Za Zagreb, u jednom smjeru

PETAK, PRVI TJEDAN OŽUJKA 2002.






PETAK, prvi tjedan ožujka 2002.


Večer je na Savi bila vjetrovita i mirisala na kišu. Ostavila je prije nekoliko trenutaka Marinu i Gorana da sjede u slastičarnici.
U svakoj drugoj prilici Marina bi, ostavljena nasamo s Goranom,pobjegla glavom bez obzira, ali sada je jednostavno bila preutučena ovim zadarsko-splitskim ljubavnim prizorom pa joj je bilo svejedno. Odsutno je vilicom grebala posljednje ostatke baklave po tanjuru dok je Goran očajnički pokušavao zapodjenuti neki razgovor. Kao da nije ni čula Ines kad je rekla da mora ići nakratko do brata i da će se vratit za najviše pola sata.

Kako vjetar u nenatkrivenom prolaz glavnog kompleksa zapuše jače, uvuče se u svoju tanku jaknu i požuri prema ulazu u treći paviljon. Jedan zaljubljeni par ljubio se na radijatoru na prvom katu, nekoliko je djevojka u prizemlju čekalo na red za telefonsku govornicu. Pokoji je student u trenirci prošao kraj nje, vukući se lijeno papučama stepeništem sa skriptama u jednoj i kavom u drugoj ruci, ali sve u svemu, dom je bio gotovo prazan. Uspne se brzo do trećeg kata i bešumno se krećući prašnjavim tamnoplavim, mjestimično potpunom izlizanim tepihom, dođe pred vrata sobe 305.

Pokuca i bojažljivo odškrine pohabana vrata. Zagušljivi i opori miris trave pomiješan sa zvucima Azre i obavijen prigušenim crvenim osvjetljenjem što je dolazilo iz ženskom maramom obavijene stolne svjetiljke zapahne ju kako je zastala na pragu sobe. Kroz polumrak i dim naziralo se desetak muških lica naguranih jedan do drugih po krevetima odvojenim minijaturnim prolazom.
- E, sister, ajde, upadaj .- Niko je, blentavo se smiješeći, sjedio na radijatoru ispred prozora zagrljen s nekom nepoznatom plavušom.
- Ako ne smetam, samo sam te došla vidjeti... al vidim da je tulum pa neću - započne Ines zbunjeno.

- Ooo kako slatko, došla je vidit bracu! - plavuša se počne cerekati, ali Ines ju bijesno pogleda i progovori: – Zapravo, popit ću čašu vina, ako imate - i zalupi vratima za sobom.

















06.06.2017. u 23:28 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2017 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Kolovoz 2017 (4)
Lipanj 2017 (9)
Svibanj 2017 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bilješka o blog-romanu

Prolazimo li mi kroz vrijeme ili ono prolazi kroz nas, poput neke riječne bujice koja nas nepovratno mijenja? Što je vrijeme i što ono čini s našim životima? – vječna zagonetka i tema ovog blog - romana.

Svatko od nas, pa tako i Marina, Ines i Tamara, smatra da je glavni lik u svom životu, a sve ostalo su sporedne priče, sporedni, manje ili više važni glumci koji popunjavaju stranice u našoj knjizi. No, istina je ponešto drugačija.
Životi se ovih žena isprepliću, udaljuju i približavaju, sudaraju, a odluke, donesene često naprečac, u nekom nepromišljenom trenutku, sudbonosno utječu na tijek života osoba oko njih.

Zar nije život samo niz na brzinu sklopljenih, slučajno nanizanih scena, koje se, kako starimo, nižu sve brže? Ili je život ipak pak jedna sasvim smislena i logična priča, cjelina, poput Rubikove kocke, u kojoj svi dijelići moraju sjesti na svoje mjesto? Naravno, ako znate tajnu kako ih posložiti.

Uostalom, saznajte sami u priči o tri djevojke, koje su, odjednom, i ne okrenuvši se (ili im se barem tako činilo), prošle kroz vrijeme i postale žene, u priči o susretima, rastancima, ispravnim i krivim odlukama, zamršenim obiteljskim i ljubavnim odnosima koji su ih odredili. Ili je vrijeme jednostavno prošlo kroz njih? Nepovratno, brzo i neprimjetno, kako to već samo vrijeme zna napraviti.







Kratak sadržaj:

Radnja romana započinje jednog ponedjeljka 2014. godine, u Novom Zagrebu, neočekivanim telefonskim pozivom koji dobiva Marina. Poziv joj upućuje Tamara, njezina prijateljica iz studentskih dana, s kojom nije razgovarala dugi niz godina. Telefonski poziv spaja razdvojene puteve, otvara, stare, neriješene životne situacije i - stvara nove - još zamršenije. Roman paralelno prati radnju koja se odvija u prvom tjednu u ožujku 2014. godine, i u prvom tjednu ožujka u 2002. godini, dvanaest godina ranije, u životima tri prijateljice – Marine, Ines i Tamare.

Kroz paralelan prikaz sedam dana u jednom tjednu njihovih života u prošlosti i sadašnjosti, pred očima nam se retrospektivno raspliće priča o životima tri studentice; kasnije tri žene u srednjim tridesetim godinama; Kako će ih prošlost sustići i uplesti se u njihov svakodnevni život, hoće li Marina napokon ostvariti svoju nikad prežaljenu ljubavnu priču, i koja tajna stoji između Ines i Tamare - zbog koje ne razgovaraju već dvanaest godina?
Saznajte...

Bilješka o spisateljici-blogerici

Mihaela Šego, autorica blog-romana Za Zagreb, u jednom smjeru, živi i radi u Zagrebu, a rođena je prije trideset i i khghmm nešto sitno godina u Karlovcu. Tamo je, uz pogled na Kupu i svakodnevni zvuk vlakova koji su se preko starog Kupskog mosta kotrljali u smjeru Zagreba i - provela djetinjstvo.

Na blogu www.rashchupanepriche.blog.hr objavljuje Raščupane priče, a na stranici www.total-croatia.com - kolumne o hrvatskom jeziku, kako ga vide stranci koji ga pokušavaju naučiti.

Od raznoraznih ideja koje ju svakodnevno salijeću uz prvu jutarnju kavu, na pamet joj je došla i revolucionarna misao da tekst Za Zagreb, u jednom smjeru koji je napisala 2015. godine i koji je iste te godine ušao u polufinale VBZ natječaja za najbolji neobjavljeni roman - objavi na blogu. I eto, upravo to je i učinila.


Rekli su mi - da pišem ženskasto. Hm, možda zato što sam žena? Zatim su me pitali: - Zašto uopće pišeš? Ljudi više uopće ne čitaju, prodaju se još samo romani s kioska! Zar stvarno želiš da tvoje djelo osvane na nekom kiosku i prodaje se pokraj upaljača i križaljki?

Onda su mi rekli - da je ovo ljubavni roman.

Ja i dalje tvrdim da ovo nije ljubavni roman, nego roman o vremenu, ljudskim vezama, krivim odlukama i slijepim životnim ulicama u koje svi ponekad zalutamo.

A uostalom, što i da ovo doista je ljubavni roman? Zar je tako strašno napisati ljubavni roman, kad svi nekako baš želimo - ljubav. Ili barem nešto najsličnije ljubavi što u možemo dobiti.

A zašto uopće pišem? Pisati moram. To je prestao biti izbor, a postala potreba.

I, znate što? Zapravo baš volim čitati one romane s kioska što se prodaju uz križaljke i upaljače.
Je li ovo ljubavni roman ili nije - procijenite sami. Ili još, bolje, nemojte ni procjenjivati. Samo uživajte čitajući ovaj ženskasti (ne)ljubavni roman koji je jednostavno - morao biti napisan.

Mihaela Šego, autorica