Za Zagreb, u jednom smjeru
PETAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.
PETAK, prvi tjedan ožujka 2002.
Gornji Grad stajao je ponad Zagreba poput nekog starog napuštenog broda ili se barem tako činilo, gledajući ovako, preko zidića, kao s brodske ograde broda, u centar Zagreba koji se, poput mora uznemireno prelijevao i talasao ispod njihovih pogleda.
Sa zidića u neposrednoj blizini Matoševe klupe pucao je savršen pogled na cijelo to zamršeno klupko oguljenih žutih, bijelih i sivih fasada na koje su bili nasađeni izblijedjeli i ocvali rasklimani krovovi, a na njih nehajno nabacani crijepovi, poput tipki starog rasklimanog klavira.
Neravnotežu je u taj razbarušen i pohaban prizor unosio tek pokoji sivi neboder, nezgrapno iskačući iz te šarene slike uokvirene nepreglednim nizom modernih zgrada u daljini, što su se gubile, tamo negdje u izmaglici Novog Zagreba.
Sitne šarene figurice djelovale su tako smiješno i beznačajno krečući se po toj slici nekim svojim, samo njima znanim, linijama. Čudno je iz ove perspektive bilo zamisliti da je u svakoj od tih malih šarenih točkica cijeli jedan život koji treba isplanirati, ispuniti i odživjeti.
- Čekaj, i to je to, tu si me htjela dovest? - Tamara će razočaranim glasom spuštajući se na klupicu tik do Matoša, usput razmatajući ogroman rozi šal.
Sustigla je Tamaru na tramvajskoj stanici, nakon što je istrčala iz dvorišta Studentskog centra. Pričekale su tramvaj i uputile se prema centru. Lunjale su besciljno po sajmu knjiga na glavnom trgu, a zatim Marina povuče Tamaru za rukav i krenu prema Gornjem Gradu.
Marina je već sjedila s druge strane, obujmila Matoša jednom rukom i tetralno rekla - Da, to je to.
- Dobro, i šta bi ja sad iz tog trebala zaključit? - rezignirano će Tamara, sad već sjedeći na klupici, s rukama duboko uvučenim u džepove sivog kaputića, i blijedo pogleda u svoju prijateljicu koja je i dalje, strijumfalnim smiješkom na licu, rukom pokazivala prema onom uskovitlanom klupku koje se svejednako migoljilo pred njima.
-Gledaj... i sve ćeš vidjeti.
Tamara se zabulji prema smjeru Marinine ruke, pogleda desno, pogleda lijevo – Gle, ja tu stvarno ne vidim ništa - izvuče ruku iz džepa i na glavu navuče kapuljaču.
Jugo je sve jače pritiskalo sivobijele oblake na one nehrene krovove kuća i lagano njihalo antene na krovovima, u ritmu zvuka zvonca jednog od onih hvatača snova koje je dolazilo odnekud iz blizine.
- Hoćeš mi reći o čemu se radi? - Tamara se nestrpljivo okrene prema Marini.
- Ma ništa posebno zapravo, samo, ponekad, kad mi je teško, dođem ovdje, kod Matoša.
- Šta, sad slijedi neka Matoševa pjesma? -Misliš da će to riješiti stvar? - iznervirano će Tamara.
- Ne, nije pjesma i nije stvar u Matošu, samo u promjeni perspektive – duboko uzdahne i nastavi - Kad sam tek došla u Zagreb i imala neki problem, došla bih i sjela ovdje i, ne znam, sagledala stvari iz drugog ugla. Nekako se sve čini beznačajnije, manje, s ove visine – Marina se okrene prema prijateljici i zapazi dvije suze koje su, sustižući jedna drugu, gotovo istovremeno kapnule na visoki ovratnik njezinog kaputića.
- Da, samo ovaj problem nije izvan mene, ne mogu ga baš sagledati.- osmjehne se tužno.
- Bar ne još – Marina se pokuša našaliti i pruži svoju ruku da ju zagrli- Jesi razmišljala šta ćeš napraviti?
- A šta mogu napravit? Izgubljena studentica, dečko narkoman koji je pobjega iz komune i zadrti starci na otoku - luda ekipa za odgajat dijete.
- A starci, hoćeš im reć?
- Ma daj, Marina - Tamara će ljutito i izmakne se iz njezina zagrljaja – Pa nisu svi ko tvoji starci. Uopće ne znam šta bi mi napravili. Zapravo znam. Otac bi me se odreka, a mater bi me zatvorila doli u neki samostan ili, još gore, u onu zadrtu selendru na otoku, skupa s djetetom.i... – glas joj počne zapinjati, a one dvije suze od prije nekoliko minuta pretvore su se u nezaustavljiv slap, a Tamarina uska ramena, sada su se, u ritmu podrhtavanja tijela, činila još užima, manjima, kao u malog djeteta.
- Znaš, Tamara, što god ti odlučiš, mi ćemo te podržati, samo, nemoj zaboraviti, to unutra je tvoje dijete. - blago će Marina i nastavi -A Niko, kad ćeš njemu reći?
- Stvarno izgledaju smiješno iz ove perspektive - Tamara prečuje pitanje i zapilji se preko zidića, prema šarenim točkicama što su se muvale po donjogradskoj slici - Kao mravi u mravinjaku. - ušuti na trenutak, pa nastavi. - Znaš šta je jednom reka jedan moj bivši?
- Nemam pojma, al pusti sad bivšeg, šta ćeš s N...
- Rekao je – Tamara ju prekine - kako bi bilo dobro kad bi na svakom mjestu gdje smo bili u životu mogao postojati otisak naših stopa, pa da onda, na kraju svega, sagledamo kuda smo sve prolazili.
-Šta misliš, hoćemo mi ostaviti neki trag da smo bile ovdje? - Marina je odustala od razgovora o Niki.
-Misliš da se potpišemo na klupu? - Tamara okrene glavu prema njoj.
- Ma ne - Marina nježno potapše Matoša po glavi.
- Šta ti je? Pa to mi je najdraži frajer u Zagrebu. Uvijek je tu, nikad te ne iznevjeri.
- Šta si ti kupila? Daj da vidim – Tamara iz prijateljičine ruke iščupa vrećicu i izvadi primjerak Koka u Parizu.
- Evo, ostavit ćemo trag - iz torbe izvuče kemijsku, našvrlja nešto na prvu stranicu i zaklopi knjigu. Sad ti meni – iz ruksaka izvuče knjigu, nagne se preko Matoša i pruži ju prijateljici.
- Čekaj, moram smisliti nešto.
- Nemoj smišljati, samo napiši. Kiša će. I puše sve jače. Hladno mi je. Ne volim ovo zagrebačko vrime – Tamara se odjednom strese i podvuče dlanove pod noge.
- Oblačno pred kišu – najljepše vrijeme koje može postojati.- Marina s treskom i osjećajem trenutnog zadovoljstva zaklopi knjigu jer je bacivši oko lijevo i desno, pronašla inspiraciju za posvetu.
-Ines ustane s klupe i cimerici pruži knjigu koju ova odmah otvori.
- Kaj sad? Na klupi s Matošem, ožujak 2002. - pisalo je sitnim rukopisom na požutjeloj stranici. - Idemo, stvarno je počelo puhat.
- Nisi pogledala svoju posvetu. - Tamara će razočarano, zamatajući rozi šal oko sebe, jer je puhalo sve jače.
Marina otvori prvu stranicu Koka u Parizu, pročita tekst i sa smiješkom zaklopi knjigu.
- Ajmo ča. Stvarno mi je hladno.
- Ajmo ča? - Tamara ju podozrivo pogleda - Previše se družiš s Mislavom.
Marina se cinično nasmiješi i nogom odgurne prozirnu plastičnu vrećicu koju vjetar dalje u kovitlacima nastavi kotrljati i konačno, zaustavi pred malim plakatom naslonjenim na cigleni zidić što je odvajao Gornji grad, koji kao da je lebdio u nekom nadrealnom vakuumu, od ostatka svakodnevnog svijeta. Kaj sad ? - nova predstava u Kerempuhu - velika slova crvenjela su se na bijeloj podlozi plakata .
04.06.2017. u 17:34 | 5 Komentara | Print | # | ^
