Za Zagreb, u jednom smjeru

SUBOTA, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.

SUBOTA, prvi tjedan ožujka 2002.

Već na ulazu u stan shvatila je da je nešto drugačije, nešto neodređeno, neki drugačiji zvuk, miris, ili jednostavno samo osjećaj koji ju je prožeo dok je rukom primala kvaku. Pokuša gurnuti vrata, ali nešto ih je ometalo.

Ušavši u predsoblje shvati da se vratima na putu prepriječio ogroman kovčeg. Jučer popodne, kad se vratila sa Save, u stanu nije našla cimericu, samo njezinu šturu poruku na stolu:

Došla mi je mater. Spavan kod sestre večeras. Vidimo se sutra.

Tamarina deset godina sestra bila je razvedena i živjela je s troje djece u nevelikom stanu u Zvonimirovoj ulici. Marina je otpočetka imala dojam da je u toj priči Tamara, a ne Tereza starija sestra. Ova je, naime, vječno bila u nekim problemima, sa, sada već bivšim mužem i svako malo zvala Tamaru da joj priskoči u pomoć, Prigušeni glasovi iz dnevne sobe prekinu ju u razmišljanju.

- Book - nesigurno promoli glavu u dnevnu sobu, osjetivši da je upala u neku osjetljivu situaciju – Smetam?


- Ma di ćeš smetat, ja smetan, pa ovo je tvoj stan – visoka, krupna starija žena kratke prosijede kose krene prema njoj.

Bila je odjevena u jednostavnu crnu majicu i izlizane crne hlače, bez trunke šminke na sebi. Jedini ukras na njezinom tamnoputom i grubim borama izbrazdanom licu bile su sitne viseće starinske naušnice od žutog zlata i - oči, u nijansu iste tamnozelene boje kao i Tamarine.

- E, Marina, pa kako si mi? - nagne se ispružene ruke prema njoj pružajući obraz na poljubac, a srdačan osmijeh iscrta joj odjednom oko očiju i usta mnoštvo sitnih bora. Stisak ruke bio joj je grub, ali ne toliko kao ispucana koža na, očito, radničkim rukama.

- Pa kako ste vi? Lijepo mi izgledate – Maria brzo povuče ruku iz hrapavog i nelagodnog stiska.
- A tako, živin, po starački A ti?- upita ju zabrinuto teta Fili.
- A evo dobro. Nego, Tamara, šta je s onim koferom vani? Stvarno ideš? - Marina promijeni temu i upitno pogleda cimericu.


- Ne brini, mater sve zna – Tamara će pognuta pogleda - Idemo na Korčulu na nekih dva tjedna, dok ne odlučim šta ću napravit.

- A da vam ja napravin nešto za jest? - Fili naglo ustane, rukama s natkoljenica otrese nevidljivu prašinu, uzmuva se oko sebe i krene prema kuhinjici.

- Kako to da si joj rekla? - Marina se tihim glasom odmah okomi na prijateljicu.
- Ma nisam mislila, al jučer smo sidili kod moje sestre i samo pitala me kako sam i onda je samo puklo, krenulo iz mene ko iz špine, nisan se mogla zaustaviti. Drago mi je šta sam joj rekla. Lakše mi je sad. Iću s njom i vidit.
- Ali rekla si da to ne želiš, da ne želiš da te odvuče na otok...
- Pa poslušala sam tvoj savjet -prekine ju Tamara.
- Koji savjet? - Marina će zbunjeno.
- Malo ću promijenit perspektivu - Tamara se blago nasmije.

- Čekaj, i što da ja sad nisam došla? Otišla bi samo tako? Ne bi se ni pozdravila?
- Tila sam ti ostavit poruku na stolu. Ma, vratit ću se brzo, ne brini.
- I kad idete? - Marina će nakon kraće šutnje.
- Sutra ujutro.
- Jesi odlučila šta ćeš napravit?
- Nemam pojma, al mislim da ću to riješit u Splitu. Ne mogu ja to. Sama. Mater se ne slaže, al s njom ću još nekako uspit, samo da ne kaže ocu.

- Cure, ajde za stol nešto pojist - začuju pjevan Filin glas. Iz kuhinjic, po prvi puta otkad su uselile, dopre primamljiv miris nečeg jestivog U kombinaciji s majčinim glasom, miris je hrane djelovao nekako mekano, utješno i toplo.

13.06.2017. u 11:40 | 2 Komentara | Print | # | ^

<	lipanj, 2017					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.

Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica