jesmoinismo

subota, 16.10.2010.

epilog


rekla sam sebi sebi: neću više o tome.
ne mislim, ne pišem.
time kao da je prestao razlog za biti ovdje.
jer ovdje sam došla kad riječi koje su izljetale na papir
više nisu mogle biti dovoljne da preživim;
da prevladam tog diva - emocije koje su svom težinom pritisle moje biće.
podijelila sam ih s spravom, ali i s nevidljivim dušama koje su se iz te sprave pojavljivale.
njihovo čitanje zamjenjivalo je toliko potrebnog slušača kojeg nije bilo
jer nije smjelo biti.
bože, hvala im, jer zaista je bilo mnogo lakše s njima kroz sve ovo proći.

ovako je to počelo:


13.05.2008., utorak

u jednom životu postoji toliko emocija, susreta, veza, oduševljenja i zanosa ali i toliko razočaranja, otuđenja, ljutnje pa i mržnje. ima prolaznih, ali ima i trajnih osjećaja usmjerenih ka bićima koji susrećemo na svom putu.
neki ostaju cijelu život s nama, neke izgubimo po putu, neke otjeramo od sebe.
nekih se nikad više ne sjetimo, neki ostave zauvijek trag.
taj splet likova, osjećaja, događaja, sjećanja i snova - to je onaj nematerijalni dio života. tu smo svi jednaki, ljubimo, zaboravljamo, preziremo, obožavamo te naše žene, muškarce, ljubavnike i ljubavnice, roditelje, kolege, djecu, ljubimce. i oni nas.

kad pogledam unazad svu reviju likova u svom životu, nekad su pojedini bili toliko bitni, činilo se zauvijek, sad su dobra ili loša sjećanja.
sad sam žena u godinama, s obitelji, ali i još uvijek ona ista koja je imala i 20 i 30 i 40. život je tako "životan" i dalje.
i pomislim kad vidim starce, pa i oni su imali svoje dvadesete,.. tridesete..pa nadalje. i oni su isti sa svojim životima kao i ovi klinci koji sada "vladaju".
i u pedesetoj se može jednako voljeti, žudjeti i uzdisati, patiti kao nekad, nema velike razlike. možda se lakše može sagledati s odmakom; znaš već da sve uglavnom ima svoj početak i kraj.

jesmoinismo, ex svismoisti


@ svima, HVALA



Photobucket



toluen:

Hm... Prešla si na novu razinu i sada trebaš nove izazove. Bez brige već će se oni pojaviti. :-)

Što se brojki tiče one se stalno vrte ukazujući na prolaznost svega, a mi uglavnom ostajemo ono što jesmo mijenjajući se samo u nekim detaljima. Fascinantno zar ne ?

Prijelaz na slijedeću razinu može biti emotivno osjetljiv i delikatan jer odjednom nestaje svega onoga što nas je ispunjavalo emocijama toliko dugo - nije bitno što su to bile mješane i uglavnom negativne emocije - tranzicija može i ne mora biti praćena osjećajem praznine koja tada nastaje i to može napraviti potencijalno i veći problem nego ono što je prije postojalo. Međutim biti svjestan toga i svjesno odabrati neku formu aktivnosti da se to ne dogodi - jedna je od mogućnost koju imamo, a mnogi je nisu svjesni.

Prjedlog - pretoči ove zadnje godine u priču, knjigu. Izvrsno pišeš, a zasigurno će te to zaokupiti i pomoći ti da središ mnogo toga što je još ostalo u tebi od svega što si proživjela i tako još bolje razumiješ i samu sebe i sve oko tebe. Istovremeno to je zaista odličan način da nastavimo našu beskrajnu evoluciju i ne ostavljamo u njoj bolne praznine. Na kraju krajeva ta knjiga može sigurno mnogima pomoći i u njihovim dramama da se lakše nose s njima.

U stvarnosti nikada ništa zapravo ne prestaje i ne prolazi, samo mijenja oblik, formu i način kako se manifestira. No kako god to bilo u tome procesu zapravo evoluiramo. I u tome je zapravo sadržana sva ljepota i bol našeg postojanja.

Zar ne?
- 08:46 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 08.10.2010.

katarza

ne nisam izgubljena ni tužna ni ozljeđena
izašla sam iz svoje utamničenosti na otvoreno
a svijet se ipak čini kao da mu pripadam

a činilo se da nakon njega neće biti ničeg
da će ovladati pustinja i nepregledna praznina
bez osjeta zanosa i ljepote
a otkrivam da oko mene ima mnogo novih nijansi boja
gledam sebe i vidim bezbrižnost lakoću
kao da sam zaboravila da postoje

unutar tih samosagrađenih zidova
činilo se kako je jedino s njim moguće imati
to važno i novo u sebi
i tako to onda silno želiš zadržati sačuvati
grčevito se držiš za to uvjerenje da je to ono što te čini
novom drugačijom svjesnijom sebe voljenijom samoj sebi

ali vidim da sam to ipak bila samo ja
a ne on koji se činio da je svrha i razlog tomu
on je bio tek mali zamašnjak u stroju koji pokreće nešto moje
dotad jednostavno nije bilo vrijeme da se pokrene

i zato sam sada nekako novija
svjesnija svog trenutka svog značaja svoje prolaznosti

ostavila sam za sobom neostavljivo
zaboravila nezaboravno
odsjekla neodsječivo
i preživjela.


Photobucket


- 15:55 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.09.2010.






pascal bruckner je u svom romanu -ljubav prema bližnjemu- rekao:
mislite da volite nekoga; a zapravo ne volite tu osobu, nego stanje u koje vas ona dovodi i za koje je ona samo izgovor.





Photobucket

- 23:16 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.09.2010.

poznajemo li uopće sami sebe?
i kad mislimo da poznajemo druge, jednako kao sebe, ne znamo s kime imamo posla.
ni onaj kojeg znamo kao sebe, i stojimo iza njega svojim imenom i likom,
ni onaj drugi, kojem toliko vjerujemo, oboje su možda stranci, koji će jednom govoriti stranim jezikom.
...

toliko stranih riječi, izgovorenih od potpuno nepoznatog glasa, nepoznatog rukopisa,
ne vidim oči ali znam da to nisu one u kojima sam dugo nalazila sve što sam tražila.

riječi su prijetile, ucjenjivale, zahtjevale,
sve što je bilo pretvarale su u sredstvo, u kamen, u pucanj.
željele su izazvati strah, pokornost.
nudile kompromis u zamjenu za moju poslušnost.

i onda je nastupila neka druga ja.
neka pobuna, protest proključali su iz najdubljeg, najskrovitijeg mjesta
na prijetnje odgovorila sam prijetnjom.
jer svi imaju nekog malog sitnog čovječuljka u sebi koji se boji.
svi imaju točku iz koje kreću strahovi, nesigurnosti, loši snovi,
nitko ne voli da ih se u nju takne, osobito takvi kao on.
i stisak je popustio,
zvijer se povukla, umirila. zastala.
počinje govoriti o miru, da se smirim.
al iz mene je još izlazilo, kao kad zmaj svoju vatru izbacuje.

nastala je tišina.
silnik više nije bio silnik, ucjenjivač je izgubio razlog ucjene,
njegove riječi više nisu imale nikakvu moć.

zaboravi me za vjeke vjekova!!
riječi koje su stigle nakon nekoliko dana.

i ja sad dišem mirno,
i vjerujem u zaborav.



Photobucket


- 18:33 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 18.09.2010.

pod nemilosrdnim kapima kiše
ispod krošnji usred pustog parka
govorila sam govorila sam u spravu
pokoji prolaznik i vrapci bili su svjedoci
govorila sam
šutio je mislila sam otišao je
slušao je ali nije čuo
jer vidimo i čujemo samo ono što se slaže s našim svijetom
našom slikom o sebi i našom verzijom događanja
sve ostalo je napad kritika nerazumijevanje

iz mene je istekla plima riječi istekla sva povrijeđenost
sve misli s kojima sam vodila razgovore borbe nadmetanja

i rekla sam ne zauvijek ne
ispod krošnji u parku ispred prozora
dijelila nas je spuštena roleta
da je znao da sam tako blizu

otišla sam mirna lagana oslobođena
ništa me više neće vratiti k njemu

što god učinio



Photobucket



- 08:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 04.09.2010.


"no što je to pakao? što je to raj? sve je to samo ono što nosimo unutra. u vlastitoj kući.
u svakoj sobi može se naći raj i pakao.
iza svakih vrata, ispod svakog prekrivača na bračnom krevetu.
tako je to - mrvičak zla i čovjek čovjek čini pakao.
mrvičak milosrđa, malo velikodušnosti i čovjek čovjeku postaje raj."
amos oz- priča o ljubavi i tmini

...

kao dijete si kojemu oduzimaju igračku i koje je uvjereno da igračke koje poželi
moraju ostati njegove sve dok ih ne potroši i ne odbaci.
ne možeš podnjeti da ti ih se oduzme.

i zato sada topćeš nogama i vrištiš.
zatim više ne podsjećaš na dijete nego na nasilnika koji ne ispušta svoju žrtvu,
na bezobzirnog moćnika koji želi kontrolu i poslušnost.
sada prijetiš i tvoje su riječi otrov koji sipaš i razbacuješ oko sebe.

postajemo li neprijatelji, svako u svojoj busiji dobro utvrđeni?
riječi su tvoje oružje kojima ćeš pucati po nevinima koji s našim ratom ništa nemaju
koji ne znaju ništa.
to kontrolira moju pobunu,
ostavlja me na čistini, ranjivom i izloženom.
u što smo se to pretvorili?

- 15:02 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.08.2010.



odjednom mi ponestaje riječi kojima sam ti izražavala svoje misli,
kojima sam ti opisivala svoje osjećaje, čežnju za tobom, bliskost s tobom.
i čudiš se tome. i kažeš da nisam baš rječita.
jer kao da je u jednom trenu sve prekrio sloj gušćeg zraka kroz koji se teže probijaju
sve čestice koje su nas činile tako blizu jedno drugom ma kako udaljeni bili.
kao da sam imala kutiju u koju sam slagala sve što sam dobivala od tebe,
i više ne mogu ništa staviti u nju, prepunila se,
poklopila sam je i ostavila na stranu.
i ne znam što ću više pamtiti kad ću baciti pogled na nju:
bol koja me je znala progutati, stisnuti, skvrčiti i oduzeti mi sve snove kako si
se otkrivao i razotkrivao.
ili ću pamtiti zanos tobom koji se osjećao u svakoj stvari koju sam dotakla i svakoj riječi koju sam izgovorila nakon
susreta s tobom.
bila sam potpuno obuzeta, u vlasti tvoga pogleda, glasa i dodira..
povrijeđena tobom, očarana tobom lutala sam svojim dobro utvrđenim životom kao gostujući umjetnik u stranoj zemlji.
odrađivala sam svoje uloge, ali bile su mi strane, nevažne.
postojala je samo jedna misao,
samo jedna točka iz koje su ishodile sve radnje, sve reakcije, svi odnosi.
ponekad još zaplačem kad pomislim na sve one suze od zbunjenosti, ganuća nad svim tim valovima
emocija, njihovom snagom i moći.
ponekad još zadrhtim kad se sjetim uzbuđenja, ustreptalosti dok sam ti trčala, da ne propustim minutu susreta, svaki je trenutak bio izgubljen jer je vrijeme tako brzo prolazilo.
prekoračivala sam prepreke, opasnosti, izmišljala nemoguće priče.
kako je moguće da toga odjednom nestane. ne nije odjednom, već kao da postoji jezičac na nekoj našoj unutarnjoj vazi
koja je odgovorna da u našem životu donese neku važnu odluku umjesto nas,
povuće crtu, odredi smjer, udalji nas od nekog ili zauvijek približi.

ostale su riječi koje su izlazile same, vođene nekom nevidljivom rukom, ima ih ovdje, cijela kolona,
ostati će, nadam se još dugo, kao svjedok, prisjećanje, opomena.
sve se mijenja, preoblikuje, pretvara iz jednog u drugo, ponavlja, slaže, nije ili je onako kako nam se čini ili kako bi željeli.

i kako oblonski kaže zaljubljenom levinu: "sva različitost, sva draž, sva ljepota života slaže se od svjetlosti i sjene"




Photobucket



- 16:11 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 21.08.2010.

razgovoranja

govorenje, ta silna rasipanja riječi u prostor
mnogo izgovorenog, malo rečenog.
osjetim ponekad želju da zašutim na dugo,
da prestanem uzvraćati, sama započinjati tu gomilu praznih, nevažnih izgovorenih misli.
pitaju me: jesi umorna, jer ne sudjelujem s istom strašću u tom međusobnom izmjenjivanju
nadmetanju, nabacivanju i slaganju na stol silnih riječi poput karata za kartaškim stolom.

ponekad zaželim da svi ušutimo, da stanemo i da samo poslušamo ono što će se tada čuti
da promotrimo ono što gledamo i da stvarno to pogledamo
da čujemo ono što se događa u nama,
što stvarno želimo
što stvarno volimo
i što nam stvarno treba.


Photobucket

- 07:48 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 13.08.2010.


shvatila sam da je put do njega neprohodan
da mu nikada neću moći prići bliže
ostajem na rubu njegova svemira.

oni koji su prepušteni čekanju u nadi da će se jednom nešto promijeniti
što drugo mogu do postati zajedljivi, žučljivi, nespretni
jer su svedeni na potrebu, kao da se taži žeđ ili glad.

kažem: mogao bi upamtiti taj dan, toliko se dugo poznajemo
kaže: nisam toliki kapacitet.

i znam:
to je dan koji pamte oni s kojima dijelimo prostore bliskosti, povezanosti, pripadanja.
oni koji su nas pripustili kao što smo i mi njih u taj krug,
oni pamte datume,
tako i ovaj kad je dovoljno samo reći ili napisati tek dvije riječi.



Photobucket



- 18:02 - Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 04.08.2010.

raj i pakao

ne mogu otići od nekoga
u ravnodušnost
u hladnoću
u zaborav.

prevarim se ponekad
i pomislim: kraj je, ne mislim više
ne boli me više, ne bacaka više;
oslobođena sam.

a onda u mrtvo doba noći vrati se sve.
istom snagom i moći.

opirala se ili predavala joj se, svejedno,
sjedila u njenoj tamnici ili joj bježala, svejedno.

okovala me u nevidljive lance
ugradila u svaku stvar koju dodirujem
ukopala me u tlo po kojem hodam
usadila u zemlju kao klicu.

ja sam joj podanik i sluga
obožavaoc i mrzitelj
zatočenik i stradalnik njen,

te moje ljubavi.


Photobucket

- 07:48 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.08.2010.




biti zagledan u prostranstvo
u nebo,
plavetnilo mora ili
zelenilo šuma i ravnica,
zaista je potrebno.

kao kruh,
voda,
misao

pogled u daljinu
postavlja pitanja
traži odgovore

svemu daje pravo mjesto.




Photobucket
- 07:20 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 02.07.2010.

koristim razne mogućnosti
bjegova od sebe.
nestanem, utopim se
u nekome,
u riječima,
u glazbi
u virtuali.

a tako malo truda treba da se zaustavim
zaronim
da pogledam u sebe.

tijelo sam koje udiše zrak,
koje je nogama na zemlji
a glavom u prostranstvu neba.
povezano nevidljivim česticama
sa svime u što je udahnut život.
želim svaki trenutak biti baš toga svjesna


zašto to tako lako zaboravim?


Photobucket
- 21:44 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 25.06.2010.

zašto su mi takva slova i crte u tekstu, pojma nemam.
- 21:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.06.2010.

na kratki je put lako otići
znamo da ćemo se ubrzo vratiti.
na kratko je lako zaboraviti nekog tko nam opsjeda misli
ali nikad ne znamo da li će to biti zauvijek.

s kratkog se puta lako opet vratimo sebi
s kratkog zaborava još se lakše i brže vratimo u svoju opsesiju.




Photobucket
- 08:37 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 11.06.2010.


ne poznajem se u stvari, čudim se sebi
ne volim sebe niti svoja djela.
samo sam tijelo koje zauzima prostor u ovom svijetu.
puštam da me ono vodi, slušam ga i dodvoravam mu se.

čudna neka glad za doživljajima, izazovima.
otvorenost prema životu, prema novome, nepoznatom.
prelaženje granica,
hodanje po rubu.

nije li to mehanizam za zaboravljanje
sistem za brisanje,
rezanje misaonih i emotivnih tokova?

ništa ne znam, ni tko sam ni što to tražim i očekujem
niti zašto ne mogu biti zadovoljna sobom i svojim životom.

lutam sobom i tražim smisao






- 22:56 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.06.2010.


gradovi su kao krajolici
volim lutati pejzažima ulica i trgova.

zdanja su kao stabla u šumi, uzdižu se nadamnom
i pokazuju mi svoju ljepotu ili ružnoću.
volim se izgubiti, prepustiti lutanju u gradovima.

biti stranac

Photobucket
- 21:29 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.05.2010.

znak


sanjala sam neki dan da se budim i otvaram oči,
iznad mene je plavo, potpuno vedro nebo.
skroz me prekrila ta plava vedrina.
ništa se nije prepriječilo između mene i neba.
samo nas dvoje.
pomislila sam, to mora biti neki dobar san, to je sigurno dobar znak.

i ispuni me vedrina.
- 22:22 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 21.05.2010.


samo pamet i sex, to me zanima.
tako je rekao.

ne duša, duša me tvoja ne zanima.
tako je rekao.

mislim o tome.
ptica treba nebeski prostor za let,
tako i duša treba mjesto za svoj.

kako bi tijelo moglo željeti, čeznuti za drugim tijelom
a da duša njegova, biće njegovo ne čezne
za tim nevidljivim zagrljajem?
kako se mogu voljeti misli, ideje, reakcije, mišljenje,
a ne vidjeti u tome tu nevidljivu moćnu gospodaricu.


pa ona iza svega stoji.



Photobucket
- 18:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 15.05.2010.

"skriveno"

pored mene i samnom diše neka druga,
jer ponekad sam sama sebi stranac.
ponekad se uopće ne razumijem.

što to tražim, što me tjera da ne ostajem tamo gdje stojim?
jedan korak samo tako u nekom drugom smjeru krene.
zašto gledam u daljinu preko dobro poznatih pogleda
tražeći neke druge vidike, nepoznate gradove u daljini?

osjećajući tu dvostrukost u sebi,
možda je lakše shvatiti je kod drugog.
isprepliću se te strane, naše i njihove,
dobre i loše, javne i tajne,
susreću se odbijaju privlače.

naše mračne strane,
ti tajni hodnici kojima nitko ne kroči,
samo su za neke.
njima dozvolimo da u mraku, pipajući
otkriju tko smo i što smo zapravo.



Photobucket


- 22:38 - Komentari (11) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.05.2010.

lutanja, traženja, nalaženja


pristajem na sve.
činiti ću sve što tražiš.
ne trebam više pravila, obzire, moralnost,
kajanje i krivnju da me štite.
sve sam ostavila za sobom i i ta sloboda koju sada imam
i ona je tamnica, ali samo za tebe i mene.

tvoje biće treba i traži više,
u vječitom je trku i traženju.
teško je to prihvatiti, preboljeti.
moje kao da je našlo što je mislilo da neće nikad naći.

ta moja potreba za jedninom
ta tvoja glad za širinom
razdvojila nas je tako mnogo puta.

no u lutanjima tvojim i čekanjima mojim
mnogo puta opet susrele su se baš naše oči,
dotakle se baš naše ruke
i našle baš ono što su tražile, ili čekale.

pa makar to bilo samo na koji sat,
jer i sat - dva kao dani i godine mogu biti.
kao što je i čitav naš život
sastavljen od trenutaka
koji nisu izgubljeni u zaboravu.



Photobucket


- 07:42 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.05.2010.

pakt

kad uspijemo pobijediti same sebe,
oboje svojeg sebe;
kad shvatimo da smo dva bića,
slobodna i smrtna;
tad prepustićemo se silama koja nas vuku jedno drugom.

jer ako se izgubimo u tom prevelikom svijetu
kako ćemo u toj nepreglednoj šumi pronaći opet naša stabla?

odlučim tada sklopiti pakt s svime što ne volim kod tebe,
i zbog čega odlazim,
jer ono što mi donosi mir s tobom nema cijene,
ono je zrak, voda i zemlja mome biću,
to je ono zbog čega se uvijek vraćam.

to su naše spone od kojih ne možemo pobjeći.
i eto, izdajem sebe i predajem ti svoj teritorij,
svoju kartu duše i tijela,
iscrtaj po njoj granice koje još moramo zajedno prijeći.



Photobucket


-Kad kapljica utone u more, zalud je,
u nadi da ćete tu kap naći, pretraživati more!-

F. Al-din Atar - Govor ptica

Photobucket



- 11:15 - Komentari (17) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.04.2010.

otpor

ne mogu ti dati ono što tražiš.
neki otpor u meni iznikne,
jer kao da posegneš za nekom stvari sa stola.

riskiram tvoju ljutnju, srdžbu, prijetnje
i svjesno opet ulazim u područje u kojem
ćemo se tražiti kao s kraja na kraj guste šume,
kao na suprotnim obalama rijeke,
i nećemo čuti dozivanje jedno drugog.

znam da je to bolno područje mog unutarnjeg prostora.
i kada nastupi taj naš nesporazum, kad sazidamo zid
svijet će, znam, tada imati neku sivu i tmurnu auru.
spustiti će se gusta neka težina kao veo posvuda
moje će tijelo posrtati od tog nevidljivog tereta unutar mene.

može li se izbjeći, zaobići i odgurnuti neumoljivo kretanje
onoga što se skriva u nama,
što nas tjera da budemo gori nego što želimo biti?



Photobucket
- 23:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 23.04.2010.

njih dvoje


robovi smo naših tijela,
zarobljenici njegovi i tamničari.

duša je naša u njegovoj vlasti.
ona će slijediti želje tijela,
patiti će s njim u njegovoj boli,
uzdisati s njim u čežnji za drugim nekim tijelom,
trpjeti će njegove promjene u starenju,
umrijeti će njegovim raspadanjem.

a možda postoji neko spremište za naše duše?
neko mjesto koje sakuplja sve ono što
nas čini nama a nije naše tijelo
nisu živci, nije koža, nije mozak
niti srce
već nevidljiva koprena koja nas obavija iznutra i izvana
čini nas onima što jesmo.

postoji li takvo mjesto?


Photobucket
- 20:29 - Komentari (17) - Isprintaj - #

petak, 16.04.2010.

rekao je: teško te je nadomjestiti

i ja sam opet poletjela
prepustila se životu koji je tako golem mogućnostima
tako obilat pogreškama,
bogat tajnama,
pun samoobmana

i dok sam trčala
znala sam
da je moj dolazak k njemu samo još jedno odlaženje,
ali i kao takav, beskrajno privlačan i neodoljiv
odlazak od njega

znam dobro da je svatko zamjenjiv,
i da se svako mjesto nadomjesti nekim novim.
ali, povjerovala sam opet svojoj priči koju sebi pričam
kojom se zanosim,
koju umišljam,
kojoj se tako lako predajem.


- 23:55 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.04.2010.


Photobucket

Photobucket

posvuda su boje
pronalazim ih i u sebi




Photobucket


Photobucket


Photobucket


Photobucket
- 17:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.04.2010.

na uskrs

na uskrs, prije 6 godina dogodilo se nešto.

jedne su oči pogledale u moje nekako drugačije, dublje od drugih.
i nešto se dogodilo, neki potres svih osjetila izvana.
a još dublje bilo je pogođeno neko mjesto unutar mene same.

osjećala sam te oči za sobom i na sebi kad sam im okretala leđa.
nakon dva dana, u tako velikom gradu, znajući samo moje ime i prezime,
pronašao me.

osjećala sam se, prvi puta u životu, odabranom za nešto veliko, posebno.
izvučena iz mase, prepoznata, vrijedna potrage.

pokrenulo se.
zaplovila sam lađom nepoznatim vodama.
dubinski uzdrmana, sve što je dotad imalo vrijednost i neupitno značenje
postalo je samo pozornica po kojoj sam se kretala
ustreptala, izbezumljena, željna, gladna, nestrpljiva,
zatvorena u svom tom ludilu, prikrivajući se od njih, svojih najdražih.

no svijet je mjesto u kojem srećemo razne ljude.
i te oči su skrivale štošta i polako se razotkrivale.
bliskost i svemirske daljine, letovi prostranstvima i padovi u ambise
uslijedili su.
uzdizalo me i bacalo, zanosilo i lomilo.

i shvatila sam da sam usred priče koja ne može imati sretan kraj.
a kraj je nekad tako dug, kao da mu ni nema kraja.
i ništa ne znam;
svo znanje, iskustvo, pamet i razum gube bitke jednu za drugom.
ali i sve silne emocije koje su me razdirale do bola gube snagu.

ne možemo promijeniti nekoga,
ne možemo prihvatiti,
ne možemo podnjeti,
ne možemo razriješiti mračnu njegovu dubinu.

teško je, tako je teško otjerati od sebe nekoga tko nas
je jednom samo pogledao dublje nego itko drugi.
- 21:39 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 02.04.2010.

blagdan



Photobucket
van gogh


svima koji navratite tu ovih dana želim sretan uskrs, ako ga slavite.
provedite ga s vašim najdražima,
u srcu i mislima ako nisu s vama.

- 22:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.03.2010.

uhvaćena

Photobucket


uhvaćena u mrežu
koprcam se i pokušavam pobjeći.
ponekad pomislim: slobodna sam.
ali prevarim se.
shvatim da sam se samo još više zaplela u nju.

i nikad joj neću moći pobjeći
niti ću isplivati.
ona je moja kob
kojoj se uz borbu uvijek na kraju prepustim.

uništiti će i razoriti sve dosadašnje vrijednosti mog života.
ili će mi možda darovati nešto što nemam i o čemu sanjam?


- 23:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 24.03.2010.

prozori

otvoreni zatvoreni
dignutih roleta
spuštenih.
pokušavam ne pogledati u njih,
rijetko mi to uspije.
ponekad me neka sila tjera da prođem i nekoliko puta.
prođem jednom, pa se vratim.
pa opet.

mogla bih ići drugim putem
zaobići tu ulicu, te prozore
ali kao da onda propustim nešto što ne smijem.
kao da se bojim da nešto važno ne padne u zaborav.

kad dođeš, piše u poruci.
šutim.

ne znaš da sam ti blizu
i da se stalno pitam želim li ili ne želim
ponovo ući u taj krug dolazaka i odlazaka,
visina i padova.

sada kada znam tko si i što mi sve možeš dati i uzeti
trebala bih zaobilaziti tvoje prozore
ali putevi me moji vode baš ovuda,
pored tih prozora
u tom kvartu
u mom gradu.


Photobucket

- 22:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se