan od onih likova s klupice.
- Kojih likova? - začuđeno će Tamara.
- Nije važno, pričat ću ti. Jednom.
- Može, imamo vremena. - Tamara primi prijateljicu pod ruku, krene ukorak s njom prema izlazu, nasmiješi se i kaže:

- Čuj, mislim da je vrijeme da te upoznam s nekim.















13.06.2017. u 12:22 | 7 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2017 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica