četvrtak, 23.09.2010.
|
poznajemo li uopće sami sebe?
i kad mislimo da poznajemo druge, jednako kao sebe, ne znamo s kime imamo posla. ni onaj kojeg znamo kao sebe, i stojimo iza njega svojim imenom i likom, ni onaj drugi, kojem toliko vjerujemo, oboje su možda stranci, koji će jednom govoriti stranim jezikom. ... toliko stranih riječi, izgovorenih od potpuno nepoznatog glasa, nepoznatog rukopisa, ne vidim oči ali znam da to nisu one u kojima sam dugo nalazila sve što sam tražila. riječi su prijetile, ucjenjivale, zahtjevale, sve što je bilo pretvarale su u sredstvo, u kamen, u pucanj. željele su izazvati strah, pokornost. nudile kompromis u zamjenu za moju poslušnost. i onda je nastupila neka druga ja. neka pobuna, protest proključali su iz najdubljeg, najskrovitijeg mjesta na prijetnje odgovorila sam prijetnjom. jer svi imaju nekog malog sitnog čovječuljka u sebi koji se boji. svi imaju točku iz koje kreću strahovi, nesigurnosti, loši snovi, nitko ne voli da ih se u nju takne, osobito takvi kao on. i stisak je popustio, zvijer se povukla, umirila. zastala. počinje govoriti o miru, da se smirim. al iz mene je još izlazilo, kao kad zmaj svoju vatru izbacuje. nastala je tišina. silnik više nije bio silnik, ucjenjivač je izgubio razlog ucjene, njegove riječi više nisu imale nikakvu moć. zaboravi me za vjeke vjekova!! riječi koje su stigle nakon nekoliko dana. i ja sad dišem mirno, i vjerujem u zaborav.  |
subota, 18.09.2010.
|
pod nemilosrdnim kapima kiše
ispod krošnji usred pustog parka govorila sam govorila sam u spravu pokoji prolaznik i vrapci bili su svjedoci govorila sam šutio je mislila sam otišao je slušao je ali nije čuo jer vidimo i čujemo samo ono što se slaže s našim svijetom našom slikom o sebi i našom verzijom događanja sve ostalo je napad kritika nerazumijevanje iz mene je istekla plima riječi istekla sva povrijeđenost sve misli s kojima sam vodila razgovore borbe nadmetanja i rekla sam ne zauvijek ne ispod krošnji u parku ispred prozora dijelila nas je spuštena roleta da je znao da sam tako blizu otišla sam mirna lagana oslobođena ništa me više neće vratiti k njemu što god učinio  |
subota, 04.09.2010.
|
"no što je to pakao? što je to raj? sve je to samo ono što nosimo unutra. u vlastitoj kući. u svakoj sobi može se naći raj i pakao. iza svakih vrata, ispod svakog prekrivača na bračnom krevetu. tako je to - mrvičak zla i čovjek čovjek čini pakao. mrvičak milosrđa, malo velikodušnosti i čovjek čovjeku postaje raj." amos oz- priča o ljubavi i tmini ... kao dijete si kojemu oduzimaju igračku i koje je uvjereno da igračke koje poželi moraju ostati njegove sve dok ih ne potroši i ne odbaci. ne možeš podnjeti da ti ih se oduzme. i zato sada topćeš nogama i vrištiš. zatim više ne podsjećaš na dijete nego na nasilnika koji ne ispušta svoju žrtvu, na bezobzirnog moćnika koji želi kontrolu i poslušnost. sada prijetiš i tvoje su riječi otrov koji sipaš i razbacuješ oko sebe. postajemo li neprijatelji, svako u svojoj busiji dobro utvrđeni? riječi su tvoje oružje kojima ćeš pucati po nevinima koji s našim ratom ništa nemaju koji ne znaju ništa. to kontrolira moju pobunu, ostavlja me na čistini, ranjivom i izloženom. u što smo se to pretvorili? |
