ponedjeljak, 22.02.2010.
luna
 pratiš me, znam i onda kad te nema i kad te ne vidim tvoja magična sila uvijek je prisutna privlači me i kad ti se prepuštam. ali i kad ti se opirem. uzalud se borim s sobom kao i s tobom moja tiha pobuna ogleda se sad u mojoj pokornosti možda zavaram tvoju moć i oslabim je, jer moć opija a opijeni se izgube u iluzijama i varkama. ta magnetska sila koja mi ne da da sanjam već dugo predugo vlada mojim bićem. mogu li je pobijediti, mogu li joj pobjeći? mogu li, ili je to ona koja nam je predodređena, koja nam je dosuđena, kojoj ne možemo uzmaći? |
četvrtak, 18.02.2010.
rat
|
"dođi ili..."
otišla sam pregovarati o svojoj sudbini otišla sam, jer sam bila pritisnuta uza zid. stigla sam naoružana do zuba svojim odlukama, analizama, rezimeima. bio si potpuno miran i koncentriran. pustio si me da pričam, slušao ne ispuštajući pogled. oči su nam bile u jednoj ravnoj crti, suprostavljene. moje u ratu s tobom, tvoje ustrajne u svojoj želji. jasno mi je da osvojeno područje nećeš ispustiti iz ruku samo tako, ali silom koju koristiš izgubićeš me, iako ćeš misliti da si me dobio. govorim, govorim ... ... prepuštam se na kraju, konci su opet u tvojim rukama. na povratku, mislim kako je to moguće: biti u ratu, a odlaziti s bojnog polja razoružan od silne bliskosti s neprijateljem. jedna je bitka opet izgubljena. ovo je rat u kojem neće biti pobjednika.  |
ponedjeljak, 15.02.2010.
duboko
|
tvoja je duša labirint čijim mračnim hodnicima
već dugo lutam i više ne znam što tražim. ima trenutaka kada naiđem na svjetlo pomislim tada da znam gdje sam, ubrzo se opet izgubim u mraku. u nekim trenucima slabosti pokažeš mi svu njenu težinu, najskrovitije kutove njene prepustiš mom sudu. i sve što vidim takne osjetljiva neka mjesta u meni. i raskrili se moja duša tada i rastvori se tebi. tako zagrljeni, kao dva osamljena drveta u pustom pejzažu, kao dvije zvijezde na mračnom nebu, budemo najbliža bića na ovome otuđenom svijetu. sutradan, ti budeš kao uvijek onaj koji uzima i grabi a ja samo sredstvo kojim postižeš kratkotrajne vrhunce sreće za svoju gladnu nezasitnu nesretnu dubinu.  |
petak, 12.02.2010.
|
uspijevaš zasad nadvladati sebe, kažeš.
tvoje oči traže moju pohvalu. hod je to po žici, kažem. sve riječi koje izlaze iz tebe, kako ih svi volimo čuti, trnci mi tijelom prolaze i gotovo si me opet namamio u svoju mrežu, ali, toliko puta ulovljena, sada, kada baš sve znam postala sam otporna, imuna na tvoje riječi, dodire, oči. ulovio si sebe u svoju priču, povjerovao joj. ostaješ začuđen, ljut, malen. ja sam sebi velika i jaka, kakvog li varavog osjećaja.  |
subota, 06.02.2010.
|
mrzim taj strah koji se javlja u meni, tu nelagodu koju pobuđuješ
je li to moja paranoja ili si stvarno prijeteća opasnost za moju stvarnost koliko oprečnih osjećaja izazivaš. dvojnosti se bore za prevlast kao vojnici u bitkama jednom pobjeđuješ ti drugi put strah od tebe dvojnosti u tebi: ovaj i onaj ti. čudiš se i sam onom drugom, govoriš o njemu kao da je neko drugi, treći. ne kontroliraš ga, kažeš nisi ti onaj kojim se prikazuješ drugima kad želiš nešto dobiti od njih niti si onaj u kojeg sam sebe uvjeravaš da jesi već si ono što radi onaj drugi, to je tvoja slika što mi sprema sada tvoja druga strana koja ne voli čuti ne koja voli poslušnost? riječi su opako oružje jedna dvije onome koji ništa ne zna, dovoljno je. kakav je to osjećaj igrati se moćnika? |
" dođeš? "
|
pomislim na onu silnu količinu misli i osjećaja;
poput krikova izlazili su iz mene plovili su, titrali, isijavali, širili se u valovima. pomislim na neprekidnu čežnju koja me obuzimala, na onu stalnu prisutnost misli, na odsutnost od svega drugog u meni. sad moj život ide dalje. vratila sam se tamo od kuda nisam ni otišla, nitko nije ni primjetio da me nije bilo. tijelo se dobro prikrivalo, oči me nisu odavale. umijeće prikrivanja nije teško svladati. sve te želje, žudnje, osjećaj nedostatka, sve te naše iluzije, nade i snovi... naviknemo se na njih, postaju nam oslonci u preživljavanju, utočišta i skloništa od okrutnosti svijeta i života. čini se nemoguće živjeti bez tog. a kad se nešto prelomi u nama, kad ostanemo sami na čistini svoje izmaštane ljubavi, možemo postati tako daleki i hladni, neumoljivi. moje ne sada zaista znači NE. moraš to prihvatiti, kažem. update: napisano ponovo, po sjećanju. original je bio večeras objavljen, a onda nestao. |
